Libri & Liberi 2012 1 (1): 131-146 131 Immigration Narratives Brown, Joanne. 2011. Immigration Narratives in Young Adult Literature: Crossing Borders. Lanham, MD: Scarecrow Press. 174 pp. ISBN 978-0-8108-7767-2 What struggles do children and teenagers experience when they relocate into the United States? How has literature published for a young adult (YA) readership depicted the immigrant experience? Joanne Brown examines these questions in her scholarly book Immigration Narratives in Young Adult Literature: Crossing Borders (2011), a new publication in the well-respected Scarecrow Press series Scarecrow Studies in Young Adult Literature. Joanne Brown, PhD, is professor emerita of the Department of English at Drake University in Des Moines, Iowa, USA, where she taught classes on YA literature, dramatic literature, and creative writing. Brown has served as editor for The Iowa English Bulletin and contributed articles to academic journals such as The ALAN Review. Her previous books with Scarecrow Press include co-authorship with Nancy St. Clair of Declarations of Independence: Empowered Girls in Young Adult Literature, 1990-2001 (2002) and The Distant Mirror: Reflections on Young Adult Historical Fiction (2005). A significant strength of Brown s new book is weaving of historical contexts into analysis of the literature. This method is especially compelling in the consideration of books such as Patricia Reilly Giff s award-winning Nory Ryan s Song (2000) and Maggie s Door (2003), about Irish emigrants after the potato famine of the 1840s, and Ben Mikaelsen s Red Midnight (2002), about a twelve-year-old boy fleeing the Guatemalan Civil War in 1981 with his four-year-old sister. Another effective technique in Brown s book is noting when writers tell a story from personally lived experience or family experience. This basis in real life makes books even more meaningful for young adult readers who have migrated. Moreover, Brown analyzes literary depictions of different categories of immigrants: documented immigrants, undocumented immigrants, asylum seekers, and exiles. The book is further enhanced by the annotated section Suggestions for Further Reading that describes additional YA texts on immigration. The opening chapter, The Golden Door, sets the stage for the study by covering selected immigration laws and nineteenth-century forerunners of contemporary YAL. Brown concisely points out the stereotypes in depictions of immigrants in 1860s novels featuring young adults and written by Louisa May Alcott, Horatio Alger, and Martha Finley. The first YA novel about immigrants, Laurence Yep s Dragonwings (1975), receives appropriate attention. The rest of Brown s study
132 Prikazi Reviews focuses on interpretation of eighteen YA novels published between1991 and 2009, with each chapter interpreting two to four texts about a particular component of the immigrant experience. Chapter two, The Beckoning Shores, considers factors that make people leave their homelands. Chapter three, The Journey, analyzes books with immigration from China, Ireland, and Guatemala, as Brown considers how the physical trip often intensified the process of questioning one s identity, a frequent theme in YA literature (45). Chapter four, Strangers in a Strange Land, focuses on the experience of newly arrived immigrants and offers a well written interpretation of Pam Muñoz Ryan s Esperanza Rising (2000). Chapter five, Illustrated Immigration, looks at how pictures convey the experience of immigrants in the wordless The Arrival (2006) by Shaun Tan and the graphic novel American Born Chinese (2006) by Gene Luen Yang. Due to the increasing prominence of graphic narratives in English Language Arts classrooms, this is a particularly useful chapter for teachers. Brown offers clear explanations of Yang s intertwined narratives and his allusions. Chapter six, Immigrant Children: Rebels with a Cause, analyzes ways in which immigration causes stress in parent-child relationships, while family members sacrifice to help one another. Brown describes how children are able to cross borders linguistic, religious, social, cultural with an ease that baffles the parents (136). Families come to the United States from the Ukraine in Eve Tal s Cursing Columbus (2009), the sequel to Double Crossing (2005), from Cuba in Ana Veciana-Suarez s Flight to Freedom (2002), and from Korea in Young Ju s A Step from Heaven (2001). The conclusion, the seventh chapter, applies to the YAL a list of traits that contribute to an immigrant s success in America (140). Brown demonstrates that two or more YA novels demonstrate characteristics such as future orientation, ambition and initiative, verbal expressiveness, and intentionality (141-144). However, the list of traits is based on Mary Pipher s The Middle of Everywhere (2003), which is a not a specialized work by an expert on immigration. Having encapsulated what Brown does in Immigration Narratives in Young Adult Literature, it is also important to note what she does not try to do. Brown does not identify or catalog all YA texts on a given topic, nor does she justify choices of texts as representative. In addition, the book is scholarly, not pedagogical, so it does not offer specific teaching methods or describe how students have responded to these books. And this is a work of literary analysis, not political science. Brown resists focusing on the most porous border for the United States, not addressing the urgent need for policy change about migrations between Mexico and the United States.
Libri & Liberi 2012 1 (1): 131-146 133 Literary critics still might fault Brown s text selection, arguing that different books or more numerous YA texts required analysis and that criteria for selecting texts should have been expressed. The conclusion should have been stronger. Chapter titles and subtitles could have been more analytical or descriptive. Nevertheless, Brown gets a serious scholarly conversation underway and leaves space for other critics to add to what is covered by the present book. Recommended for purchase, Brown s book has much to offer. Immigration Narratives in Young Adult Literature: Crossing Borders (2011) is essential reading for scholars who examine the migration experience for children and young adults in any nations. Librarians selecting materials for collections as well as teachers working on classroom approaches would benefit from this book. Activists can find books to read and recommend on this important topic. Brown recognizes immigrant narratives, fictional or fact-based, as a means for readers to comprehend and appreciate the immigrant experience. Amy Cummins Sustavna i kritička katalogizacija djela Ivane Brlić-Mažuranić Još 18. travnja 2010., točno 136 godina nakon što je u Ogulinu rođena Ivana Brlić-Mažuranić, iz tiska je izašao prvi svezak kritičkog izdanja njezinih Sabranih djela. Riječ je o velikom projektu Matice hrvatske (Ogranak Slavonski Brod), na čelu s urednikom Vinkom Brešićem, čiji je cilj sakupiti, ali i kritički sagledati cjelokupnu pisanu ostavštinu autorice čiji je književno-kulturni trag izniman u nacionalnim i izvannacionalnim okvirima, a čije pisanje i djelovanje još uvijek provocira najrazličitija znanstvena istraživanja i kritička preispitivanja. Brešić, Vinko, ur. 2010. Romani. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić. Kritičko izdanje. Slavonski Brod: Ogranak Matice hrvatske. 499 str. ISBN 978-953-6842-19-3, ISBN 978-953-6842-20-9 Navedeni svezak posvećen je romanima Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata. Osim izvornih tekstova romana, svezak sadrži i detaljne Napomene uz kritičko izdanje, odnosno popratne stručno-znanstvene tekstove, kao i Priloge s ilustracijama, tablično-grafičkim prikazima razlika u rukopisnim i tiskanim verzijama romana o Hlapiću, te tekst Drugi dan putovanja Hlapićevog: I. Hlapić i šareno tele, koji je dio autoričine rukopisne verzije romana, ali ranije nije otisnut jer je bio izostavljen iz konačne verzije. Studiozan istraživačkoarhivski rad potreban za ovakvo izdanje, kao i priređivanje popratnih tekstova i priloga, u knjigu su ugradili Berislav Majhut i njegova suradnica Sanja Lovrić.
134 Prikazi Reviews Oba romana Ivane Brlić-Mažurani prvi put do sada objavljuju se u izvornim autorskim verzijama i priređena su prema svim tekstološkim načelima kritičkog izdanja. Roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) pri tome znakovito obilježava početak intenzivnog i recepcijski ovjerenog autoričina književnog djelovanja, dok ga Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata (1937.) okončava, objavljen ni punu godinu dana prije autoričine smrti. I dok prvi roman, onaj o Hlapiću, već gotovo čitavo stoljeće aktivno živi u općoj čitateljskoj i književno-znanstvenoj recepciji ovjerenoj s više od stotinu izdanja, mnogobrojnim prijevodima, stručnim i znanstvenim radovima te obveznim osnovnoškolskim lektirnim čitanjima, onaj o Jaši svoju adekvatnu afirmaciju nije stekao ni do današnjih dana. Kada je riječ o Šegrtu Hlapiću, priređivači najviše pozornosti posvećuju njegovim višekratnim izdanjima koja su, kao što ističu, zapravo svodiva na tri prvotna izdanja. Cilj je ovog kritičkog izdanja u prvom redu objavljivanje romana, po prvi put, u izvornom obliku, tj. onom koji je sukladan s autoričinim rukopisom dostupnim u Arhivu obitelji Brlić (građa navedenoga arhiva nalazi se u mikrofilmiranu obliku i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu), ali isto tako i rekonstruiranje svih bitnih razlika koje postoje među trima ključnim izdanjima. Detaljno i sustavno čitanje izvornog rukopisa Brlić-Mažuranić dovelo je tako do oblikovanja svojevrsne geografije teksta, kompleksne mape mnogobrojnih promjena koje su izdavači unosili u tri izdanja romana objavljena za autoričina života (izdanje Hrvatskog pedagoško-književnog zbora 1913., izdanje Stjepana Kuglija 1922. i češko izdanje iz 1930., pod naslovom Podivuhodné příbĕhy ševcovského učnĕ: povídka pro dĕti, u nakladi Družstevni práce), te u četvrto izdanje, objavljeno nakon njezine smrti, a na koje je tijekom zadnjih mjeseci života još mogla utjecati (izdanje Radoslava Horvata, najvjerojatnije iz 1941.). Iako je književnica od početka zazirala od uredničkih ispravaka teksta, nakladničke intervencije bile su brojne, zbog različitih razloga. Stoga priređivači ovog kritičkog izdanja, koristeći se arhivskim istraživanjima i analitičko-komparativnim pristupom, nastoje revitalizirati što autentičniju inačicu teksta zamagljenu u kasnijim izdanjima odrazima specifičnih nastojanja nakladnika i društveno-povijesnih mijena. Priređivač ističe da tek urednik četvrtog, Horvatova izdanja, napušta dotadašnju uredničku praksu podešavanja prikazanog svijeta onom aktualnog društveno-povijesnog trenutka, te preuzimanjem vrijednosti iz prvoga izdanja smješta radnju u prostorno-vremenski kontekst sukladan onom toga prvoga izdanja. Pojedinačni i kolektivni svjetonazori osobito se odražavaju na ilustracijama pojedinih izdanja. Priređivači im posvećuju zasebno poglavlje, donoseći iscrpan pregled omotnih i drugih ilustracija, uz popratni kritički tekst koji ih komentira. Drugi dio sveska tematizira roman Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata, zadnje autoričino djelo objavljeno za života čiji drugi dio nije dovršila. Kao što je konstatirao
Libri & Liberi 2012 1 (1): 131-146 135 još Donadini, ovaj je roman na određen način stariji brat Šegrta Hlapića, osobito što se tiče prikaza glavnoga protagonista i idejno-etičke dimenzije romana. Tematika je, doduše, ovdje mnogo složenija, uronjena u povijesni kontekst (Carigrad i Indija, 15./16. st.), a protagonist Jaša Dalmatin, odrasliji je i zreliji od onoga u prvom romanu, pa djelo nesumnjivo zahtijeva i odraslijeg čitatelja. Zanimljivo, nakon prvih, dvojakih kritičarskih reakcija po objavi romana, do studioznijeg znanstvenog promišljanja teksta nije došlo sve do nedavno pa Jaša Dalmatin još i sada otvara nove, neispitane istraživačke prostore o svome nastanku, svojstvima i recepciji. Obrazlažući povijest recepcije Jaše Dalmatina u popratnom tekstu uz objavljen izvornik, Majhut konstatira da je smrt autorice zapravo bila i smrt romana. Također, ističe da roman mnogim svojim odlikama prerasta okvire standardnog povijesno-pustolovnog romana, osobito tipom protagonista koji je prije svega graditelj i vizionar, a tek potom klasični pustolov. Zanimljiv je i romaneskni tretman tematike osmanlijske prošlosti koji svojom višedimenzionalnošću i izbjegavanjem isključivo negativnih konotacija prije svega ukazuje na svjetonazorno-idejni otklon od dominante ovjerene u hrvatskoj tradiciji. Sadržajna podloga romana autorici je bila znanstvena studija njezina oca Vladimira Mažuranića Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji god. 1480.-1528. i njegovi prethodnici u Islamu prije deset stoljeća (Zbornik kralja Tomislava, JAZU, Zagreb, 1925.) temeljem koje je konstruirala priču o Jaši Dalmatinu, čovjeku snažnoga tijela i duha koji uz pomoć vlastite bistrine i snalažljivosti od običnoga roba postaje potkralj u Indiji i graditelj velike luke Diu. Situacija oko objavljivanja Jaše, ističe se u priređivačevu tekstu, bila je uvelike drugačija od one oko prvog izdanja Hlapića. Autorica je našla lektora koji je uredio rukopis te su nakladničke intervencije za razliku od onih u romanu o Hlapiću bile minimalne. Govoreći o ovom kritičkom izdanju valja istaknuti da je po prvi put objavljeno i osam ilustracija koje su bile predviđene, ali nisu ušle u prvo izdanje Jaše, kao ni u kasnija malobrojna izdanja. Navedene ilustracije djelo su Vladimira Mažuranića ml., autoričina nećaka, a objavljivanjem u okviru ovoga izdanja, s vremenskim odmakom od sedamdesetak godina, zadobile su inicijalno predviđeno mjesto čime su stvoreni uvjeti i za njihovu adekvatnu kritičku evaluaciju. Brešić, Vinko, ur. 2011. Bajke i basne. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić. Kritičko izdanje. Slavonski Brod: Ogranak Matice hrvatske. 510 str. ISBN 978-953-6842-19-3, ISBN 978-953-6842-24-7 Svezak Bajke i basne kritičkoga izdanja Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić objavljen je 18. travnja 2011., točno godinu dana nakon prvoga sveska, a priređivački ga potpisuju Tvrtko Vuković i Ivana Žužul. Kao što i naslov govori, svezak obuhvaća i problematizira autoričine bajke i basne, s time da je ovo prvi puta da su zajedno
136 Prikazi Reviews objavljeni baš svi poznati tekstovi koji ulaze u navedene kategorije. Tako ćemo u ovom svesku uz one tekstove kojima je Brlić-Mažuranić stekla čitateljsku publiku diljem svijeta, kao što je osam bajki iz zbirke Priče iz davnine ( Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Lutonjica Toporko i devet župančića, Sunce djever i Neva Nevičica, Jagor ) pronaći i manje poznate tekstove, primjerice, bajke objavljene u periodici za autoričina života ( Priča o goropadnom Mili i šestorici ptića rodovića, Zlatna ptica i dijete ubogarsko, Trgovac Nav, Priča o Zorku Bistrozorkom i o Sreći ) kao i basne, također objavljivane u različitim hrvatskim časopisima ( Ezop i žabe, Dvije koze, Pas i vuk, Majmun i delfin ). Osobita vrijednost ovoga izdanja leži u činjenici da su uz navedene tekstove objavljene i autoričine bajke i basne neobjavljene za njezina života, prema inačicama koje se čuvaju u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu. Riječ je o bajkama Priča o sultanu Abdali, Zašto se rodila bijedna Lera i njezino siroče i Djevojčica i neman, te o basnama Lav i krmača, Gavran i lija, Žabe traže kralja, Kućica, a odveć golema te Derviš, ptičica i soko-dobrotvor. Priređivači Vuković i Žužul iznimnom preciznošću i sustavno razrađenom metodologijom utemeljenom na arhivskim istraživanjima i komparativnom čitanju višestrukih inačica istoga teksta (kako onih rukopisnih i strojopisnih, tako i tiskanih), pregledno i sustavno komponiraju te kritički obrađuju korpus kojim se bave. Što se tiče Priča iz davnine, za autoričina su života objavljena tri izdanja (1916., 1920. i 1926.), sva u okviru Matice hrvatske. Usporedbom navedenih izdanja, priređivači među njima utvrđuju razlike, i to za svaku bajku posebice, te ih uspoređuju s rukopisnim i strojopisnim inačicama pohranjenima u Arhivu obitelji Brlić, nastojeći rekonstruirati put pripreme i obrade teksta za tisak, tj. koja je inačica poslužila kao predložak za tiskana izdanja. S obzirom na to da broj inačica varira od bajke do bajke, kao i na to da se u Arhivu ponekad čuvaju i djelomične rukopisne i strojopisne inačice, radilo se o iznimno zahtjevnom priređivačkom poslu. Jedan od rezultata njihovih istraživanja svakako je i taj o mogućnosti da rukopisne inačice nije prepravljala sama Brlić-Mažuranić, baš kao što nije uvijek sigurno ni da su strojopisni prijepisi autorski, s obzirom na to da ih je autorica ponekad davala na prijepis i korekturu. Kao predložak za ovo kritičko izdanje priređivači uzimaju posljednje autorizirano izdanje iz 1926., ono koje za razliku od dvaju prethodnih sadrži dvije bajke više ( Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor ), no isto tako izvještavaju čitatelje i o karakteristikama prvih dvaju izdanja, pa i o razlikama među njima, makar je do sada bilo uvriježeno mišljenje da su ta dva izdanja jednaka. Naravno, razlike se ne odnose na sadržajnu razinu bajki, već na pravopisna, leksička i stilska rješenja kao što je, primjerice, poredak riječi.
Libri & Liberi 2012 1 (1): 131-146 137 Recepciji zbirke izvan nacionalnih okvira najviše je pridonijelo prvo strano izdanje, ono na engleskom jeziku 1924., opremljeno ilustracijama Vladimira Kirina u boji i tiskano u 100.000 primjeraka. Istu strukturu (broj bajki i njihov raspored) zadržalo je treće hrvatsko izdanje, ono iz 1926., ali i kasnija izdanja, a novost u odnosu na prva dva izdanja bio je leksikonski Tumač imena na kraju zbirke. U ovo kritičko izdanje Vuković i Žužul ipak unose određene izmjene u odnosu na izdanje iz 1926., a koje se odnose na ispravljanje tiskarskih pogreški, osuvremenjeno prezentiranje upravnoga govora, te izostavljanje naglasnog znakovlja kada ono nije nužno. Srodnu metodologiju obilježenu komparativnim analitičkim pristupom arhivskoj građi priređivači su zadržali i u drugom dijelu sveska u kojemu se nalaze basne i bajke koje ne pripadaju Pričama iz davnine. Dosadašnja recepcija tih tekstova bila je uvelike slabija od svjetski popularnih Priča iz davnine pa je tim važnije ovo njihovo kritičko objavljivanje. Neki od tih tekstova bili su objavljeni u posthumnoj zbirci Basne i bajke (1943.), dok su neki objavljeni samo u časopisima. U ovom izdanju priređivači prvo donose bajke i basne objavljene za autoričina života, a potom one neobjavljene, koje nije uvijek moguće precizno datirati. Nastoje ponuditi čim autentičnije inačice tekstova, tako da se uglavnom služe časopisnim predlošcima, a ne ukoričenim izdanjem Basni i bajki koje se, kao što navode, uvelike razlikuje od prvobitnih inačica. Tekstovi koji nisu bili objavljeni za autoričina života za ovo su izdanje preuzeti iz rukopisnih ili strojopisnih arhivskih inačica. Knjigu Basne i bajke ovo izdanje i sadržajno prevrednuje, dodavanjem dviju bajki koje tamo nisu objavljene ( Priča o goropadnom Mili i šestorici ptića rodovića i Zlatna ptica i dijete ubogarsko ). S obzirom da nije uvijek moguće odrediti kronologiju nedatiranih, za života neobjavljenih bajki, priređivači ovoga izdanja koriste načelo redanja na temelju generičkih i tematskih odrednica (bajke s dječjim likovima, basne s likovima životinja, basne s ljudskim likovima). Svezak završava bogatim Prilozima koji sadrže uredničku zabilješku o ilustracijama Priča iz davnine (Orlićevim i Kirinovim, i njihovu mjestu u ovome izdanju), snimke ili otiske samih ilustracija (ukupno 23) te Uredničkom napomenom o svesku i onome što tematizira. Zaključno, može se reći da je objavljivanje Sabranih djela Ivane Brlić- Mažuranić u vrsnoj kritičkoj obradi mnogobrojnih priređivača, u Brešićevu uredništvu i u nakladi Matičina ogranka u Slavonskom Brodu, respektabilan i iznimno vrijedan projekt. Njegovo je značenje tim veće jer je riječ o prvom kritičkom izdanju tekstova autorice koja zadivljuje svojom kompleksnom društvenom i književno-istraživačkom djelatnošću, širinom puta koji je prokrčila hrvatskoj dječjoj književnosti, ali i intenzitetom njezina recepcijskog otvaranja prema Europi
138 Prikazi Reviews i svijetu. Temeljem dvaju ovdje prezentiranih svezaka, moguće je očekivati da će i oni u pripremi, kao i oni već dovršeni, dodatno rasvijetliti književnu i društvenu poziciju Ivane Brlić-Mažuranić, te potaknuti nova znanstvena, ali i svakodnevna čitanja. Andrijana Kos-Lajtman O potterizmu i njegovoj recepciji Mikulan, Krunoslav. 2011. Kulturni fenomen ili hegemonija istosti? Recepcija serije romana o Harryju Potteru. Zagreb: Tko zna, zna. 143 str. ISBN 978-953- 975647-3 U nedavno objavljenoj knjizi Kulturni fenomen ili hegemonija istosti? Recepcija serije romana o Harryju Potteru Krunoslav Mikulan bavi se problematikom recepcije romana o Harryju Potteru britanske autorice Joanne Kathleen Rowling. Iako je, počevši od prvog izdanja 2002., popularnost romana rasla postupno, oni su vrlo brzo priskrbili iznimnu čitateljsku, marketinšku i kritičarsku pozornost, što je svakako dodatan argument potrebi detaljnijeg sagledavanja fenomena njihove nesvakidašnje recepcije, kao i širokom spektru tema vezanih uz nju. U uvodnom segmentu knjige ukratko se izlaže recepcijski odjek svakog pojedinog dijela romaneskne serije među čitateljskom publikom, ali i elementi iz života same autorice, čije je književne transpozicije moguće očitavati u pojedinim romanima. Prvi dio knjige sažeto i koncizno tematizira shvaćanje dječje književnosti u povijesnoj perspektivi, kao i razvoj teorijske refleksije o dječjoj književnosti. U drugom dijelu navode se autoričini uzori, kao i specifičnosti koje uvodi u odnosu na kanonske modele fantastične priče i tzv. školske priče, pri čemu se ovi romani sagledavaju svojevrsnim hibridnim žanrovskim modelom koji u sebi objedinjuje značajke obje vrste, ali i značajke klasičnog Bildungsromana. Slijedi dio u kojem se povlače društveno-politički i kulturno determinirane silnice između aktualne zbiljske stvarnosti i one prezentirane u romanima J. K. Rowling, kratkim prikazom pogleda relevantnih kritičarskih imena. Nadalje, razmatra se odnos koji autoričini romani odražavaju prema drugome i drugačijem, uglavnom u perspektivi tematike multikulturalnosti, međuljudskih odnosa i politike. Razmatra se i rodna problematika na koji način autorica tretira muške i ženske uloge s obzirom da su romani J. K. Rowling privukli priličnu pozornost feminističke kritike. Navode se stajališta pojedinih feminističkih teorija i relevantni kriteriji kojima se utječu, ponekad vrlo različiti, te supostavljaju znakovitim mjestima romana koja ih oprimjeruju. Središnje mjesto autorove analize pri tome
Libri & Liberi 2012 1 (1): 131-146 139 predstavlja lik Hermione, gdje se iznosi temeljni stav da Hermiona predstavlja nezamjenjivog člana družine, iako Rowling ne piše feminističke romane jer njena priča ne teži preobrazbi utemeljenoj na spolnim pitanjima (72). S druge strane, naglašava se također da nije točno da autorica u negativnom svjetlu portretira isključivo ženski rod, zaključujući da Rowling nije imala namjeru niti promicati ravnopravnost među spolovima, niti je imala namjeru perpetuirati ustaljene norme (79). U tom smislu, po Mikulanu, romaneskna serija o Harryju Potteru opire se bilo kakvoj čistoj klasifikaciji ili analizi, iscrtavajući u prvom redu odjek stvarnoga svijeta (80). Daljnje tematiziranje (ne)korespondiranja prikazanog svijeta s onim stvarnoga života autor razvija problematiziranjem prihvaćanja i kršenja društvenih pravila, kao čestog motiva u navedenim romanima. U njima, zaključuje, djeca krše pravila iz dva temeljna razloga: iz prkosa, pakosti ili iz puke želje kako bi naglasili svoju neovisnost te zbog razrješenja opasnosti. Kršenje pravila tako zapravo služi za promicanje, a ne uništavanje etičkih vrijednosti (83), a Harry Potter, koristeći slobodu svoje volje, odlučuje o važnim pitanjima i time oblikuje svoj život (ibid.). Nadalje, nove romane u priličnoj mjeri zaokupljaju konformizam, inertnost i lažni moral političara, čime se također osigurava dimenzija aktualnosti, baš kao i interpolacijom likova i situacija koje referiraju na pitanja slave, časti, materijalnih vrijednosti te razlika među staležima. Time, prema Mikulanu, autorica preispituje društveno-ekonomski sustav koji proizvodi takve nejednakosti (92). Suprotstavljanje dobra i zla, stalno mjesto dječje književnosti, Rowling donekle relativizira likovima koji se razvijaju tijekom priče, te narušavanjem stereotipizacije/ tipizacije u prikazu, čime pokazuje da dobro i zlo nisu posljedica sudbine, već čin volje (98). Kako je upravo to temeljna intencija suvremenog pristupa odgoju i obrazovanju, ovi romani još više zadobivaju na aktualnosti, baš kao i njihovo analitičko sagledavanje, kakvo je i Mikulanovo. Harry Potter koji svojom unutarnjom snagom i angažmanom pobjeđuje ljudsku predispoziciju zlu, time postaje idealan model za mladoga čitatelja. I ostali odnosi u ovoj seriji romana, po autoru, kreirani su tako da ističu potencijal prijateljstva, poštenja, istinoljubivosti, ali i osobnog odnosa prema radu i znanju/obrazovanju, što potvrđuje navođenjem niza romanesknih situacija. U četvrtom dijelu rada autor se podrobnije bavi recepcijom romana o Harryju Potteru i reakcijom na njih, ističući, uz pozitivne, i ključne negativne kritike romana što ih je moguće svesti na poticanje konzumerizma u okviru kapitalističkoga sustava, konzervativnih političkih vrijednosti i demonskog čarobnjaštva. Pri tome analitičkim aparatom razlaže svaku od temeljnih postavki, potkrepljujući ili demantirajući relevantnim romanesknim mjestima pojedine komponente kritičarskih stavova. Ključno pitanje koje ovaj dio Mikulanove knjige postavlja, jest zašto je pri kraju
140 Prikazi Reviews 20. stoljeća, u punom jeku tehnološkog doba, roman o malom čarobnjaku u kojem suvremena tehnologija ne igra nikakvu ulogu, postigao takav uspjeh. Odgovor koji daje temelji se na Blakeovu pojmu retrolucije upravo povratkom u scenografiju prošlih vremena inducira se čitateljska intrigantnost i zanimljivost, pa i djelomična regresija u svijet bajke, bez obzira što su vrijednosti koje se u romanima promiču uvelike odraz aktualnog stanja u društvu. Zanimljivo je također da su se romani J. K. Rowling pojavili upravo u trenutku kada je trend prikaza društvene realnosti doživio vrhunac, te su ujedno označili radikalno oponiranje takvoj dominanti. Mikulan glavnim adutima ovih romana vidi činjenicu da iako pripadaju žanru fantastike, oni ne nude utopijsku viziju svijeta, već predstavljaju odraz stvarnosnih relacija i vrijednosti, što se prije svega očituje u prikazu obitelji prikazuju se i disfunkcionalne obitelji, te nacionalno i rasno mješovite obitelji. Autor navodi i različite imaginacijske reakcije čitatelja, ukazujući na razlike između dječjeg i odraslog doživljaja ovih romana. Dotičući se kontroverzije oko antireligioznog naboja serijala, ističe da su romani o Harryju Potteru sukladni temeljnim načelima kršćanske i ideologije drugih religija jer su okrenuti izgradnji osobnih etičkih vrijednosti. Istodobno, oni ne sadrže nikakvu religijsku indoktrinaciju pa se lako integriraju u uobičajeni misaoni sklop većine modernih čitatelja (125), što je zasigurno dodatno pridonijelo njihovoj recepciji. U zaključnom dijelu rada autor sintetizira izrečeno, opredjeljujući se za eklektičan pristup između različitih, često potpuno suprotnih kritičarskih stavova o prirodi romana spisateljice Rowling te o njihovoj recepciji. Naglašavajući da je istina na sredini, tj. da Harry nije ni društveni aktivist, niti religijski dogmatik, podcrtava interferenciju prikazanog svijeta s kulturnom i političkom pozadinom u kojoj su tekstovi nastali, otvorenost za problematiziranje rasne i klasne netrpeljivosti, kao i univerzalnih etičkih dimenzija. Uspješnost ovih romana, osim u uvjerljivoj razradi likova, vidi i u njihovu zaobilaženju otvorene didaktičnosti i religioznosti, što utječe na širenje pretpostavljivog čitateljskog kruga čak i na sredine čiji društveno-kulturni habitus nije kompatibilan autoričinu. Mikulanova knjiga obilježena je aktualnošću tematike, dok su glavne odlike prezentirane analize u prvom redu upućenost u referentnu znanstvenu i stručnu literaturu te pregledan i koncizan pristup koji zasigurno može utjecati na širinu njezine recepcije ne samo književnih kritičara i teoretičara već i studenata, nastavnika i roditelja. Ključna mjesta knjige, prije svega, jesu pregledno raščlanjivanje elemenata koji su pridonijeli uspjehu romana autorice Rowling te kritički pogled usredotočen na recepciju od strane onih kojima su knjige i namijenjene dječjih i tinejdžerskih čitatelja. Ujedno, knjiga može poslužiti kao dobar uvod u bavljenje fantastičnom književnosti uopće. Andrijana Kos-Lajtman
Libri & Liberi 2012 1 (1): 131-146 141 Biografizam u dječjoj književnosti Kos-Lajtman, Andrijana. 2011. Autobiografski diskurs djetinjstva. Zagreb: Naklada Ljevak. 351 str. ISBN: 978-953-303-431-7 Veliki broj knjiga, zbornika i tekstova koji problematiziraju teme djece i djetinjstva u brojnim humanističkim disciplinama (znanosti o književnosti, etnologiji, folkloristici, povijesti umjetnosti i dr.) na različitim stranama svijeta već više desetljeća započinje konstatacijom sličnom onoj Andrijane Kos-Lajtman o premaloj, skromnoj ili nedovoljnoj produkciji znanstvenih radova o djeci i djetinjstvu. Prema osobnoj, neverificiranoj i neslužbenoj iskustvenoj statistici, prilozi o kulturnim ili društvenim aspektima djetinjstva u zbornicima ili časopisima nespecijaliziranima za dječje teme uglavnom se, uredničkim odlukama, smještaju u posljednju trećinu izdanja, a na konferencijama takve teme imaju sličnu redoslijednu sudbinu ili se smještaju u sesije koje imaju poslužiti kao košara za otpatke kako je to jednom prilikom još 1989. primijetila glazbena pedagoginja i pijanistica Elly Bašić. Ta, iako samo iskustvena statistika, onome tko želi vidjeti već ponešto govori o statusu jednog područja. Stoga već sam naslov knjige Andrijane Kos-Lajtman veseli one (u koje i sebe ubrajam) koji neprestano zanovijetaju zbog statusa dječjih tema u humanistici, a sadržaj knjige demantira one koje povjesničarka umjetnosti Ann Higonnet s pravom proziva zbog stava da su teme djetinjstva dobre samo za drugorazredne mozgove. Ova knjiga dokazuje upravo suprotno. Knjiga Autobiografski diskurs djetinjstva prije svega je književnoteorijska i književnopovijesna studija odabranih djela hrvatske dječje književnosti kojima je, osim vremenskog raspona njihova nastanka (koji se, ne slučajno, podudara sa zlatnim dobom individuuma i prodora tekstova motiviranih aktualnom zbiljom koje i dalje traje), zajednička subjektivnost koja je proizvod autorova pripovjednog modusa, naknadna (re)konstrukcija priče o djetinjstvu, svojevrsna prisjećajna i pripovjedačka intervencija u prve godine pripovjedačeva života, njegove početke (bez obzira na udio historiografskog i fikcionalnog). Te su osobitosti tekstova i okosnica ove studije. Knjiga se formalno sastoji od dva dijela, ali od više problemsko-tematskih cjelina. U prvom dijelu koji se sastoji od pet poglavlja, autorica teorijski pozicionira vlastiti istraživački pristup koji se postvaruje u drugom dijelu studije naslovljenom Autobiografikon djetinjstva, gdje pojedinačno predstavlja, analizira i interpretira odabrane autorske diskurse iz korpusa hrvatske dječje književnosti. Prvi dio knjige donosi nov i svjež pogled na autobiografski diskurs, povijest njegove proizvodnje i recepcije, na kompleksna pitanja hibridnosti žanra,
142 Prikazi Reviews literarnost samoga života i životnog razdoblja djetinjstva, na suvremenu dječju književnost. U prvom dijelu knjige autorica razmatra i brojna pitanja koja se tiču samoprikazivanja, pripovijedanja vlastitoga života i ispisivanja vlastitoga identiteta, hrvajući se s pitanjima poroznosti, fragmentarnosti, nestalnosti, kontekstualnosti i heterogenosti sjećanja, posebice onih iz djetinjstva kao životnog razdoblja koje je biološki najpodložnije neumitnostima zaborava. Samonaracija je u studiji prepoznata i tretirana kao određujući čin ljudske subjektivnosti koji nije samo u ulozi opisivanja sebstva, već je osnova nastanku i realnosti subjekta koji pripovijeda. Sjećanja na djetinjstvo u djelima dječje književnosti su, u tom smislu, tretirana kao reinterpretacija prošlosti u sadašnjosti sa sviješću da taj proces nikada nije pasivan, već da je, u činu prisjećanja i pripovijedanja, subjekt koji se prisjeća aktivni stvaratelj značenja prošlosti. Koncept dječje književnosti u literaturi je često problematiziran, a koristi se za književnu produkciju kojoj su recipijenti djeca (bilo da je prvotno njima namijenjena ili je spletom okolnosti takvom postala). Vrijednost je i novina studije Andrijane Kos-Lajtman u posezanju za nedovoljno istraženim pitanjima dječje književnosti kroz vizuru autobiografskog diskursa u njoj prije svega zbog njegove učestalosti, i to bilo da je čitavo zbivanje autobiografski utemeljeno, ili da je riječ o parcijalnom ekvivalentu zbilje ili nekom drugom srodnom modusu. Djetinjstvo jest jedna od najčešćih tema u dječjoj književnosti uopće. Uz to, djetinjstvo pripovjedača je, logično, bogata riznica motivsko-tematskih okosnica književnosti kojoj su djeca recipijenti. Narativna potentnost autobiografske zbilje jedna je od središnjih tema i povoda ove zanimljive studije. U Krilićevoj tvrdnji o piscu za djecu kao prepiscu odnosno pripovjedaču onoga što se dogodilo (a i ako se nije dogodilo, moglo se dogoditi), uslijed tematske zaokupljenosti dječje književnosti predočavanjem djetinjstva, autorica prepoznaje uzroke rasprostranjenosti autobiografskog diskursa djetinjstva u dječjoj književnosti (posebno onoj novijega datuma). Također, s pravom ih pronalazi i u važnosti pričanja o proživljenom iskustvu u svakodnevnoj komunikaciji kao osnovnom sredstvu samooblikovanja, razumijevanja vlastitih i tuđih iskustava i uopće življenja, te stoga analogijom pisca za djecu kao prepisca vlastitog iskustva djetinjstva, možemo govoriti o životu kao o nečemu što nije bilo kako je bilo već je život prije onakvim kako ga interpretiramo i reinterpretiramo, pričamo i prepričavamo. Otuda narativna potentnost autobiografske zbilje u književnosti namijenjenoj djeci. Andrijanu Kos Lajtman u studiji zaokuplja i ekonomska logika u dječjoj književnosti i njezin položaj na tržištu simboličkih dobara. Djeca se kao recipijenti književnosti propituju i kao potrošači, a pisci kao trgovci poželjne književnosti, i to iz
Libri & Liberi 2012 1 (1): 131-146 143 vizure pedagoških institucija, različitih obiteljskih koncepcija odgoja, nakladničkih politika, medijske reprezentacije, ali i nezaobilaznog dječjeg senzibiliteta, potreba, kriterija, želja i konačne individualne recepcije (pri čemu bi etnografija čitanja, iako metodološki teško idealtipski ostvariva, bila od iznimne važnosti). Spomenute razine ne moraju biti i često nisu kompatibilne, ali one čine složenu mrežu silnica koje utječu na društvenu ovjeru teksta i njegovu tržišnu vrijednost, pri čemu je autor teksta uronjen u paradoks istodobnog, katkada kontradiktornog, zadovoljenja dječjih potreba i predodžbi odraslih (odgojno-obrazovnih institucija, obitelji, medija, tržišta) o dječjim potrebama. Riječima autorice, pisac pri tom gađa u dvije mete. Kao svoj analitički predmet autorica je izdvojila autobiografske prozne tekstove hrvatske dječje književnosti započevši niz romanom Jagode Truhelke Zlatni danci iz 1918. godine pa sve do recentnih tekstova. Odabrana djela autorica promatra s obzirom na broj izdanja, zanimanja autorica i autora, te životnostvaralačko razdoblje u kojem su djela nastala. Analizu tekstova temelji na u detalje razrađenim kriterijima koji predstavljaju konstitutivne elemente često teško jednoznačno odredljivih modela i tipova autobiografske proze. Za temeljne kriterije detekcije autobiografizma u pojedinom djelu uzima kriterij sudjelovanja pripovjedača u radnji, odnosa autobiografskog subjekta prema kategoriji vremena, i kriterij modusa diskurzivnog oblikovanja. Ti su kriteriji polazište za tkanje složene mreže kriterija razlikovanja mogućih modela i tipova autobiografizma u korpusu hrvatske dječje književnosti, pri čemu autorica nerijetko poseže za statistikom koja, iako često gotovo čudesna u humanistici, sjajno dopunjava studiju. Studija Andrijane Kos-Lajtman inovativan je i svjež doprinos ne samo znanosti o književnosti i području istraživanja dječje književnosti, nego i interdisciplinarnom području koje se bavi pitanjima samoiskustva, pripovijedanja o njemu i njegove recepcije jednako u pisanoj i usmenoj komunikaciji, te ništa manje suvremenim studijama djetinjstva (danas već etabliranom interdisciplinarnom području). Jelena Marković Prilog komunikaciji s kajkavskim klasicima Kristijanović, Ignac. 2011. Ezopuševe basne pohorvačene. Varaždinske Toplice: Nakladnička kuća Tonimir i Varaždin: Ogranak Matice hrvatske. 215 str. ISBN 978-953-7610-37-1 Basne se zbog svoga poučnoga karaktera od davnine rabe u odgoju i nastavi, a i suvremena se dječja književnost (kao i film, video i računalne igre) obilato služi iskustvom basne.
144 Prikazi Reviews Prošle je godine objelodanjena knjiga koja donosi pretisak knjižice Ignaca Kristijanovića Ezopuševe basne pohorvačene iz 1843. godine i pretisak Kristijanovićevih Ezopuševih basni iz popularnog kalendara Danica zagrebečka (1842.-1850.). Knjigu je priredio Joža Skok, književni kritičar, antologičar i dobar poznavatelj hrvatske kajkavske i hrvatske dječje književnosti. Riječ je o prvom kritičkom izdanju Kristijanovićeva djela tj. njegovih dvaju kajkavskih izvornika priređenih po suvremenim principima prezentacije starih kajkavskih tekstova. Na svakoj je stranici uz autentičan pretisak kajkavskoga izvornika objavljena njegova fonemska i grafemska transliteracija. Priređivač napominje da nije ni na kakav način dirano u jezik i stil pisca [ ]. Korigirane su (s posebnom naznakom!) samo evidentne materijalne, slagarske pogrješke, ali su kao bitno obilježje autorova jezika i stila ostavljeni zatečeni leksičko-pravopisni oblici. Ispod transliteriranog teksta slijedi objašnjenje kajkavskih riječi i fraza u zatečenom gramatičkom obliku i kontekstualnom značenju, dok se u trećem dijelu knjige pojavljuje poseban kajkavski rječnik u kojemu se manje poznate kajkavske riječi donose abecednim redom, ali u svom izvornom gramatičkom (padežnom ili glagolskom) obliku. Drugi dio uz basne iz Danice donosi i pretisak naslovnice kalendara svakoga godišta. Djelo je popraćeno i bogatim izborom ilustracija starih izdanja Ezopovih basana, prikupljenih iz svjetske baštine, što knjizi daje zanimljiv starinski dašak, ali na žalost, može čitatelju nametnuti pretpostavku da je riječ o ilustracijama iz Kristijanovićeve knjige, odnosno Danice. Doduše, u trećem se dijelu knjige nalazi popis izvora ilustracija, no bilo bi svrhovitije da je podrijetlo svake pojedine ilustracije naznačeno uz samu ilustraciju kako bi se izbjegla mogućnost krivoga tumačenja. Treći dio knjige donosi, uz već spomenuti kajkavski rječnik i izvore ilustracija, dva vrlo informativna i iscrpna eseja Jože Skoka: Ezop i njegove basne u svjetskoj i hrvatskoj književnosti te Ignac Kristijanović i njegove Ezopuševe basne. Uz obavijesnu ulogu o povijesnom značenju Ezopa kao tvorca jedne popularne književne vrste i njegova hrvatskoga kajkavskog prevoditelja, eseji donose i kritičke stavove i književnoznanstvene ocjene kako Ezopova tako i Kristijanovićeva djela te daju vrijedne smjernice za njihovo proučavanje i interpretaciju. Ignac Kristijanović, književnik, prevoditelj i dramatičar, bio je borac za kajkavski književni jezik u doba ilirskog pokreta kada se štokavština uspostavlja za osnovicu nacionalnoga književnog jezika. Pokrenuo je 1834. godine kalendar
Libri & Liberi 2012 1 (1): 131-146 145 Danicu zagrebečku koji je izlazio sve do 1850. godine. U njemu je objavljivao Ezopuševe basne kao stalnu kalendarsku rubriku, a 1843. objavljuje knjižicu maloga formata (14,7 x 9,6) Ezopuševe basne pohorvačene. I Danicu i Ezopuševe basne pohorvačene tiskao je zagrebački tiskar Ferenc Župan koji je i sam bio zagovornik kajkavskog jezika. U knjižici se najprije donosi anegdotalno ispripovijedan Ezopov životopis (Ezopušev žitek) na šesnaest stranica, a zatim slijedi devedeset basana obilježenih brojevima. Ispod deblje otisnutog naslova Basna 1 (2, 3, ) dolazi manji naslov basne u kurzivu, zatim slijedi tekst basne, a nakon njega, u novom retku opet manji naslov, ali ispisan velikim tiskanim slovima NAVUK ispod kojega je tekst pouke pisan kurzivom čime se razlikuje od središnjeg dijela basne. Basne su uglavnom kratke, svaka je na novoj stranici, samo dvije prelaze na drugu stranicu. Basana iz Danice ima trideset i sedam. Kristijanović ih je objavljivao u Danici bez potpisa od 1842. godine do njezina utrnuća u svakom godištu osim 1849. (kada su izostavljene zbog obnove Stoletnog kalendara). Naslovom su uglavnom određeni likovi povezani veznikom i npr.: Jelen i ovca, Vuk i žerjav. No naslovom se često označava i neka značajka glavnoga lika, npr.: Betežni jastreb, Orsolan od starosti mlahav. U basnama koje su izlazile u Danici češće se u naslovu akteri označuju kao objekti neizrečenih glagola govorenja, dakle o kome ili čemu se u basni govori npr. Od vmirujučega otca i njegveh dveh sinov ili Od žene i dveh divljah rac. Uz životinje koje su najčešće, kao likovi se pojavljuju i biljke ( Olika i trstika ), predmeti ( Vrana i pehar ), ljudi ( Dete i skupec ), organi ( Želudec i ostali kotrigi ). Zanimljivo je da nema mitoloških likova koji su bili učestali kod Ezopa, osim što se u jednoj basni pojavljuje satir ( Satir i muž ). Tekst basana u knjizi je kratak, zgusnuta sadržaja i metaforičan, a basne objavljene u Danici su duže i fabularno razvijenije. Pouka je grafički odvojena od teksta basne, smještena na kraju. To je rečenica sažeta izričaja, često počinje zamjenicom koji i sasvim je jasno da se odnosi na ljude i ljudsko društvo, bez obzira na izbor likova. Nije poznat izvor iz kojega je Kristijanović prevodio basne, ali se pretpostavlja da je to bila neka njemačka zbirka, a sam naslov Ezopuševe basne pohorvačene ukazuje da nije riječ samo o prijevodu, nego i o autorskoj obradi i prilagodbi basana hrvatskom čitatelju. Prema riječima Jože Skoka Kristijanović je svoj prijevod uzdigao do (su)autorskog obilježja te je ovim djelom, koje je uz sve navedeno ipak očuvalo duh Ezopovih basana, dao svoj značajan prilog jednako kajkavskoj i cjelokupnoj hrvatskoj književnosti.
146 Prikazi Reviews Budući da nisu česta suvremena izdanja kajkavskih klasika, a znaju bolovati od ozbiljnih propusta u obradi teksta kao i od slabe opreme, treba naglasiti da je ovo izdanje hvalevrijedno zbog svoje kvalitete kako u obradi teksta, tako i u popratnim esejima, te će pridonijeti jednostavnijoj komunikaciji suvremenoga čitatelja s kajkavskim klasicima. Dubravka Težak