VASPITANJE KAO FAKTOR INTEGRALNOG RAZVOJA PREDŠKOLSKOG DJETETA

Radovan Čokorilo Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta Istočno Sarajevo Nada Čokorilo OŠ "Risto Proroković" Nevesinje VASPITANJE KAO FAKTOR INTEGRALNOG RAZVOJA PREDŠKOLSKOG DJETETA SAŽETAK Fizičko vaspitanje kao komponenta integralnog razvoja ličnosti predstavlja osnovu na kojoj se izgrađuju sve ostale osobine i sposobnosti. Doprinos svestranom razvoju ličnosti fizičko vaspitanje ostvaruje se korišćenjem ljudskog tijela kao instrumenta, a ne samo kao objekta. Bez obzira što se svaki pojedinac sastoji od mnogih dijelova, ti dijelovi funkcionišu integrisano. U jakoj međusobnoj povezanosti su intelekt, emocije, motorika, pojedini organi i organizam u cjelini. Funkcije pojedinih organa su međusobno zavisne tako da pojačana aktivnost i sposobnost jednog unapređuje funkcionisanje drugog organa. Ta zakonitost se odnosi i na čovjekovo kretanje koje je neophodno za ispravno funkcionisanje mišićnog, nervnog, respiratornog i drugih sistema, te naročito onih čula koja omogućavaju orijentaciju i kretanje u prostoru. Igra u predškolskom uzrastu predstavlja glavni sadržaj djetetovih kretnih aktivnosti. Njen doprinos je značajan u integralnom socijalnom razvoju, razvoju moralno-voljnih osobina, kao i u razvoju opažanja, pamćenja, mišljenja i drugih psihičkih funkcija. Stoga je poželjno da roditelji i vaspitači usmjeravaju dječju igru, kako izborom adekvatnih igračaka, isto tako i usmjeravanjem, odnosno preusmjeravanjem adekvatnih socijalnih uloga koje pojedino dijete igra u grupnim igrama. Ključne riječi: fizičko vaspitanje, igra, predškolsko dijete, integritet 1. UVOD Vaspitanje predškolskog djeteta je specifično u odnosu na vaspitanje u drugim uzrasnim razdobljima zbog razvojnih karakteristika i najburnijeg rasta i razvoja u odnosu na cio životni ciklus. Karakteristike po kojima je ovaj uzrast prepoznatljiv su: biološki deficit (bespomoćnost malog djeteta), plastičnost nervnog sistema (snažna podložnost uticajima iz socijalne sredine), sugestibilnost (lako podređivanje tuđoj volji i sugestiji), totalna emocionalnost, duševna ranjivost, izrazita egocentričnost i igra kao dominantna aktivnost djeteta. Upravo te kartakteristike određuju specifičan položaj djeteta u socijalnoj sredini i zahtijevaju poseban odnos prema njemu u procesu vaspitanja i obrazovanja. Roditelji u porodici i vaspitači u predškolskim ustanovama moraju stalno imati na umu uzrasne karakteristike i zakonitosti razvoja djece predškolskog uzrasta, kao i posljedice sopstvenih vaspitnih uticaja na dijete jer su one značajne za čitav kasniji razvoj ličnosti. Specifičnost se ogleda i u tome što uticaj ili djelovanje na ovom uzrastu skoro isključivo vrše stariji na mlađe. Takav uticaj proizvodi ili podrazumijeva poslušnost i potčinjenost na osnovu čega se određuje subjekatski, odnosno objekatski položaj djeteta u vaspitanju. Poznato je da dijete rado ispoljava poslušnost prema nekome koga potpuno poznaje i voli, a uvijek doživljava potčinjenost kada mora slušati nekoga koga ne poznaje i ne voli. To su opominjući razlozi zbog kojih djetetu mora biti darovana nepatvorena ljubav roditelja i istinska pedagoška ljubav vaspitača. U vaspitanju predškolskog djeteta integralna ličnost uvijek treba biti u fokusu pažnje i interesovanja roditelja i vaspitača. Umješnim vaspitanjem se može doprinijeti integrisanju njene kognitivne, afektivne i psihomotoričke sfere uz usvajanje određenih vrijednosti, formiranje ideala, razvoja motivacije i sl. Pri tom treba imati na umu da svaka ličnost posjeduje specifičan kapacitet u pogledu potreba i mogućnosti vaspitanja, to jest stepen vaspitljivosti i osjetljivosti za vaspitne uticaje. Govori se o potrebi prevaspitavanja, o empatičnom stavu djeteta, njegovoj sposobnosti da se 87

identifikuje, o moći da imitira, da se saopštava, da se pokorava, da sluša i sl. (B. Rakić, 1986: 24-25). Osobenosti predškolske razvojne faze uslovljavaju da dijete prima spoljašnje uticaje ne onakve kakvi su, već kako nalažu mogućnosti te faze. Zbog toga posredovani sadržaji što ih djeca usvajaju i način posredovanja moraju biti saobraženi obrascima interakcije što ih dijete tog nivoa razvoja uspijeva uspostaviti sa svojom socijalnom sredinom (Čokorilo, 2010: 129). 1.1. Vaspitno djelovanje na psiho-fizički razvoj predškolskog djeteta Za ostvarivanje vaspitnog ideala slobodne, svestrane, integralne, zrele i zdrave ličnosti, neophodno je već na predškolskom uzrastu započeti vaspitne aktivnosti u tom smjeru. Ovo doba buđenja psihičkog života predstavlja osnovu za cjelokupnu kasniju aktivnost. Karakteriše ga izuzetna pokretljivost psihomotoričkog aparata, mada su pokreti nesigurni i neprecizni zbog nedovoljne razvijenosti mehanizama u kori velikog mozga. Za razumijevanje psiho-fizičkog razvoja predškolskog djeteta neophodno je poznavati njegove zakonitosti ustanovljene u razvojnoj psihologiji, kako bismo otkrili pravo vrijeme za adekvatne psihičke i fizičke aktivnosti. Ukoliko ne prepoznamo i ne iskoristimo to pravo vrijeme kasnije će biti veoma teško nadoknaditi propušteno (Čokorilo, 1998: 149-154). U predškolskom periodu u poređenju s prethodnim fazama nastavlja se dalji razvoj osjećaja i opažanja. Povećava se oštrina vida i sluha. Djeca su u stanju da bez greške biraju boje, hvataju ritam i tempo u muzici itd. Opažanje prostora, oblika, vremena i socijalno opažanje se takođe dalje razvijaju. Tako djeca već razlikuju prostorne odnose (naprijed, pozadi, gore, dolje), prepoznaju komplikovane crteže, stvaraju pojmove o brojevima, interesuju se za vremenske pojmove (sada, sutra), zanimaju se za svoju prošlost i budućnost, temeljitije poznaju i razumiju one s kojima žive itd. Na ovom uzrastu od velike je važnosti djetetu pružiti optimalan broj čulnih utisaka koji pomažu uspostavljanje adekvatne komunikacije sa njegovom socijalnom i prirodnom sredinom. Nije dobro da dijete oskudijeva u čulnim utiscima, kao što nije dobro ni da ih ima previše. U prvom slučaju, djeca nerazvijenih sredina, koje se premalo bave djetetom, oskudijevaju u čulnim utiscima, što može usloviti nedovoljnu razvijenost predškolskog djeteta i ozbiljne poteškoće u vezi s njegovim obavezama kada pođe u školu. U drugom slučaju, previše čulnih utisaka izazvanih životom u prenaseljenim urbanim sredinama, može takođe, proizvesti negativne posljedice po dijete (Čokorilo, 2007b: 30). Emocionalnost se veoma burno razvija pa je potpuna emocionalnost ili totalna afektivnost jedna od najbitnijih karakteristika predškolskog doba. Emocije u dječjem životu igraju značajniju ulogu nego u životu odraslih. "Malo dijete je u cjelini i u suštini čuvstveno biće. Bez obzira koliko je staro i koliko je inteligentno predškolsko dijete, njegovo postupanje i ponašanje je više pod utjecajem njegovih čuvstava nego njegova razuma; što je dijete manje ovo je očitije i značajnije." M. Bergant (1969: 68). Zbog toga ukupno saznanje i ponašanje predškolskog djeteta značajno zavise od emocija. O tome E. Kamenov (1990: 54) piše: "Vaspitač može imati uticaja ako je uspostavio emocionalni kontakt sa detetom, ako mu se zna približiti i ako je sam vedra i opuštena ličnost koja voli svoj posao i poverenu decu, jer će tada moći da zadovolji dečje potrebe za nežnošću, radošću, zadovoljstvom i prihvatanjem..." Za predškolsko dijete je veoma važna emocionalna klima u kojoj odrasta. Poželjno je da može zadovoljiti svoje osnovne emocionalne potrebe sigurnost i ljubav. Sigurnost se razvija brigom koju odrasli pokazuju prema djetetu. Iz ove potrebe razvija se potreba za pripadanjem. Ljubav se razvija putem verbalnih iskaza, milovanjem i maženjem djeteta. Dijete koje odrasta okruženo ljubavlju i pažnjom razviće se u emocionalno otvorenu, veselu i tolerantnu osobu koja će lako uspostavljati emocionalne odnose s drugima. Dijete ovog uzrasta je veoma ranjivo pa je potrebno izbjegavati izazivanje negativnih emocija jer traumatski doživljaji iz djetinjstva mogu bitno uticati na uspostavljanje emocionalnih odnosa s drugima, formiranje povjerenja prema njima i niz drugih osobina ličnosti. Loša atmosfera u porodici i predškolskoj ustanovi i neodgovarajući vaspitni postupci kojima se utiče na djetetov rast i razvoj mogu izazvati čak i psihoomatska oboljenja kao što su grčevi, astma, napade slične epileptičnim i sl., a u kasnijem razvoju to se može reflektovati u 88

vidu raznih fobija, depresiji, osjećanju inferiornosti, agresivnom ponašanju, bolesnoj ljubomori i sl. U emocionalnom razvoju djece ponekad se javljaju patološke pojave (strah od kupanja, visine, prevoznih sredstava i sl.). Takav naizgled bezrazložan strah, ipak je nečim izazvan. To se može utvrditi psihoanalitičkim postupcima (slobodni razgovor, analiza snova i sl.). Fizičko vježbanje povoljno utiče na oslobađanje unutrašnje napetosti djeteta tako što se strah, želje i ljutnje socijalizuju i integrišu u ličnost ostvarujući tako unutrašnju harmoniju. Stoga je važno u porodici i predškolskoj instituciji obezbijediti uslove za slobodnu neometenu, imaginativnu igru za razvoj fizičkih sposobnosti. Atmosfera treba biti prisna, bez napetosti i proizvođenja opasnosti uz punu emocionalnu sigurnost djeteta kako bi se smanjio stres i frustracija koje može izazvati strah od neuspjeha (Čokorilo, 2007a: 243). U pogledu emocionalnog razvoja postoji dilema; da li dozvoliti potpuno slobodno ispoljavanje svih emocija, ili osposobljavati djecu za "kočenje" emocija. Naučno je utvrđeno da potiskivanje, odnosno represija emocija, uslovljava unutrašnje konflikte što može izazvati neurotske smetnje. Stoga emocijama treba "dati oduška", a to znači dozvoliti ponekad djeci da se ljute, ne sprečavati ih da se vesele i sl. Nema posebnog opravdanja za sprečavanje ni blagih oblika agresije, no uzme li ona maha neophodno je osposobiti dijete da razvoj takvih osjećanja u sebi koči. Jedan od načina kočenja agresivnih osjećanja je sublimacija tj. skretanje energije tih emocija u napornije motoričke aktivnosti kao što su igre i takmičenja. Mišljenje i spoznavanje predškolske djece je pod snažnim uticajem njihovih emocija što umanjuje logičnost spoznaje. Predškolci intelektualne zadatke rješavaju u vezi sa igrom i praktičnim aktivnostima. Napredovanje u razvoju mišljenja nastaje onda kada dijete počinje da rješava zadatke na osnovu saznajnih motiva, a ne motiva praktične aktivnosti ili igranja. Vaspitanje u predškolskim institucijama i roditeljskom domu u tom pogledu je veoma podsticajno. Na ovom uzrastu dolazi do formiranja pojmova koji ne nastaju samo na osnovu čulnih utisaka, nego su i rezultat razrade i kombinacije različitih podataka. Među najznačajnije faktore za razvoj pojmova ubrajaju se inteligencija i prilike za učenje. Zanimljivo, postoji znatna korelacija između pojmova djeteta i znanja njegovih roditelja. Pomoć vaspitača sastoji se u preventivnom djelovanju kako djeca ne bi prebrzo i pogrešno uopštavala i tako formirala pogrešne pojmove. U predškolskim institucijama efikasnije i brže se formiraju pojmovi nego u roditeljskoj kući. Veoma je važno formiranje socijalnih pojmova, pojmova o prostoru, pojma o broju, pojma lijepog itd. I mašta se razvija na osnovu dječjih aktivnosti. Pod kraj ovog perioda ona postaje manje ovisna o spoljašnjim aktivnostima, javljaju se pokušaji stvaralaštva koji će svoju punu afirmaciju steći kada dijete pođe u školu (Čokorilo, 2010: 132). U predškolskom dobu se javljaju osnovne crte ličnosti uz snažno djelovanje mehanizama identifikacije i imitacije djece s roditeljima istog pola. Između treće i pete godine javlja se određena kriza u vezi s Edipovom, odnosno Elektrinom situacijom kada djetetu instinktivni nagon nalaže da preotme ulogu roditeljskog pola koju on igra u odnosu na roditelja suprotnog pola. Najčešći nedostaci u odnosu roditelja i djece su: odbacivanje djece, kada se ona osjećaju suvišna, nepotrebna i ne vide smisao svog postojanja; prevelika briga za djecu (osporava razvoj samostalnosti i inicijativnosti) i ambivalentnost (nagli i česti prelasci roditelja iz raspoloženja velike ljubavi prema djeci u hladan odnos), što zbunjuje djecu i može kod njih proizvesti neurotske tendencije. Idealna bi, naravno, bila uravnotežena roditeljska ljubav prema djeci koja stvara toplu, neposrednu i prirodnu porodičnu atmosferu. Porodični uslovi su važan faktor u pogledu pružanja podrške za fizičku aktivnost i integralni razvoj djeteta. Pružanje podrške je u pozitivnoj korelaciji sa višim nivoom fizičke aktivnosti predškolskog djeteta. To su pokazala i brojna empirijska istraživanja (Maksimović i Matić, 2006; Matić i Maksimović, 2007; Čokorilo, 2009a; i dr.). Na osnovu ovih istraživanja moguće je zaključiti da nije dovoljna samo verbalna (vaspitna) podrška, nego je od presudne važnosti i podrška u obezbjeđivanju materijalnih pretpostavki i stvaranju atmosfere za bavljenje fizičkom aktivnošću. 89

1.2. Specifičnosti u fizičkom vaspitanju predškolskog djeteta Fizičko vaspitanje kao vid, strana ili komponenta vaspitanja ličnosti u cjelini predstavlja osnovu na kojoj se izgrađuju sve ostale osobine i sposobnosti ličnosti. Doprinos svestranom razvoju ličnosti fizičko vaspitanje ostavruje samo ako se na čovejeka djeluje preko tijela, a ne samo na njegovo tijelo. Otuda je Dž. F. Vilijams i mogao kazati da je ispravnije govoriti o vaspitanju kroz fizičko nego fizičkom vaspitanju. Kako god da ga shvatimo, ovaj vid vaspitanja treba posmatrati u kontinuitetu s fizičkim vaspitanjem na kasnijim nivoima jer se njegovi osnovni elementi prostiru sve do kraja čovjekova života. Igre je dominantna djetetova aktivnost tokom čitavog predškolskog razdoblja i zbog toga predstavlja značajno sredstvo fizičkog vaspitanja. Putem igre prevladava se protivurječnost između djetetove potrebe i želje da oponaša odrasle i nemogućnosti da to čini zbog nedovoljnih i nerazvijenih sposobnosti. Igra, dakle, omogućava ravnopravno uključivanje djeteta u socijalni život u granicama njegovih mogućnosti. U ranoj predškolskoj fazi, oko treće godine života, svako se dijete igra samo za sebe ili uporedo s drugom djecom, ali nije sposobno da se igra zajedno s njima. Nakon toga, postupno uz pravilno vođstvo dijete se navikava na grupne dječje igre koje se odvijaju po utvrđenim pravilima. Te nove okolnosti zahtijevaju od djeteta da pazi na vlastitu ulogu i odgovara u isto vrijeme na očekivanja više različitih osoba. Na taj način se simulira situacija grupnog rada odraslih ljudi koja je utemeljena na podjeli rada i podjeli grupne odgovornosti. Tako grupne igre omogućavaju djetetu da procjenjuje sebe sa stanovišta grupe, tj objektivnije, da razvija svoje organizatorske sposobnosti, da se brže i efikasnije socijalizuje. U predškolskim institucijama se ne naglašavaju polne razlike među djecom jer za to nema valjanog pedagoškog opravdanja, naprotiv, to ima pozitivne refleksije na buduće humane odnose među polovima. S obzirom da igra na ovom uzrastu predstavlja glavni sadržaj djetetovih aktivnosti, ona je od neprocenjive važnosti za socijalno ponašanje. U vaspitnom pogledu značajan je doprinos igre u vaspitanju moralno-voljnih osobina, razvoju opažanja, pamćenja itd. Poželjno je da roditelji i vaspitači organizuju i usmjeravaju dječju igru izborom adekvatnih igračaka, te usmjeravanjem i preusmjeravanjem adekvatnih socijalnih uloga koje pojedino dijete igra u grupnim igrama. Fizičko vaspitanje predškolskog djeteta, dakle, ostvaruje se pretežno putem igre uz obilato korišćenje vazduha, sunca i vode. Poželjno je da vaspitač nenametljivo prati tok igre i rukovodi njome, ali ne smije narušavati dečju slobodu i inicijativu. Razumljivo, igrom ne možemo ostvariti sve zadatke neophodne za budući razvoj. Za to su potrebne i organizovane vježbe, obično takve kojima dijete podražava pokrete iz svakidašnjeg života (bere cvijeće, sakuplja jabuke, skače kao zeka...). Iza toga postupno se prelazi na čas fizičkog vježbanja u trajanju od 20 minuta. Organizovani časovi fizičkog vježbanja su od neprocjenjive važnosti za formiranje psihomotoričkog aparata predškolskog djeteta. Pored toga što su motorne aktivnosti izvor zadovoljstva, njima dijete stiče i izražava svoju nezavisnost, što mu učvršćuje samopouzdanje i čini ga srećnim. S obzirom da većinu socijalnih kontakata dijete vrši putem igre koja najčešće sadrži motoričke aktivnosti, razumljivo je da će njegov socijalni status zavisiti od reakcije vršnjaka na ispoljeni nivo motorčkih sposobnosti pred njima. Budući da je fizičko vaspitanje povezano i čini okosnicu razvoja cjelovite ličnosti, ono ima brojne zadatke. Prema J. Leskošeku (1980: 52-73) ti zadaci su sljedeći: 1. Povoljno utiče na rast i razvoj organizma i jača dječje zdravlje. 2. Obezbjeđuje normalno stanje aparata za kretanje, posebno zglobova, veza i mišića. 3. Formira pravilno držanje tijela. 4. "Čeliči" organizam, čini ga otpornim prema promjenljivim klimatskim uslovima. 5. Svestrano obrazuje motoriku (koordinacija kretanja, motorne navike i sposobnosti). 6. Razvijaju se stvaralačke aktivnosti - povećava se postignuće u snazi, brzini, okretnosti, izdržljivosti, estetski se uobličavaju pokreti. 7. Doprinosi usavršavanju funkcije čulnih organa i razvoju intelektualnih sposobnosti. 8. Utiče na formiranje interesovanja i smisla za lijepo. 90

Ovi zadaci fizičkog vaspitanja se ostvaruju na specifičan način na predškolskom uzrastu pri čemu je neophodno uzimati u obzir, prije svega, karakteristike dječjeg fizičkog rasta i razvoja. Specifičnosti tog rasta i razvoja nalažu da se najveća pažnja na časovima fizičkog vaspitanja posvećuje globalnim pokretima krupnih mišićnih grupa što je osnov za kasniji razvoj specijalizovanih pokreta i radnji koje zahtijevaju uvježbanost sitnih mišića. S obzirom da je i koštano-vezivni sistem još uvijek srazmjerno nerazvijen, kao i organi koji regulišu krvotok i disanje, a u formiranju su još i nervni i mišićni sistem, razumljivo je da djetetu ne odgovaraju jednolične, jednostrane dugotrajne aktivnosti i položaj tijela, kao ni aktivnosti koje zahtijevaju velika mišićna naprezanja, izričite vježbe snage, ili vježbe koje duže traju. Predškolcima više pogoduju kratkotrajne aktivnosti, koje mogu biti i većeg intenziteta, s obzirom da se brzo zamaraju, ali i brzo odmaraju. Zbog toga je potrebno smjenjivati aktivnosti s odmorom, kao i aktivnosti većeg intenziteta s aktivnostima manjeg ili izmijenjenog karaktera. (Bogosavljev, 1982: 37). 1.3. Fizičko vaspitanje i integralni razvoj predškolskog djeteta Od antičke civilizacije do danas postoje brojne teorije koje naglašavaju jedinstvo tijela i duha, odnosno govore o čovjekovom organizmu kao cjelini. Iako se svaki pojedinac sastoji od mnogih dijelova ti dijelovi funkcionišu integrisano. U jakoj međusobnoj povezanosti su intelekt, emocije, motorika, pojedini organi i organizam u cjelini. Funkcije pojedinih organa su međusobno zavisne tako pojačana aktivnost i sposobnost jednog organa unapređuje funkcionisanje drugog organa. Ta zakonitost se odnosi i na čovjekovo kretanje koje je neophodno za ispravno funkcionisanje mišićnog, nervnog, respiratornog i drugih sistema, te naročito onih čula koja omogućavaju orijentaciju i kretanje u prostoru. Zna se da postoji široka povezanost između aktivnosti ruke i cerebralnog mehanizma i da u mozgu postoje određeni centri koji upravljaju koordinacijom pokreta. novi centri se aktiviraju u onoj mjeri u kojoj se isprobavaju novi pokreti. Pojedini nervni impulsi postaju više ili manje uobičajni ukoliko su uspostavljeni i utvrđeni novi nervni impulsi, a odnosi između centara različitih dijelova mozga postali precizni i čvrsti. Napredak u razvoju mozga i njegovo usavršavanje zavise od uspostavljanjaveza između centara za motoriku i centara za čula, tako da rad ruke vrlo uspješno pomaže stvaranju ovih složenih i visoko specijalizovanih centara. U savremenoj predškolskoj pedagogiji, prema Kamenovu (1990), razvijeno je shvatanje o organskom jedinstvu i međuzavisnosti tjelesnog i duhovnog, naslijeđenog i stečenog, emocionalnog i kognitivnog, individualnog i društvenog. U tom kontekstu na fizičko vaspitanje se više ne gleda isključivo kao na sistem gimnastičkih vježbi za unapređivanje pojedinih vrsta spretnosti, jačanju mišića i povećanju efikasnosti pokreta, već se težište pomjera ka razvoju integriteta ličnosti, dakle, ne samo tjelesnom nego i opštem razvitku. Dvije suštinske karakteristike pokreta su izražavanje i stvaranje. Izražavanje pomoću pokreta se razvija postepeno s razvojem mišića i osećanja za ritam; samo je sebi cilj (ples) jer ne teži stvaranju određenih predmeta. Stvaranje pomoću pokreta ima za cilj da se stvori neki predmet uz neminovno suočavanje s elementima spoljašnjeg svijeta. Pokret možemo posmatrati i kao sredstvo komunikacije koje prethodi govoru, a kasnije ga uspješno dopunjava. "Govor tijela" koji se susreće kod predškolske djece ponekad je značajniji od izražavanja verbalnim simbolima, čije usvajanje unekoliko zavisi od njega. Djeca se uče izražavanju kroz pokret na osnovu različitih oblika stilizovanog oponašanja, posebno u simboličkim manipulativnim igrama. Sposobnost izražavanja sopstvenih misli i osjećanja uslovljena je brojem i kvalitetom informacija koje dijete dobija na osnovu perceptivno-motornih aktivnosti, dok je opažanje vremena i prostora uslov povezanog i logičkog pričanja. U psihologioji se s dosta razloga govori o jedinstvenom senzomotornom razvoju, odnosno o međusobnom dopunjavanju i usavršavanju perceptivne i motorne aktivnosti. Koordinacija donjih i gornjih ekstremiteta najbolje pokazuje koliko uspješan pokret zavisi od dobrog opažanja, odnosno izvršeni pokret obezbjeđuje povratnu informaciju djetetu koliko je opažanje bilo uspješno. Senzo- 91

motorna iskustva do kojih dijete dolazi u relacijama prostora kroz koji se kreće, vremena u kome vrši pokrete i snage koju potroši za njih pomažu mu da shvati svijet oko sebe. Paralelno s razvojem opažanja, sa sposobnošću primanja utisaka iz spoljašnjeg svijeta razvija se i sposobnost interpretacije ovih utisaka (tumačenje, sređivanje, uopštavanje, apstrahovanje) radi sagledavanja opštijih zakonitosti. Fizičke aktivnosti su takođe višestruko povezane sa raznim oblicima estetskog ispoljavanja ličnosti predškolskog djeteta. Izražajne forme u muzici (ritam, melodija, harmonija), u slikarstvu, vajarstvu i arhitekturi (oblik, linija i boja) mogu biti integrisane u fizičko vaspitanje i oplemeniti i usavršiti dječji pokret. Ove i druge umjetnosti su pogodne i pristupačne karakterističnom intuitivnom i emocionalnom doživljavanju svijeta predškolske djece. Na kraju, podsjetimo se još jednom, fizičke aktivnosti u predškolskim ustanovama s obzirom da se obavljaju u malim grupama snažno podupiru socio-emocionalni razvoj djeteta. Tako se stiču dragocjena socijalna iskustva: usklađivanje pojedinačnih s grupnim interesima, odlaganje trenutnog zadovoljstva, uvažavanje prava i potreba drugih, njegovanje saradničkih odnosa, zajedničkog rješavanja problema i sl. Poštovanje pravila u igri doprinosi izgrađivanju samokontrole i discipline, postepeno oslobađa od egocentričnosti i doprinosi njegovanju voljnih i karakternih osobina ličnosti. 1.4. Podsticanje integralnog razvoja predškolskog djeteta Učenje po modelu, tj. imitacijom, koja se često javlja u toku igre uloga, predstavlja osnovnu metodu usvajanja pokreta u predškolskom uzrastu. Vremenom imitacija postaje sve uspješnija zahvaljujući usavršavanju perceptivnih sposobnosti i preciznijoj vizuelno-motornoj koordinaciji djeteta. Mlađi predškolci mehanički kopiraju pokrete vaspitača, dok stariji to čine uopštenom imitacijom kojom se od uzora preuzima samo opšta šema uz ispoljavanje veće samostalnosti u njenoj primjeni. Postepeno pokreti se usvajaju svjesno na osnovu sistematskog specijalno organizovanog vježbanja od strane vaspitača opet uz bitnu ulogu imitacije. Negdje potkraj predškolskog uzrasta uloga imitacije u učenju pokreta opada zato što se djeca samostalnije orijentišu u određenoj situaciji pa samim tim uspješnije prilagođavaju svoje pokrete uslovima aktivnosti. Očigledno pokazivanje sve više ustupa mjesto verbalnom upućivanju što svakako ubrzava usvajanje motorne radnje putem imitacije. Na taj način se povećava efikasnost motornog obučavanja, formirane radnje postaju svjesnije i generalizovanije, a njihov transfer postaje lakši. Istraživanja pokazuju da radnje posredovane iskustvom djeteta i iskustvom drugih ljudi koje se djetetu prenose uz pomoć riječi postaju svjesne, što dovodi do razumijevanja opšteg principa njihovog izvođenja u konkretnim uslovima Pored primjene adekvatnih metoda pedagozi spominju i odgovarajuće uslove i podsticaje za fizički rast i razvoj predškolskog djeteta. Obezbjeđivanje uslova odnosno specifičnih sredstava fizičkog vaspitanja se odnosi na: vježbu (smišljena tjelesna aktivnost za jačanje zdravlja, tjelesni razvitak i unapređivanje snage, izdržljivosti, brzine i okretnosti), prirodne faktore (vazduh, voda, sunce) i higijenske uslove (lična i opšta higijena, pravilna ishrana i uredan život). Sprave i rekviziti, tereni i igrališta su pomoćna sredstva kojima se dopunjuju tjelesne vježbe da bi uticaj na organizam bio veći i potpuniji. Među uslovima koji su potrebni za fizički razvoj predškolskog djeteta ubraja se i motivacija za fizičku aktivnost. Dijete je neophodno podstaknuti zato što često nailazi na prepreke koje ne može samostalno riješiti, ali i zato što svako dijete raspolaže znatno većim motornim sposobnostima koje dolaze do izražaja tek kad mu se obezbijede odgovarajući uslovi i podsticaji da ih ispolji. Prema tome, vježbanje djece u okviru fizičkog vaspitanja mora biti motivisano, tj. povezano s postupcima i sadržajima koji bude njihovu maštu, želju za stvaralačkim izražavanjem, za samopotvrđivanjem i upoznavanjem sopstvenih mogućnosti u kontekstu fizičke i socijalne sredine. Zbog toga organizovanost i sistematičnost postupaka u okviru fizičkog vaspitanja ne smiju nikako da idu na štetu spontanosti dječjeg ponašanja i zadovoljavanja prirodnih potreba koje dijete ispoljava u toku svog razvoja, koji nije isti kod sve djece. Da bi se zadovoljio ovaj zahtjev naročito 92

je važno omogućavati i podsticati igru u kojoj se najbolje ispoljavaju sklonosti, želje i potrebe svakog djeteta i ogleda aktuelni nivo kako fizičkog tako i opšteg razvitka. (Kamenov, 1990: 153). Dakle, vaspitni rad s predškolskom djecom na časovima fizičkog vaspitanja manje je usmjeren na svrsishodne i produktivne radnje i operacije, a više se bavi podsticanjem kretanja kao procesa uz izvođenje osnovnih kategorija pokreta koji doprinose opštem fizičkom razvitku djeteta. Pri tom se norme postignuća ne određuju unaprijed, u stvari svako dijete je sebi norma, a fizičko vaspitanje podrška njegovim razvojnim mogućnostima. Postupno se najprije usavršavaju pokreti neophodni u svakodnevnom životu i radu, a iza toga specijalne vještine. Ako se tako ne radi postoji mogućnost da se formiraju izolovane usko specijalizovane navike koje zbog krutosti i funkcionalne fiksiranosti nisu prilagodljive u raznim prilikama. od posebne je važnosti omogućiti djetetu usvajanje što raznovrsnijeg iskustva u kretanju koje će se inkorporirati u opštije sposobnosti i djelovati nacjelovit razvoj djeteta dok će se posebne vještine javiti kao njihov nusprodukt. Upravo zbog naglaska više na opštosti nego na specifičnosti usavršavanja pokreta, na procesu nego na rezultatima, na raznovrsnosti i transferu nego na usmjerenosti ka jednom području i funkcionalnoj fiksiranosti, na traganju za sopstvenim mogućnostima i načinima izražavanja potrebe za kretanjem nego na isključivom kopiranju modela, na prihvatanju eksperimentisanja pokretima više nego na njihovom stalnom ispravljanju i težnji za savršenstvom, metodika fizičkog vaspitanja predškolske djece bitno je različita u odnosu na metodike na ostalim uzrastima. U metodici fizičkog vaspitanja predškolaraca treba više govoriti o opštim iskustvima u kretanju, vještinama i sposobnostima nego o "kretnim navikama" koje podrazumijevaju veći nivo uvježbanosti i mehanizovanosti, a koji se na ovom uzrastu ne može postići bez ugrožavanja opšteg tjelesnog razvitka. Pretjerano insistiranje na na kopiranju i navikama može štetno uticati na razvoj opštih tjelesnih sposobnosti koje bi trebale biti osnova za postepeno sticanje usavršenih i specijlizovanih vještina i navika za kretanje, ali na kasnijim uzrastima. (Kamenov, 1990: 154). Fizičko vaspitanje na predškolskom uzrastu na specifičan način mora uvažavati didaktički princip kreativnosti (stvaralaštva). Ovaj princip u stvari treba prožimati cjelokupan vaspitnonastavni proces, a to na osnovu dosad kazanog, znači da dječje stvaralaštvo u području kretanja treba biti u prvom planu, s obzirom da je način izvođenja kretanja prilagođen mogućnostima i potrebama svakog djeteta pojedinačno. Slično kao što se saznanja o prirodi i društvu stiču kreativno-otkrivačkim postupcima i rješavanjem problema, tako se sposobnosti kretanja razvijaju ispitivanjem i oprobavanjem raznovrsnih pokreta u kojima fizičke aktivnosti nisu svrha same sebi već i sredstvo za učestvovanje u njima. Pokretom dijete može da izražava, ispituje, razvija i upoznaje sebe uspostavljajući pri tom aktivan odnose sa svojom okolinom. Postoji neprestana težnja djeteta da putem kretanja ispituje, otkriva, istražuje i izmišlja na osnovu čega stiče dragocjeno iskustvo o sopstvenom tijelu i njegovim mogućnostima u prostoru. U skladu s tim na časovima fizičkog vaspitanja predškolske djece treba postavljati takve "kretne" probleme čije rješavanje zahtijeva primjenu, odnosno usavršavanje pojedinih fizičkih sposobnosti. U vezi s kreativnošću u fizičkom vaspitanju predškolske djece Kamenov kaže: "Fizičko vaspitanje pruža široke mogućnosti da se pred decu postavljaju problemi i izazovi, čijim će se rešavanjem podstaći kako njihov fizički tako i opšti razvoj. Ako rešavanje problema u sali za fizičko vaspitanje ili na otvorenom terenu sadrži usmeravanje na neko pitanje, neku neobičnu ili nedovršenu situaciju, traganje za odgovorom na njega, odnosno njegovo strukturiranje putem dodavanja nečeg novog, onda se u okviru fizičkog vaspitanja može pronaći bar toliko problema i izazova koliko i u sadržajima koji se obično vezuju za razvoj logičko-matematičkih pojmova" (Kamenov, 1990: 154). 2. ZAKLJUČAK Fizičko vaspitanje predškolskog djeteta sa svim specifičnostima koje smo pokušali objasniti u ovom radu, omogućava snažnu potporu svestranom i integralnom razvoju ličnosti. U tom kontekstu na fizičko vaspitanje se više ne gleda isključivo kao na sistem gimnastičkih vježbi za unapređivanje pojedinih vrsta spretnosti, jačanja mišića i povećanja efikasnosti pokreta, već se 93

težište pomjera ka razvoju integriteta ličnosti, dakle, ne samo njenom tjelesnom nego i opštem razvitku. Da bi u vaspitnoj praksi fizičko vaspitanje doprinijelo integralnom razvoju ličnosti, neophodno je organizovano metodičko planiranje i usmjeravanje pravilnosti kretanja. Na tim osnovama, pod budnim okom vaspitača, izvode se svakodnevno sistematske vježbe u skladu sa zadacima fizičkog vaspitanja u predškolskom uzrastu. Ove vježbe trebaju biti ugrađene u fizičke aktivnosti koje mogu biti neposrednije usmjerene, predstavljati učenje po modelu ili po samostalnom izboru djeteta, ali uvijek u skladu s mogućnostima koje procjenjuje vaspitač, odnosno sredina u kojoj se dijete kreće. Igra kao životno važna potreba predškolskog djeteta istovremeno je i uslov njegovog integralnog psihofizičkog razvoja. Zbog toga je neophodno djeci ovog uzrasta obezbijediti odgovarajuće uslove i adekvatan prostor da se organizovano, kontrolisano (spontano) igraju, odrediti vrijeme za igru i pružiti adekvatne igračke i materijal. Samo na taj način, igrajući se spontano, ali pod kontrolom vaspitača, dijete s radošću razvija svoju tjelesnost i duševnost, proširuje iskustvo, upotrebljava svoje znanje, obogaćuje emocionalnost, učvršćuje voljne osobine i izgrađuje motoričke sposobnosti. Uvažavanje didaktičkog principa kreativnosti u području rješavanja kretnih problema omogućava usavršavanje i objedinjavanje pojedinih fizičkih i psihičkih snaga i sposobnosti. Programske sadržaje treba tako osmisliti da oni omogućavaju podsticanje kreativnog rješavanja problema i izazova u skladu s dječjim potrebama, sposobnostima, željama i interesovanjima i dostignutom nivou razvoja uz neprestano usmjeravanje k a sve višim integrativnim nivoima razvoja. 3. LITERATURA 1. Andrilović, V.; Čudina, M. (1985). Psihologija učenja i nastave. Zagreb: Školska knjiga. 2. Bergant, M. (1969). Predškolski odgoj, U: Krneta Lj. i dr. Pedagogija, II knjiga. Zagreb: Matica hrvatska. 3. Bogosavljev, M. (1982). Metodika fizičkog vaspitanja dece predškolskog uzrasta. Kikinda: Pedagoška akademija. 4. Vukasović, A. (1974). Moralni odgoj. Zagreb: SN Liber. 5. Grandić, R. (2001). Teorija fizičkog vaspitanja. Novi Sad: Savez pedagoških društava Vojvodine. 6. Đorđević, D. (1988). Razvojna psihologija. Gornji Milanovac: Dečje novine. 7. Žlebnik, L. (1972). Psihologija deteta i mladih, I i II knjiga. Beograd: Delta-pres. 8. Kamenov, E. (1990). Predškolska pedagogija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 9. Kamenov. E. (1997). Metodika. Novi Sad: Odsek za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i Zajednica viših škola za obrazovanje vaspitača Republike Srbije. 10. Kejn, E.Dž. (1984). Psihologija i sport. Beograd: Nolit. 11. Kvaščev, R. (1974). Razvijanje kreativnog ponašanja ličnosti. Sarajevo: Svjetlost. 12. Krneta, Lj.(red.). (1968). Pedagogija. Zagreb: Matica hrvatska. 13. Langer, Dž. (1981). Teorije psihičkog razvoja. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 14. Leskošek, J. (1976). Teorija fizičke kulture. Beograd: Partizan. 15. Maksimović, N., Matić, R. (2006). Socioekonomske karakteristike kao determinante u fizičkoj aktivnosti roditelja i njihove dece. U G. Bala (Ur.) Antropološki status i fizička aktivnost dece i omladine (257-264). Novi Sad: Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. 16. Mandić, P. (1986). Savjetodavni vaspitni rad sa osnovama metodike vaspitnog rada. Sarajevo: Svjetlost. 94

17. Matić, R., Maksimović, N. (2007). Faktori socijalno-ekonomskog statusa kao prediktori fizičke aktivnosti roditelja i njihove dece. U G. Bala (Ur.) Antropološki status i fizička aktivnost dece i omladine (223-229). Novi Sad: Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. 18. Rakić, B. (1976). Procesi i dinamizmi vaspitnog djelovanja. Sarajevo: Svjetlost. 19. Trnavac, N.; Đorđević, J. (1992). Pedagogija. Beograd: Naučna knjiga. 20. Furlan, I. (1985). Čovjekov psihički razvoj. Zagreb: Školska knjiga. 21. Čokorilo, R. (1998). Pedagogija sporta. Beograd: Viša škola za sportske trenere. 22. Čokorilo, R. (2007a). Emocionalni razvoj predškolskog djeteta. Poglavlje u Monografiji (G. Bala, ur.): Antropološke karakteristike i sposobnosti predškolske dece. Novi Sad: Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. 23. Čokorilo, R. (2007b). Psihološki činioci fizičke aktivnosti predškolskog djeteta. U časopisu "Sport i zdravlje" (1) Pale: Fakultet fizičke kulture. 24. Čokorilo, R. (2009a). Socijalni status porodice i fizička aktivnost predškolskog deteta. Poglavlje u Monografiji (G. Bala, ur.): Relacije antropoloških karakteristika i sposobnosti predškolske dece. Novi Sad: Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. 25. Čokorilo, R. (2009b). Psihologija sporta. Novi Sad: Akademska knjiga. 26. Čokorilo, R. (2010). Umijeće vaspitnog usmjeravanja predškolskog djeteta. U časopisu Sport i zdravlje (1) Pale: Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta. 27. Švajcer, V. (1964). Grupa kao subjekt obrazovanja. Zagreb: Matica hrvatska. 28. Šilih, G. (1956). Odgojna sredstva naše porodice. Zagreb: PKZ. PHYSICAL EDUCATION AS A FACTOR OF INTEGRAL DEVELOPMENT OF A PRESCHOOL CHILD SUMARRY Physical education as a component of integral development of a person represents a foundation on which all other personality characteristics and skills are built. Contribution to overall development of a personality by means of physical education is realized by taking action using human body as an instrument rather than using it as an object. Irrespective of the fact that each individual is composed of many parts, all of them function in an integrated manner. There is a strong interrelation between intellect, emotions, motorics, certain organs and an organism as a whole. Functions of individual organs are mutually dependant so that intensified activity and ability of one of them improves functioning of another. This principle is also applicable to human locomotion which is indispensable for proper functioning of muscular, nervous, respiratory, and other systems, especially senses allowing orientation and movement in space. Play at preschool age represents the main contents of child s locomotion activities. Its contribution is important in integral social development, development of characteristics of moral and willingness, as well in development of observation, memory, thinking, and other psychical functions. Thus it is desirable that parents and teachers should direct child s play through selection of adequate toys, as well as through orientation and repeated orientation of adequate social roles played by the particular individual child in group games. Key words: physical education, play, preschool child, integrity. Korespondencija: Dr Radovan Čokorilo, redovni profesor Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja, Novi Sad Lovćenska 16 21000 Novi Sad, Srbija E-mail: radovancokorilo@ yahoo.com 95