LIJEČNIČKI VJESNIK. Utisci s boravka u Americi* Radovi. s obzirom na ginekologiju, onkologiju i aktinoterapiju. Prof. dr. Leo Šav n ik, Ljubljana

Transcription

1 LIJEČNIČKI VJESNIK GOD. L X X. ZAGREB, L IP A N J -SR P A N J BROJ 6-7 Radovi Utisci s boravka u Americi* s obzirom na ginekologiju, onkologiju i aktinoterapiju Prof. dr. Leo Šav n ik, Ljubljana Gospođe i gospodo kolege! Prije svega zahvaljujem se gospodinu prof. Durstu, koji mi je omogućio, da mogu pred ovim uglednim forumom održati svoje predavanje о utiscima, koje sam stekao za vrijeme svoga b o ravka u Sjedinjenim Državama Amerike s obzirom na ginekologiju, onkologiju i aktino terapiju. Mislim, da Vam je poznato, da sam krenuo U New York radi operacije otoskleroze, koju je izveo dr. Lempert s odličnim uspjehom. Kao rekonvalescent imao sam dovoljno vremena, da sam mogao pregledati klinike i bolnice, a prisustvovao sam i Kongresu u Atlantic City-u prilikom stogodišnjice američkog liječničkog društva, te ginekološkom i kankrološkom kongresu u St, Louis-u. Uspjesi, koje danas postizavaju američki liječnici, su rezultati njihovoga rada na polju anestezije i narkoze, te na polju znanstvenog istraživanja, koje im je omogućeno radi neograničenih mogućnosti u svim granama medicine i ogromnih financijskih sredstava. Kako Vam je poznato imade u Americi specijalista! anestezis'ta, čija izobrazba traje pune tri godine. Anestezist mora biti liječnik sa najmanje jednogodišnjim radom na operativnim odjelenjiima, da bi mogao prosuditi za vrijeme operacije dubmu i jakost narkoze. On mora poznavati sva anestezijska i narkotična sredstva u tančine, kao i njihovo djelovanje na srce, disanje, tlak krvi, njihovu reakciju na simpatikus i parasimpatikus. Mora znati koje narkotično sredstvo mora za vrijeme operacije dodati ili izmijeniti. Naročito je važna njegova intervencija pri šoku, koga mora upravo predvidjeti. Za vrijeme operacije mora imati spremljena sva pomoćna sredstva i indicira potpuno nezavisno od operatera, kada će upotrebni transfuziju ili plazmu ili glukozu. Nakon operacije anestezist kontrolira više dana stanje bolesnika, da ne bi nastala kakova posljedica uslijed narkoze (na pr. pneumonija ili tromboza). Ova suradnja među operaterom i anestezistom olakšava svaku operaciju i snizuje opasnost operativnog zahvata. Zahvaljujući modernoj farmakologiji, fiziologiji i kemičkoj industriji otkriveni su novi preparati za anesteziju i narkozu, a bili su konstruirani i novi aparati, sa kojima se može istodobno upotrijebiti i izmijeniti više vrsta narkotikuma. Kod dugotrajnih operacija izmjenjuje se dva do tri puta narkotikum i u međuvremenu se još dodaje na isti aparat ugljična kiselina ili kisik. Među anestezijskim sredstvima, koje upotrebljuju u zatvorenom sistemu modernih narkcznih aparata, jedan je od glavnih Ciklopr o p a n (T rimeitil en), koji se klinički upotrebljnje od godine To je bezbojan plin, slatkoga okusa, jedan i pol puta teži od zraka, skoro netopiv u vodi, a lako topiv u lipoidima, dck je pomiješan sa kisikom i dušikovim dvokiisom veoma eksplozivan. Po svome djelovanju je veoma sličan eteru, samo što ne draži toliko organe za disanje. Ciklopropan je veoma prijatan narkotikum za sve slučajeve, u kojima je potrebno mimo disanje, te uzrokuje minimalne posljedice i minimalno draženje respiratornog trakta. Zato ga rado upotrebljuju u plućnoj kirurgiji i kod akutnih respiratornih bolesti, te kod eklampsije. Pošto je ciklopropan moćan respiratorni depresor, to je potrebno kod abdomnialnih operacija imati pri ruci intratrahealnu cijev, da bi se moglo prema potrebi kod respiratorne depresije izmijeniti ciklopropan sa drugim narkotikumom. Tom prilikom htio bi spomenuti i о kontroliranoj respiraciji, koju je uveo u narkozu Gudel. Ta se postizava ma taj način, da se najprije smanji osjetljivost centra za disanje sa barbituratima ili opijatima i ciklopropamom, a ujedno dovodimo ugljičnu kiselinu, koja je fiziološki stimulus centra za disanje. Respiratorna depresija je proporcionalna sa koncentracijom narkotikuma i mi reaktiviramo respiiraciju s dodavanjem ugljične kiseline. M e đutim, ako povećam o koncentraciju narkotikuma previše, to nastupa stanje, u kome više ugljična kiselina ne može reaktivirati respiraciju. U tom stanju apnoe mora anestezist rit Predavanje održano na mjesečnom sastanku ginekološke sekcije 3. IV

2 234 mički stiskati 12 puta u minuti vreću za disanje na narkoznom aparatu, čime se uzrokuje dovoljna izmjena plinova, te time nadomještava disanje pacijenta. Anestezist može pacijenta držati u tome stanju koliko je to potrebno, samo vreća za disanje mora biti neprodušna, maska mora biti tačno prilagođena obrazu i intratrahealna tuba uvedena a donja čeljust mora biti privezana natrag da zatvara farinks. Taj način kontrolirane respiracije olakšava kirurgu rad kod operativnih zahvata na plućima. Drugo narkotično sredstvo, koje mnogo upotrebljuju je dušikov oksidul N2O. On se ne veže sa hemoglobinom, ali se nalazi slobodan u plazmi. Isto tako' se ne veže ni sa drugim kojim tkivom u tijelu. Depresija centralnih živaca nastaje vjerojatno samo na taj način, da eliminira kisik iz centralnih ćelija. Djelovanje je jače, ako inhalira pacijent razne mješavine dušikovog oksidula sa kisikom ili ako mu se dovodi pod pritiskom. Najbolja anestezija se postizava sa mješavinom 40 do 50% oksidula sa kisikom. Anestezija nastupa vrlo brzo i naročito je ugodna kod samoga poroda, zatim u zubarstvu, maloj kirurgiji i kod osjetljivih rana. Za duboke narkoze se obično ne upotrebljava. Kod poroda u prvoj dobi rađanja inhalira pacijentica plin nekoliko sekunda ranije prije trudova. Najbolje je, da rodilja drži sama masku, koja joj padne iz ruke, čim se onesvijesti. U tom slučaju upotrebljuje se kao najbolja koncentracija 90% dušikovog oksidula sa 10% kisika. U II. dobi rađanja udahne rodilja 4 5 puta prije trudova. Time joj je krv toliko saturirana sa dušikovim oksidulom, da ona praktično ne osjeća trudove. Na to joj oduzmemo masku i zapovijedimo joj neka pritisne. Rodilja može inhalirati za cijelo vrijeme rađanja. U III. dobi rađanja odvaja se placenta normalno i bez bolova. Za šivanje epiziotomije ili rastrganih, dijelova je potrebna koja druga narkoza sa trajnijim djelovanjem. Spomenuo bi još jednu drugu kratkotrajnu narkozu, koja se danas općenito upotrebljava u Engleskoj. To je narkoza sa Trilenom. T o je trichlorethylen, koji je sličan kloroformu, koji uphviše manje depresivno na srce i druge organe. Njegova rasplinjivost je manja nego etera, ali je veća od kloroforma. Za medicinsku upotrebu je veoma prikladan, jer je neeksplozivan i neupaljiv. Za narkozu se dodaje trilenu 0 01% thymola. U zatvorenom narkoznom sistemu ga ne smijemo upotrebljavati, jer ga soda lima (koja apsorbira CO2) rastvara i učini iz njega toksičan spoj. Trilen se smije upotrebljavati; samo za kratke narkoze. Kod prekomjernog doziranja nastaje aritmija srca i veoma pospješeno disanje. Može nastati i momentani respiratorni zastoj, koji se mora odstraniti sa inhalacijom kisika ili s umjetnim disanjem. Radi toga su u Engleskoj konstruirali specijalnu masku, koja isključuje mogućnost prekomjernog doziranja. Prednost je ove narkoze, da brzo omami i to bez draženja respiratornog trakta. Također njegov analgetični efekt je u maloj količini dobar. Pošto je lako prenosljiv i neeksplozivan, to je veoma prikladan za praksu. Upotrebljuje se većinom za porođaje, a i kao dodatno sredstvo kod manjih operacija, kod kojih se inače upotrebljava pentothal ili dušikov oksidul, a naročito kod operacija sa električnim nožem, gdje postoji opasnost za upotrebu eksplozivnih narkotikuma kao što su eter, ethylen i t. d. Nadalje se u Sjedinjenim Državama Am erike upotrebljuje još jedan narkotikum, a to je ethyl en ki plin pomješan sa kisikom. U Chieagu govorio sam sa predsjednikom američkog kirurškog udruženja Dr. Dallas Phemister-om i sa šefom kirurške khnike Dr. Lester Dragstedt-om, koji su mi saopćili, da upotrebljuju ethylen-kisik narkozu skoro; isključivo i da su kod operacija upotrebili samo ethylen-kisik narkozu, kod su kombinirali ethylen-kisik sa eterom ili sa dušikovim dvokiisom, a kod' 483 sa lokalnom ili spinalnom ili kojom drugom narkozom. Unatoč tome, što je ethylen-kisik veoma eksplozivan, nije se kod nijedne operacije dogodilo, da bi došlo do eksplozije. Tako isto nisu imali smrti uslijed narkoze. Prema njihovom mnijenju to je jedan od najboljih dosadašnjih narkotika. Zato će biti interesantno, ako još spomenem jednu američku statistiku о smrtnim slučajevima uslijed narkoze. U godini bilo je u S. D. A, smrtnih slučajeva radi narkoze sa eterom od slučajeva 15 smrtnih, radi ciklopropana i dušikovog oksidula 13 smrtnih slučajeva, radi kloroforma 25, radi lokalne anestezije 11, radi kloretila 493, radi spinalne 42, dočim radi ethylena niti jedan smrtni slučaj. Ethylen je bezbojan plin, sladkastog mirisa, koji ne draži sluznicu. Ethylen koji se upotrebljava za narkozu mora biti čist i bez primjese drugih plinova. Narkoza sa ethylenom je brza i prijatna. Rijetko dolazi do ekscitacije. Ne uzrokuje nikakovog sakupljanja sluzi u organima za disanje i nikakovih spazma. Pošto se ne veže sa hemoglobinom, to se pacijent poslije narkoze veoma brzo budi. Ethylen ne djeluje toksično na bubrege i ne uzrokuje smetnje u automatskoj funkciji srca. Krvni pritisak ostaje neizmjenjen, a i ne alterira procentualnu ravnotežu krvnog šećera. Zato je to najbolje narkozno sredstvo za diabetičare. A k o hoćemo da ethylen još bolje djeluje, to snizimo prije operacije metabolizam na pr. sa morfijem 0,010 0,015 ili sa kakvim barbituratom od prilike 1 U/2 sata prije operacije. Atropin prije operacije nije potreban. Narkoza teče mirno bez kašlja ili povraćanja i zato su postoperativne komplikacije vrlo rijetke.

3 235 Od drugih plinova, koji se upotrebljavaju u vezi sa narkozom, spomenuo bi u prvom redu kisik, čija je upotreba upravo ogromna, te ugljikov dvokis CO2 za regulisanje disanja poslije upotrebe jakih narkotika i za pospješenje indukcije narkoza. Sa CO2 se za vrijeme narkoze povećava brzo njena dubina. A kada se pacijent budi, pojačamo njime ventilaciju pluća i pospješimo na taj način izlučivanje narkotika iz tkiva kroz pluća, osobito, ako je centar za disanje po morfiju, pentothalu, ciklopropanu, evipanu ili kojem drugom deprimiran. Nadalje je veoma interesantno, da se u SDA sada kod operacija osobito ginekoloških, veoma mnogo upotrebljava spinalna anestezija. U tu svrhu upotrebljuju osobito Perkain (Nuperkain), Amethocain (Pantokain) i Metycain (Neothesin). Spinalnu anesteziju upotrebljuju u nekim krajevima također u porodništvu. U tu svrhu injiciraju 50 mg novocain kristala rastopljenog u 2 ccm spinalne tečnosti u III. ili IV. interlumbalni prostor. Anestezija traje oko 1 sat. Pri ovom načinu anestezije je skoro uvijek potrebna epiziotomija i izlazni forceps, pošto rodilja ne može tiskati. Također je moguće i šivanje poslije poroda u toj anesteziji. Krvarenja post pantum su redovno vrlo mala. Iz ove spinalne anestezije razvila se k a u - dalna anestezija, koju metodu su počeli Hingson i Edwards godine Razlikujemo dva načina kaudalne anestezije. Prva je trajna, kod koje ostaje igla za vrijeme cijele operacije ili porođaja u sakralnom kanalu, dok se druga vrši jednokratnim uštrcavanjem anestetika u sakralni kanal (single caudal block). Oba načina upotrebljavaju se, da bi se eliminiralo bolove za. vrijeme trudova. Ova kaudalna anestezija razlikuje se od spinalne time, što apliciramo anestezijsko sredstvo pomoću mekane igle, koja se ne lomi, kroz kaudalni kanal u epliduiralni prostor, dočim kod spinalne injiciramo u subarahnoidalni. Hingson i Edwards su izradili i upotpunili ovu metodu tako, da se može postići sa ponovnim apliciranjem anestetikuma neprekidna anestezija kod porođaja i to osobito u I, i II. dobi rađanja. Dovoljno je također i za upotrebu kliješta ili okretaja, a i za šivanje poslije: porođaja. Prednosti trajne kaudalne anestezije su slijedeće: 1 U 5 do 20 minuta poslije prve injekcije izgubi rodilja svaki osjećaj bola za vrijeme trudova; 2. kontrakcija muskulature maternice se ne mijenja, pa trudovi ostanu jednaki i isto tako snažni kao i ranije; 3. trajanje II. dobe porođaja je obično kraće; 4. ako moramo izvesti forceps ili unutrašnji okretaj, to ga izvršimo sa lakoćom jer se rodilja ne napinje; 5. sam porod izvršit će se lakše, jer je muskulatura diaphragmae pelvis labava; 6. metabolički procesi kod majke ' djeteta manje trpe nego kod koje druge narkoze; 7. gubitak krvi post partum je manji; 8. mogućnost komplikacija poslije porođaja kod matere je manja; 9. kod komplikacija radi bolesti na plućima i na dušniku je ova metoda bolja od drugih, jer je ovdje inhaladona narkoza kontraindicirana. U kratko ću spomenuti i tehniku kaudalne anestezije. Iznad kraja os coccygis 3V2 do 4 cm visoko se naznači mjesto sa ccm 0.2 do 0.5 anestezijske tekućine. Poslije kratke pauze uzmemo drugu iglu i sa njome probušimo naznačeno mjesto i injiciramo polagano tečnost u subkutano tkivo i u sakrokokcigealni ligament. Zatim probušimo ligament i dođemo u kaudalni prostor. Ova igla nam služi kao put, kamo ćemo morati utaknuti specijalnu Hingson Edwardsovu iglu sa stiletom. Ta igla dođe po istom putu 5 7 cm duboko u kaudalni kanal i to tako, da je odrezana oštrina igle okrenuta prema gore. Kod uboda mora igla tvoriti sa kožom kut od 45 da bi došla pravilno u kaudalni prostor. Kada potisnemo iglu u tom smjeru naprijed, to se igla zatakne u. prednju stijenu sakralnog kanala i u tom momentu se osjeti otpor. Kada se to dogodi, okrenemo iglu za 180 tako, da dođe odrezana oštrina igle na donji kraj i zatim je za 30n povisimo. Tako je igla došla u položaj osovine kaudalnog kanala. Zatim ju u tom položaju potisnemo još za 2 ll-i do 5 cm naprijed tako, da leži vrh igle približno u visini trećeg sakralnog foramena, ali n'kako ne smije doći nad visinu drugog sakralnog foramena. Kada smo se uvjerili, da igla pravilno leži, odstranimo stilet i svežemo ju sa špricom. Zatim pokušamo oprezno aspirirati, da ne bi aspirirali tkiva ili ikrvi ili spinalne tečnosti, ako bi slučajno igla nepravilno bila uvedena. Ako nismo aspirirali ni krvi ni spinalne tečnosti iglu opet rotiramo za 180 i pokušamo ponovno aspirirati. U slučaju, da smo aspirirali spinalnu tečnost moramo odmah iglu odstraniti i odustati od kaudalne anestezije, jer je to znak, da smo probušili duru i došli u subarahnoidalni prostor. Aspiracija krvi pokazuje, da je igla probušila žilu epiduralnog pleksusa. U tom slučaju m o ramo iglu lagano pomaknuti, dok ne aspiriramo više krvi. Sada možemo injicirati anestezijsku tečnost, ali veoma polagano, da ne bi došla anestezijska tečnost u krvni optok. Nekoji autori preporučuju također opreznu injekciju anestezijske tekućine prije prviog i drugog pokušaja aspiracije. Isto tako preporučuju injekciju od 6 8 ccm vrlo oprezno i p o lagano, ako je bđo kakova vjerojatnost da smo probušili duru, Pacijenticu promatramo 10 do 15 minuta. A k o je tečnost došla u istinu u subarahnoidalni prostor to pacijentica ne može više micati nogama. Zato nakon prve injekcije zapovjedimo uvijek pacijentici, da pokuša micati nožnim palcem ili cijelom nogom. A ko ona ne može više micati, moramo smjesta prekinuti anesteziju. Veoma je neprijatno za pacijenticu kao i za liječnika, da osta;e igla za cijelo vrijeme poroda u kaudalnom kanalu. Taj neprijatan slučaj su

4 236 doduše smanjili time, što su konstruirali specijalne neslomljive igle. Zatim se tražilo jedan drugi način i došlo se na tako zvanu kateter tehniku. Iglu zabodemo na isti način u kaudalni kanal, stilet odstranimo i kroz iglu uvučemo pleteni svileni kateter. Njegov vršak smije isto tako sizati samo do visine trećeg sakralnog foramena. Zatim odstranimo iglu tako, da ostane samo kateter in situ. Sa leukoplastom osiguramo kateter da se ne bi pomaknuo. Drugi su opet autori pronašli tako zvanu trajnokapalnu tehniku. Time se izmakmemo neprijatnostima ponovnih injekcija sa rizikom relativno prevelikih doza. Time postignemo također bolji relativno konstantni nivo anestezije, zatim je volumen anestezijskoga sredstva manji a time i pritisak u kaudalnom kanalu, koga osjeća pacijentica katkada i duže vrijeme poslije poroda. Kod te kapalne metode utrošimo cca 30 kapi u minuti prvih 20 minuta t. j. cca 30 ccm anestezijske tečnosti. Zatim smanjimo količinu na 15 kapi u minuti, što je redovno dovoljno, da održimo anesteziju na željenom stupnju. U prvo vrijeme bojali su se dodavati anestezijskoj tečnosti adrenalin, jer su mislili, da adrenalin upliviše na trudove. Međutim su ustanovili, da minimalne doze, koje su potrebne za povišenje krvnoga tlaka, ne uplivišu na kvalitetu trudova, nego naprotiv adrenalin još produžuje anestezijski efekat. Zato sada preporučuju 0.12 ccm 1 : 1000 adrenalinove tečnosti kao dodatak к prvim 25 ccm anestetikuma. Istu dozu možemo ponoviti, ako padne sistoličan pritisak ispod 100 mm Hg. Lundy i Adams, koji imadu bez sumnje najviše iskustva sa kaudalnom anestezijom preporučuju kod jednokratne injekcijske tehnike čak 0.5 ccm 1 : 1000 adrenalinove rastopine, a kod trajne kaudalne anestezije, 1 ccm 1 : 2600 adrenalina na 66.6 ccm, ako nije krvni tlak abnormalno visok. Za vrijeme trudova može pacijentica uživati razne tečnosti, čaj, voćne sokove i također jesti lakše stvari, jer anestetikum ne upliviše ni na materin a ni na dječji metabolizam. Za vrijeme trajanja anestezije moramo pacijenticu kateterizirati. Narkotikum, koji se obično upotrebljuje za trajnu kaudalnu anesteziju je metycain ili procaiin, i to 1.5% do 2% u normalnoj solnoj rastopim. Za single caudal block također VWo tetracaine. Procain je manje toksičan nego metycain. Prva probna doza je 8 ccm i to metycaina 120 mg, procaina 160 mg. Početna doza iznosi 30 ccm, a kod nekojih drugih autora samo 20 ccm, koje injiciramo u cca 60 sekunda, ako se nakon probne doze od 8 ccm kroz 10 minuta nije opazilo nikakav znak, da je došla injekcijska tečnost u subarahnoidalni prostor. Anestezija nastupa obično kroz 10 do 15 minuta nakon injekcije. Za podržavanje anestezije moramo ponovno injicirati svakih 30 do 40 minuta dozu od 20 ccm. Kadkađa se dogodi, da nastupi samo jednostrana anestezija. Također popuste katkada trudovi, a to samo u slučajevima, gdje siže anestezija preko polovine trbuha među pupkom i simfizom ft. j. više desetog torakalnog segmenta. Za postizavanje bolje anestezije upotrebljavaju u prvoj fazi porođaja nembutal 0,1 0,2 ili nembutal sa aspirinom 0,6 gr, a u posljednje vrijeme 50 mg d e m e r o l a (test 8 cm3 1,5% metycaina u Ringerovoj rastopim). Nakon 10 minuta pauze, ako- se ne opaža znakove spinalne anestezije, dodamo 22 cm3 ane- stezijske tekućine. Noge držimo 2 3 minute gore i na to ih fiksiramo u litotomijskoj poziciji. Osjetljivost kože na trbuhu kontroliramo a tako isto i svakih 5 minuta krvni tlak. U cijelom injiciramo cm3, a srednja doza iznosi 55 cm3. Kadkada kombiniraju trajnu kaudalnu anesteziju sa tako zvanim trans sakralnim blokom, sa kojim blokiraju sakralne živce kroz zadnja sakralna foramina. Injiciraju na svaku stranu u foramina sacralia od S I. S V. 1% procaina ili metycaina. Injekcijsku iglu smijemo potisnuti samo do polovice u foramen, da ne bi došli u subarahnoidalni' prostor. Po kontrolnoj aspiraciji, koja ne smije sadržavati ni krvi, a ni cerebroispinalne tekućine, injiciramo u I. sakralni foramen 15 cm3, u II. 10 cm3, u III. 4 cm3, u IV. 3 cm3 i u V. 2 cm3. Ova dodatna anestezija je obično nepotrebna, a osobito, ako kombiniramo kaudalnu anesteziju u I. dobi porođaja sa nembutalom per os. Isto tako kao i trajna kaudalna anestezija ima svoje dobro mjesto u porodništvu već ranije spomenuta single caudal block, koja je isto tako kao i svaka druga anestezija sigurno anestezijsko sredstvo kod porođaja. Single caudal block daje se obično tek kada je glavica već ustupila i ušće maternice je već prošireno za 3 4 prsta. Injicira se obično tri puta po 10 cm3 metycainove rastopine u intervalu od nekoliko minuta. Ovakva anestezija traje po prilici 1 sat. U primaljstvu je u upotrebi također tako zvani pudendus block. Ova metoda se sastoji u blokiranju nerva pudendusa i nerva ileo-inguinalis i pudendus inferior sa anestezijskom tekućinom. Redovno su u upotrebi dvije varijante anestezije. Najprije anesteziramo nervus pudendus na tuberositas oso ischii na taj način, da kod lako abduciranih nogu na svakoj strani medijalno kod tuberositas ischii dajemo malu potkožnu injekciju. Kad smo ovdje deponirali, malo tekućine, potisnemo cca 6 cm dugu iglu pored stijene vagine do tačke koja leži tačno medijalno i pozadi od spine, za 2 i V2 do 3 cm u dubinu i injiciramo 15 do 20 cm3 1% novocainove rastopine, koja sadrži i 1 : adrenalina. Za anesteziju sa lokalnom infiltracijom oko nervus inguinalisa, nervus perianalisa i nervus hemorhoidalisa, što možemo doseći sa injekcijom u smjeru os pubis i prema perineju. Nekoji upotrebljavaju za tu anesteziju također 2% procain. Ova metoda se upotrebljava osobito kod preranih porođaja. Treće doba porođaja je skra

5 3 2 7 ćeno, atonija maternice i gubitak krvi su minimalni, trauma mekanih porodmih puteva je malena. Također ne djeluje na dijete anestezijsko sredstvo, a to je naročito važno kod preranih poroda. Isto tako je infekcija radi injekcije ili induracija tkiva u fossi ischio-rectalis veoma rijetka, doeim drugih komplikacija nema. Prema tome postoji prednost kaudalne anestezije u slijedećem: 1. trudovi su bezbolni, 2. nema potrebe upotrebljavati proti bolova još kakovo drugo sredstvo, 3. I. doba porođaja je radi smekšanja vrata maternice kraće, dočim ostaje tonus muskulature u gornjem dijelu maternice isti, 4. II. porođajno doba je nešto produženo, što nam omogućuje, da se bolje pripravimo za porod, 5. opasnost oštećenja dječje glavice ili mekanih porodnih puteva je manja radi relaksacije muskulature, 6. ekstrakcija ploda kod stražnjeg položaja je radi relaksiranih mišića mnogo lakša i siigurnija, 7. morbiditet majke je radi manjeg gubitka krvi manji, a isto tako vjerojatnost oštećenja mekanih porodnih puteva, 8. dijete nije ništa oštećeno i odmah zav iče, 9. rektalna pretraga je radi relaksacije sfinktera lakša. Najopasnija komplikacija kaudalne anestezije je probušenje dure i injekcija veće doze anestezijske tekućine u spinalni kanal. U tom slučaju je potrebno odmah ispirati kanal sa izotoničnom solnom rastopinom, a ujedno je p o trebno umjetno disanje, dovađanje kisika, analeptična sredstva i ostale mjere. Slična komplikacija je injekcija u krvni optok fvenozni pleksus). Također i to možemo lako preprečiti, ako se aneste.zist upravlja tačno po uputama i ako ne forsira anesteziju, ako je ustanovio, da je kod prvog ili drugog pokušaja aspiracije aspirirao krv. Infekcija kaudalnog kanala je razmjerno veoma rijetka. Opisani su u literaturi primjeri epiduralnoga apscesa i infekcija kože ili podkožja nad hiatus sacralis. Sa strogo aseptičkim p o stupkom možemo preprečiti i ovu komplikaciju. Kadkada opažamo kod kaudalne anestezije neprijatnu toksičnu reakciju na anestezijsko sredstvo kao kod majke, tako i kod djeteta. No to samo u slučajevima, ako prekoračimo obične isprobane doze. Kadkada dolazi do lakog drhtanja, koje ne traži nikakove terapije, dočim kcd grčeva, treba dati evipan ili pentothal. Kontraindikacije za upotrebu kaudalne aneslezije su: 1. rodilje, koje imadu bezbolne trudove i kod kojih porod brzo napreduje. i to osobito one, za koje je poznato, da su rodile brzo i bez velikih bolova, 2. vrlo nervozne rodilje, kojima se ne može ništa dokazati. Rodilja naime u II. dobi rađanja mora sama sudjelovati i pritiskivati kod trudova i ako je radi anestezije neosjetljiva za pritisak prema dolie. 3. ako Oipazimo anomaliju u sakralnoj regiji ili deformaciju kosti. U tom slučaju je vjerojatnost manja, da dođemo u sakralni kanal. Isto tako je moguće, da siže subarahnoidalni prostor niže, 4. kod oboljenja centralnog živčanog sistema, 5. kod vrlo debelih rodilja, kod kojih je orijentacija u položaju hiatusa nemoguća radi debljine, 6. lokalne infekcije i gnojne infekcije kože, 7. teška anemija, 8. krvarenja prije poroda, a osobito placenta praevia, kod koje bi moglo nastati jako krvarenje radi brze dilatacije materničnog ušća i donjeg uterinog segmenta, 9. disproporcija tvrdih porodnih puteva, 10. prevelika osjetljivost prema lijekovima, 11. kod duševno bolesnih. Katkada upotrebljavaju u Am erici r e k t a l nu narkozu sa avertinom, koga su u Njemačkoj već upotrebljavali od Sada se u porodništvu rijetko upotrebljava, radi njegovog depresivnog djelovanja na cirkulaciju i disanje djeteta. Više se upotrebljava Pentothal - S o di um. To je natrium ethyl thiobarbiturat koji je za 30 do 50% jači od ev-pana i kojega danas smatraju u Americi 'za najbolje sredstvo, uporabljivo intravenozno kod malih operacija. Obično se daje 2,5% rastopim. Katkada se počne sa 5%, a nastavlja sa 2.5%. Kod operacije, kod koje mislimo upotrebiti pentothal, treba da damo pola sata prije operacije atropin ili scopolamin bez morfija. Atropina se daje a scopolamma Katkada daju pentothal-sodium i kod porođaja kao rektalnо anestezijsko sredst v о i to 1 gr na 22 kg tjelesne težine ili 0.1 gr za svaku godinu starosti, ali maksimalno ukupno 2 gr. Ovo se pripravi tako, da se 30 do 50 cm3 destilirane vode pomiješa sa pentothalsođium. Kod multipare ga upotrebimo, ako je ušće maternice za 2 do 3 prsta otvoreno ili za 3 do 4 prsta kod prvi puta rodećih. Kod rigidnog cervixa nije indiciran, ako se čini, da će biti I. doba porođaja produženo. Prednosti pentothala, kojega upotrebljujemo rektalno su: 1. aplikacija je jednostavna, 2. rodilja je mirnija, nego kod upotrebe drugih barbiturata, 3. I. doba porođaja je kraće, 4. Kod samog rađanja je obično potrebna inhalacijska narkoza, no zato je potrebno manje narkotika,a rodilja brže zaspi, 5. dijete ne pokazuje nikakovih smetnja kod disanja, 6. krvarenje nije veće nego obično, 7. amnezija je totalna, 8. nije opasan ni za dijete ni za mater, Mnogi liječnici nisu prijatelji rektalnih narkoza, jer nemamo uvida, koliko se je narkotika resorbiralo, a koliko ga je vraćeno sa klizmom, pošto postoji mogućnost, da jedan dio klizme

6 23S iscuri. Drugi opet ne upotrebljavaju rektalne narkoze, radi mogućnosti infekcije. Sve do sada spomenute metode su dosta komplicirane za opću uporabu i zahtijevaju mnogo personala i liječničku kontrolu za cijelo vrijeme porođaja. Zato u Am erici danas upotrebljavaju kaudalnu anesteziju samo u jednoj četvrtini, odnosno trećini svih porođaja. Kod ostalih upotrebljavaju djelomičnu anesteziju i amneziju, koju postizavaju sa novim sintetičnim barbiturnim spojevima kao što su seconal (natrium propyl-methyl-carbinyl, alyl-barbiturat), nembutal (sodium ethyl-methylbuthyl-barbiturat) i sodiumsoneryl fbutobarbitalsodium). Seconal su crvene kapsule, koje sadrže 0.1 gr. Obična doza je 0.2 do 0.25 gr. Nembutal su žute kapsule, koje sadrže 30 mg, 50 mg ili 0.1 gr. Obična doza je 0.2 gr. Sodium-soneryl (Butobarbytal sodium) su bijele kapsule, koje sadrže 0.15 gr, koje se doziraju po tjelesnoj težini i to 3 do 5 kapsula. Razlikuje se od nembutala u tome, što se polaganije izlučuje. Nembutal se može davati i intravenozno, ali se ne smije davati paravenozno ili subkutano, jer uzrokuje nekrozu tkiva. Još se u porodništvu upotrebljuje jedan preparat za analgeziju, a to je Demerol. U Engleskoj se zove P e n t h idine, a kod nas Dolantin. Količina od 100 mg djeluje kao do morfija. Sintetiziran je Ыо godine Demerol uzrokuje cca 2 sata uspavanost. Ujedno smanjuje osjetljivost trudova i smanjuje spazmus cervikalnog mišičja. Ujedno djeluje i na ostalo mišičje, koje u svom tonusu donekle popusti. Demerol ne upliviše toliko na fetalno disanje kao morfij. No mi ga ne dajemo prije, nego tri sata prije očekivanog porođaja. Rodilja, koja je dobila intramuskularno 100 mg demerola, redovno kroz 10 minuta zaspi ili barem drijema za vrijeme trudova. Porod napreduje brzo, jer se ušće maternice radi labavosti muskulature brzo raširi. Rodilja je ipak toliko pri svijesti, da za vrijeme trudova na zapovijed pritišće sama. Naročito je uspješna injekcija demerola kod rigidnog matemičnog ušća. Dozu od 100 mg je moguće ponoviti nakon 2 do 3 sata. No obično se ne upotrebljuje više od 400 mg. Kod porođaja daju za bolju amneziju inhalacionu narkozu ciklopropana sa kisikom ili dušikov oksidul, dočim u Engleskoj daju trilen plin. Amneziju možemo i povećati, ako kombiniramo demeroi sa 0.5 gr nembutala ili sa 0,0015 scopolamina u razmacima od 2 do 3 sata. Drugi autori preporučuju kombinaciju 100 mg demerola sa laganom i. v. injekcijom somnifena. Rodilja zaspi već kroz jednu minutu poslije injekcije. Ovu metodu upotrebljuju kod primipara isto tako kao i kod multipara, samo tada, ako je ušće maternice već skoro potpuno ili barem za mali dlan otvoreno. Važno je da rodilju u spavanju ne smetamo. Mnoge rodilje spavaju 5 do 6 sati, ako trudovi malo popuste. Demerol možemo poslije 6 sati ponoviti, a somnifen izostavimo. Opće je mišljenje američkih anestezista, da je demeroi vrlo upotrebljiv i da je u kombinaciji sa nembutalom i skopolaminom ili seconalom potpuno nadomjestio morfij. Pregledavajući mnoge bolnice i zavode u Americi i to na istoku i zapadu opazio sam, da se metode anestezije razlikuju prema ličnom ukusu pojedinih šefova. U Bostonu u Lying-in Hospital na Harvardskom univerzitetu postigao je na pr. Schumann samo sa nembutalom per os i 100 mg demerola i scopolamina u 77.5% porođaja potpunu amneziju, dočim je kod kritičnog pregledavanja ostalih 22.5% ustanovio, da je sa tom terapijom započeo prekasno, da bi mogao medikament p o kazati potpun efekat. Mayoklinika u Rochesteru drži se načela, da se mora postupati individualno kod svake anestezije tako u porodništvu, kao i u operativnoj ginekologiji. Oni upotrebljavaju kod porođaja ili trajnu ili single block kaudalnu anesteziju i to obično kateter metodu. Trajnu kaudalnu anesteziju upotrebljuju kao najbolju metodu kod svih rektovaginalnih i vezikovaginalnih fistula. Single caudal block i transsakralni block upotrebljavaju kod naročito tjelesno slabih pacijentica. Transsakralni block je upotrebljiv i kod operacija na vulvi i na donjem dijelu vagine. Za vaginalnu totalnu extirpaciju je p o treban visok kaudalni block sa injekcijom od 40 do 80 cm3 1% methycain rastopine u kaudalni kanal. Kod histerografija dadu približno 30 minuta prije slikanja 0.1 gr seconala ili nembutala i atropinum sulfuricum subcutano. Za manje operacije na perineju i za sve dilatacije cervixa, abrazije, cistoskopije i uretemi kateterizam te za fulguracije u mjehuru upotrebljavaju i. v. pentothal. Pri carcinomu mammae upotrebljavaju rektalno avertin, a kod hipertenzija, nephritisa i jetrenih bolesti ciklopropan. Inače je veoma česta narkoza na Mayoklinici ethylen kisik. Upotreba jednih i drugih anestezijskih sredstava u porodništvu olakšava rad liječniku, jer se porođaj svršava brže i lakše. I mi moramo znati, da se je broj operativnih zahvata umnožio kroz upotrebu anestezijskih sredstava, što u Americi ne smatraju za toliku opasnost radi mogućnosti upotrebe penicilina i sulfonamida. Osim toga oni nastoje da rodilji olakšaju što više porod i da ga po mogućnosti izvedu bezbolno. Htio bi još upozoriti na upotrebu trajne kaudalne anestezije u slučaju akutnog tromboflebitisa, о čemu sam slušao predavanje na ginekološkom kongresu u St. Louis-u. Obično liječenje sa heparinom, dicumarolom, penicilinom i sulfamidima je bilo bezuspješno, dočim kaudalna anestezija promptno eliminira sve bolove i djelujući na vaskularni spazmus izliječi tromboflebitis. Kako je poznato, uzrokuje va.zomotorni reflexi u predjelu trombusa spazmus krvnih su

7 2 3 9 dova. Taj spazmus smeta cirkulaciji i povećava trombus, а До je glavni uzrok nesnosnih bolova i slabog osjećanja. Venozni tok krvi1je smetan, u tkivu nastaje eksudacija i stvara se edem. Resorbcija edema je smanjena radi smanjenog arterijalnoga pritiska. Kaudalna anestezija opet sprečava vaskulami spazmus i ublaži bolove. Cirkulacija je manje sprečavana, a kroz to edem nestaje. Obično se upotrebljava ova metoda sa Hingsom-Edwardsovim aparatom. Daju redovno 30 cm3 1,5% metycain rastopine ili 0.15% pantocain, u dva ciklusa. Prvi traje 4 6 sati, a zatim slijedi 4 6 sati pauza, a onda se opet ponovi anestezija za 4 6 sati. Igla ostaje zato vrijeme u kaudalnom kanalu. K od ove metode su ustanovili, da nestaju bolovi nakon 15 do 30 minuta, temperatura je postala normalna nakon 24 sata, a edemi su nestali nakon 6 do 48 sati, dok je pacijentica ustala nakon 48 do 72 sata. Druga zanimivost, koju sam vidio na klinici u Cleveland-u, mora oduševiti svakoga operatera. Kako znamo, reagiraju na veći gubitak krvi najprije periferne žile, koje se skvrče. Kod dalnjeg krvarenja padne i krvni tlak. Ova dva faktora su počeli iskorištavati i u kirurgiji, a naročito ondje, gdje se očekuje, da će biti kod operacija jako krvarenje, te radi toga ne će biti operaciono polje pregledno. Postupak je slijedeći: Imamo naročiti receptor u kome možemo pritisak sniziti ili povisiti. Taj receptor spojimo sa kanilom, koju zabodemo u arteriju radialis tako, da je okrenuta kranijalno. A ko pritisak u receptoru smanjimo, teče krv u receptor, a operacijsko polje postaje anemično, a gubitak krvi za vrijeme operacije je minimalan. O perator može u svakom momentu prema svojoj želji krv reinjicirati u pacijenta time, da povisi pritisak u receptoru. Pošto je cijelo vrijeme operacijsko polje pregledno, to je time i vrijeme za operaciju skraćeno, a i opasnost od operacijskoga šoka smanjena. Uslijed toga su i rezultati mnogo bolji. Ovu metodu kontroliranja krvarenja za vrijeme operacije preporučuju osobito za operacije tumora u mozgu i kod delikatnih operacija u unutrašnjosti uha (Fenestration operation). Još ima jedna važna novost u liječenju, a to je upotreba curare. T o se upotrebljava u abdominalnoj kirurgiji. Curare olakša rad kirurgu, koji mnogo lakše operira, jer je muskulatura potpuno labava. Pored toga smanjuje i upotrebu opće narkoze za najmanje 1/з onog kvantuma, koji bi bio potreban za postignuće duboke narkoze. Radi djelovanja kurara je potpuno isključeno, da bi se pacijent napinjao, i kod potpuno površne; narkoze. Curare mora biti tačno odmjeren, jer prekomjerno doziranje uzrokuje zastoj, disanja. Zato mora biti narkotizer uvijek spreman na to, da sa pacijentom umjetno diše pomoću intratraheaine narkoze, ako bi nastupila paraliza muskulature za disanje. Jedna ampula prostigmina 1 : 2000 i. v. je dovoljno kao antagonista. Curare upotrebljavaju i kod šok terapije i kod spastičnih mišićnih bolesti kao: paralysis agitans, parkinsonismus postencephaliticus, chorea, sclerosis multiplex i drugih neurogenih bolesti. Ovdje ne smijemo zaboraviti i tetanus i upotrebu curara kod repozicija fraktura, da s njime sprečimo prevelike dislokacije slomljenih fragmenata radi spazmusa muskulature. Važni su i sintetični antihistamini, koji se upotrebljavaju kod lokalnih i generaliziranih alergičnih ili anafilaktičnih pojava: svrbež, eczemi, erythema multiforme, vazomotorični rinitisi, serumskih bolesti, dermografizmu i drugih neprijatnih reakcija na razne lijekove, kao što su antergan i neoantergan i benedryl, koji je osobito uspješan, jer se može upotrijebiti u tabletama. Benedryl upotrebljavaju i kod dismenoreje, spasltičkih koilitida, uterovezikailnih spasmusa, kardiospasmusa, migrena, astme i t. d. Sva spastična sredstva su u svome djelovanju slična papaverinu i atropinu, a svakako manje otrovna te imaju veći antispazmotičan efekat, Atropin su također nadomjestili sa više sintetičkih preparata, od kojih je najbolji L a- chesin i Physeptone. Ovaj se sada ispituje u Engleskoj kao analgetikum i antispasmodiikium kod porođaja. Na temelju uspjeha, koje je postigla kirurgija već za vrijeme prvog svjetskog rata sa upotrebljavanjem plazme iz ljudske krvi kod operacionog šoka, sada su načinili u Americi osušenu plazmu u laboratorijumu. Osušena plazma sastoji se iz proteina i albumina u koncentriranom obliku, prikladna, za intravenoznu injekciju kod šoka. Ona je veoma stabilna i nepokvarljiva čak i u tropskim krajevima, a zauzima svega Vc volumena cjelokupne plazme. Za kirurgiju su važna još dva proteina, koja sudjeluju kod koagulacije krvi. Tо su fibrin i trombin. Ta dva preparata su na osnovu istraživanja u II. svjetskog ratu počeli upotrebljavati kao hemostiptikum. Osušeni fibrin je fina mrežasto gljivičasta substanca, koj je snažno absorbtivna. Amerikanci ga zovu fibrinska pjena. Impregnirali su ju sa rastopinom trombina i upotrebljujii ju kao plastičnu masu u obliku tankih lamela ili tuba i malih palica. Fibrin je nosioc trombina i djeluje također i kao spongiozna hemostiptična i absorbirajuća masa. Trombin uzrokuje vrlo brzo koagulaciju i v e o ma energičnu hemostazu. Upotrebljuje se naročito kod parenhimatoznih krvarenja, te kod kirurgije mozga i pluća, te trbuha. Najvažnije je djelovanje, da možemo ostaviti ovu fibrinsku gljivu na mjestu krvarenja. Čovječje tijelo ju preradi i absorbira. To je velika prednost za bolesnika, da ne iskrvari u unutrašnjost i da se ne treba bojati radi komplikacija hematoma. No važno je to i za operatera, koji je prije gubio mnogo vremena za zaustavljanje krvi.

8 240 Ne smijemo zaboraviti protivno djelujuće antikoagulacijsko sredstvo hepar i n, koje je isto tako važno za ginekologe i kirurge kao preventivno sredstvo protiv tromboze i embolije. Heparin je extrakt iz jetara, koji djeluje samo u formi injekcije, Peroralno je bez uspjeha. Slično antikoagulacijsko sredstvo kao heparin je dik u m a r оl. To su pronašli iz raznih vrsta bilja. Opazili su naime, da stoka na paši iskrvari radi neznatne ozljede, jer je pasla biljke, koje sadrže tu materiju. Pronašli su mu i sintetičku formulu. Dikumarol uzimamo oralno u kapsulama. Djeluje laganije nego heparin, tek nakon 24 do 72 sata. Zato traje njegov efekat 3 tjedna. Ako je potreban brz efekat, to najprije injiciramo heparin intravenozno ili čak intraarterijalno, a na to damo oralno dikumarol. A ko hoćemo neutralizirati djelovanje dikumarola, to načinimo transfuziju svježe krvi. Vitamin К ne neutralizira akcije dikumarola. Još bi spomenuo, da registracija ba zalne tjelesne temperature spada redovitoj ginekološkoj pretrazi. Uveo ju je Tompkins, a smatraju ju kao neophodno potrebnu za uspješno liječenje steriliteta i disfunkcije ovarija. Da eliminiramo sve druge uzroke, koji mogu podići tjelesnu temperaturu kod zdravog čovjeka, mjerimo temperaturu u krevetu odmah nakon što se je probudio. Zdravi mulškarci i žene poslije klimakterija pokazuju jednaku temperaturnu krivulju, na koju uplivišu samo fizička ili metabolička aktivnost, kao i duševna neuravnoteženost. Na temperaturnu krivulju žene u generativnoj starosti uplivišu promjene u ovarijalnoj funkciji. Tipična krivulja koju možemo promatrati je ta, da ostaje temperatura na relativno niskom stupnju za cijelo vrijeme menstrualnog krvarenja i do sredine intervala, kada nastupi kod većine žena ovulacija. Često i ako ne redovito slijedi tome povisivanju temperature oštar pad. Više puta je znak za ovulaciju taj, da opazimo, kako se nivo temperature nenadano izmijeni i da se popne na viši nivo. To dizanje pokazuje momenat, u kome je nastupila ovulacija, što su dokazali i sa drugim m etodama. Ovu razliku temperature prije i poslije ovulacije možemo tačno ustanoviti kod tri od č e tiri žene. Temperaturni nivo po ovulaciji ostaje sa malim fluktuacijama jednak do 24 i 48 sati prije početka menstruacije, kada opet dosegne temperatura istu visinu kao i kod prijašnje menstruacije. Čini se, da podržava temperaturu na tom višem stupnju aktivnost korpusa lutea, što također potvrđuje djelovanje, da ostaje temperatura na tom stupnju i poislije, ako nastupi graviditet. Uistinu je ovaj znak siguran u 97%. Sigurniji nego Aschheim-Zondekova reakcija. Mjerenja su pokazala da ostane taj temperaturni nivo do petog mjeseca i da postepeno pada do normale. Ova najbolja metoda za najranije utvrđivanje trudnoće ima i tu praktičnu vrijednost, da je moguće pobrinuti se za sve p o trebne mjere, da prepriječimo spontane rane abortuse. Pri habitualnom abortusu cpaženo je da je viši temperaturni nivo krivulje nenadano pao već nekoliko dana prije spontanog prestanka trudnoće. Isto tako se opasnost abortusa opaža u malom padu temperature. Naglašujem, da ta temperaturna slika ne pokazuje vrijeme ovulacije kod sviju žena. Upotrebljiva je u dovoljnom broju tako, da je pridobila i osigurala najširu upotrebu a naročito kod prosuđivanja i liječenja sterilnosti. U Americi i Engleskoj je pravilo, da se načini pored određenja datuma ovulacije u to vrijeme i tako zvani»special test«t. j. mikroskopska pretraga cervikalnog sekreta radi njegovog viskoziteta i cervikalnog čepa radi njegove permeabilnosti. U vezi sa pretragom vaginalne sluzi kod sterilnosti moramo spomenuti još i drugu pretragu, koju je uveo George Papanicolaou iz Cornell Universiteta u New Yorku za najranije utvrđivanje raka na maternici. U vaginalnoj sluzi možemo sa njegovom citološkom metodom naći tipične promjene rane maligne degeneracije cervikalnog ili endomeiralnog dijela sluznice. Metoda je veoma uspješna. Loša strana te metode je samo to, da ju može izvesti samo iskusan patolog. U Americi je uvedena kao redovita pretražna metoda kod svih pretraga, koje se vrše u ambulantama»cancer detection clinics«ko'e su ustanovili u posljednim godinama po cijeloj Americi. Ove klinike rade većinom uveče kada imadu ljudi vremena da se mogu odlučiti za takvu pretragu. No unatoč propagande i besplatnih profilaktičnih pretraga još i danas veliki broj slučajeva dolazi prekasno liječniku. Na kraju bi smomenuo samo nekoliko riječi о R h. laboratoriju u Baltimoru, koji je ustanovila ginekološka sekcija baltimorskog liječničkog društva u augustu 1945 godine. Oni su pretražili preko nosećih žena i ustanovili kod njih Rh. faktor i druge serološke pretrage. Sada šalju već i iz drugih gradova krv za ove pretrage, a i u drugim mjestima su ustanovili slična odjeljenja. О uspjesima ovih pretraga bilo je referirano na ginekološkom kongresu u St. Louis-u. Koliko su te pretrage važne kod transfuzija i erytroblastosis, možemo si zamisliti. N a onkološkom polju bio je učinjen velik korak naprijed time, što su sa upotrebom ultracentrifugacije, sa fotografiranjem u ultravioletnom svjetlu i sa elektronskim mikroskopom ustanovljeni virusi, koji uzrokuju karcinomatozno rastenje. Na osnovu tih posljednjih istraživanja bilo je mišljenje na kongresu u Atlantic City-u, da je karcinom uzrokovan virusom. Nadalje su na Rockef elerovom Research institutu u New York-u bili izolirani iz zdrave i iz karcinomatozne ćelije elementi, koji sastavljaju te ćelije. Ta istraživanja obećavaju raščišćavanje pitanja etiologije karcinoma. Dosadašnja kritična promatranja ovih rezultta su pokazala, da ie osim kemičkog

9 241 i biokemičkog studija ćelije najvažniji momenat studij okolice ćelije, u kojoj se karcinom-ćelija pojavi. A ko tijelo daje toj ćeliji pogodne uslove za razvoj,, to će se moći razviti. Zato je važno ispitivanje tjelesnog stanja, koje pospješuje ili zadržava razvoj raka. Zatim je potrebno istraživati humoralne, fizikalne i kemičke reakcije, koje se događaju u ćeliji kao i u cijelom organizmu u toku prekarcinoznog i karcinoznog rastenja. Potrebno je, koliko je to moguće, istražiti kakovu ulogu igraju drugi faktori, koji djeluju u toku rastenja. Na taj način smo saznali za mnoge tumore, za koje smo do sada držali da su se razvili spontano, da su bili uzrokovani egzogenim faktorima. Studij raznih kemičkih kancerogenih supstanca je isto tako veoma raširen u Americi. Do sada su pronašli mnogo različnih karcinogenih substanca, koje se sada sistematski ispituju s obzirom na njihov upliv na tijelo. Nadalje ulažu Amerikanci veliki napor za usavršavanje terapije karcinoma. Na tome polju vrijedno je spomenuti umjetna r a d iо aktivna sredstva. Sa cyklotronom su pronašli već cea 500 radioaktivnih izotopa i tvrde, da taj niz nije još završen i da će biti moguće stvoriti nove elemente, kojih do sada nije bilo u prirodi. Nekoji medicinski instituti dobili su u svrhu istraživanja biološkog i medicinskog djelovanja izotopa u prvom redu radioaktivan jod, fosfor i željezo, te cink i stroncium. Tako isto su sintetizirali radioaktivne spojeve sa seksualnim hormonima. Radioaktivan jod se koncentrira u štitnoj žlijezdi u toku 24 sati i ne upliviše na druge organe. Zato ga upotrebljuju kod hypertyreoze i kod malignih tumora u štitnoj žlijezdi sa vrlo dobrim uspjehom. Radioaktivan forsor se najbrže koncentrira u koštanoj moždini i u brzo rastućim ćelijama. Zato ga najviše upotrebljuju kod limfosarkoma, leukemije i Hodgkinsove bolesti. Također su pokušali liječiti metastaze karcinoma mammae sa fosforom i sa muškim seksualnim hormonom. Najveći uspjesi su postignuti do sada kod subakutne i kronične mijeloične leukemije., Slične uspjehe su postigli i sa radioaktivnim cinkom kod leukemije. Postignuti su uspjesi sa radioaktivnim natrijem kod dekompenzacije srca. No sve je to još u razvoju i mi neznamo, kakove rezultate će se postići. Verojatno je, da će upotreba izotopa revolucionirati naša današnja naziranja i liječenje. Terapija rentgenskim zračenjem i radijem ne razlikuje se mnogo od naše modeme terapije. U svima bolnicama u Americi se upotrebljuju rentgenski aparati od 100 KV sa kratkom fokus distancom. Zatim aparati od 200 do 400 KV. U pojedinim institutima rade već nekoliko godina sä aparaturama od 600 KV do 1500 KV. Prednost ovih aparatura sa 1, volti je ta, da se može aplicirati u dubinu mnogo veću dozu bez opasnosti za oštećenje kože. Maksimalna relativno sigurna doza je r, dočim se može dati sa 200 KV najviše r inajbolje uspjehe sa tim aparatima su do sada postigli kod karcinoma recti i prostate, te maternice. Tako su na primjer imali uspjeha u posljednje 2 do 3 godine kod grupe III. uterus carcinoma 47%, 62% i 71%, dok su ranije imali 18 20% uspjeha. U grupi IV. imali su Hl 30% uspjeha, dok ranije nije uopšte bilo uspjeha. Što se tiče - radium terapije spomenuo bi samo, da se u zadnje vrijeme sve više upotrebljuje»radon seeds«, što bi mi mogli nazvati sadnicama, koje apliciramo direktno u tumorozno tkivo. Imaju dvije vrste sadnica, jedne koje ostaju za uvijek u tkivu, i druge koje se vade. Te sadnice sadrže radium emanaciju, a upotrebljavaju se veoma često kod karcinoma jezika, mjehura i rectuma, te kod cervikalnih karcinoma. Inače je ginekološka upotreba radija slična staroj Regaudovoj metodi. Međutim čini se, da je intersticijalna upotreba radijevih igala i radon sadnica vrlo uspješna i to vjerojatno radi male intenzivnosti neposredno u bolesno tkivo zataknutih igala, te da će se u budućnosti sve više upotrebljavati. Što se tiče operacija karcinoma colli uteri Amerikanci su većinom konzervativni i operiraju samo u početnom stadiju, dok ostale samo zrače. No nekoji kao Meigs, Lynch, Taussig, Norton propagiraju radikalnu operaciju po Wertheimu. K o d benign ih slučajeva, osobito kod krvarenja u menopauži, upotrebljuju radij ili rentgen. Tako isto i kod raznih eczema, pruritusa i upalnih procesa na koži vanjskog genitala se upotrebljuje rentgen.

10 242 Iz dermato-venerološke klinike u Skopju (Predstojnik: proi. dr. Ernest E. Hammerschmidt) Suk t o r " Rezultati postignuti novom spravom za provokaciju kod gonoreje muškarca Ernest E. H a m m e r s c h m i d t Danas, 'kad sulfonamidima i penicilinom m o žemo postići brza izlječenja gonoreje u razmjerno vrlo kratko vrijeme, važna je više nego ikada kontrola izlječenja provokacijom. Provokacije su, dalje, potrebne, da se ustanovi i izlječenje ranije preboljelih gonoreja. Na energičnu provokaciju upozoravaju svi stručnjaci i polažu u nju najveću važnost.»sigurno je, da će broj neizliječenih kod liječnika, koji provode rigoroznu provokaciju, biti veći, nego kod onih koji je provode manje rigorozno«(k o g o j). Provokacije možemo provoditi različnim m e todama: kemijskom, mehaničkom i u određenim slučajevima biološkom. Svaka se provokacija mora protegnuti na dulje vrijeme. Mnogi venerolozi predlagali su, služili se i. zastupali diferentne postupke provokacije (Zieler). Sve te metode treba da pronađu zaostale gonokoke. Nadraživaoje sluzokože konsekutivnom, hiperemijom i povišenom sekrecijom treba da m o bilizira gonokoke, koji se nalaze eventualno u dubini tkiva, da ih iz njihovih gnijezda iznese na sluzokožu te da im na njoj, kao na ploči za kulture, da povoljnu priliku za množenje. Upozoriti moram na činjenicu, da se rezultati provokacije nakon liječenja gonoreje sadašnjim modernim lijekovima bitno razlikuju od rezultata, postignutih iza ranijih, konzervativnih metoda liječenja. Iz S c h ü s s l er-ovih radova, (1938), koji se bave ispitivanjem provokacija gonoreje u muškarca, proizlazi, da je metoda mehaničke provokacije Kollmann-ovim dilatatorom bez sumnje bolja od drugih nadražajnih postupaka. Ipak daje kombinacija svih triju spomenutih metoda najbolje i najsigurnije rezultate. Suktorom, našim instrumentom za mehaničku provokaciju, imali smo povoljnije rezultate na dermato-venerološkoj klinici prof. H. Fuhs-a u Beču nego drugim aparatima, na pr. Kollmann-ovim dilatatorom. О tome smo već izvijestili na drugom mjestu, ali tada smo imali prilike ispitati samo slučajeve iz pre-penicilinske ere u terapiji gonoreje. Kod izliječenih gonoroičara, koji su se tamo ili ambulantno ili stacionarno liječili sulfonamidima, suktorom su bili postignuti znatno bolji rezultati od drugih, čak i kombiniranih metoda provokacije. Kod svih pacijenata provedena je kemijska provokacija rastopinom lugola i bakrenog sulfata i istodobno intravenozno biološka provokacija blenovakcinom prema Buccuri. Ako idućeg dana nije bilo moguće naći gonokoke, izvršena je najprije masaža prostate i sjemenih mjehurića, a poslije toga rastezanje uretre Kollmann-ovim dilatatorom. Zatim su izlučeni sekreti kroz pet dana pretraživani mikroskopski i po mogućnosti na kulturi. U stotinu slučajeva sve su ove metode dale negativan rezultat. Nato smo d o dali provociranje mojim suktorom. Taj je p o stupak dao još šest daljih pozitivnih nalaza. Time se broj recidiva znatno povisio. Značajno je, kad smo upotrebili moj instrument, Kollmann-ovim dilatatorom kasnije nije bilo moguće ustanoviti dalji broj pozitivnih sekreta. Sada, kada se s tolikim uspjehom primjenjuje terapija penicilinom u liječenju gonoreje, ispitivali smo, da li je upotreba našeg instrumenta od koristi i pri toj metodi liječenja. Jasno je, da. ni penicilinska terapija nije apsolutno- sigurna, ima i penićilin-rezistentnih sojeva gonokoka. Zato Kogoj i drugi upozoravaju, daje i pri penidilinskoj terapiji gonoreje p o trebna energična provokacija. Pri daljem ispitivanju mojeg suktora kod skupine od s t o penicilinom liječenih gonoroičara, k od kojih je provokacija Kollmann-ovim dilatatorom dala negativan rezultat, postigao sam mojim instrumentom još d v a pozitivna nalaza. Na temelju dosadašnjih iskustava možemo tvrditi, da upotrebom ove metode, pored do sada uspješno prakticiranih drugih postupaka provokacije, eventualno u kombinaciji s endoskopijom, možemo postići još veću sigurnost u konstataciji, da je izliječena gonoreja u muškarca (vidi Glingar). Osim toga mislimo, da se može prekinuti s grubim metodama mehaničke provokacije, kod kojih može doći do znatnijih povreda na sluznici uretre, ako se oslonimo na naše nalaze, koje smo postigli bezbolnim postupkom i bez ikakvih povreda. Poznato je, da je Kollmamn-ovdil a- tator vrlo dobro sredstvo za mehaničku provokaciju (Zieler). Ipak se čini, da ni on nije idealno sredstvo, jer mehanički podražaj, dilatacija, na jednim mjestima sluznice djeluje jače, na drugim slabije. Osim toga nisu isključene veće ozljede sluznice, a metoda je bolna. Zato smo nastojali pronaći takav aparat, koji u jednakoj mjeri širi sluznicu u više smjerova, kod koga je opasnost povrede svedena na minimum i koji sluznicu oštro ne nateže, nego je naprotiv optimalno usisava. Usisavanjem uvlači se sekret iz žlijezda i lakuna i dubokih žarišta sluznice. Ujedno se postizava hiperemija po principu Bier-ove staze s povišenom sekrecijom. Tomu instrumentu dali smo ime suktor. Instrument i(sl. 1.) se sastoji od metalnog dijela u različitoj veličini (Charrière 21, 23 i 25) u obliku olive, a na površini ima četverouglaste

11 243 otvore. Oliva je montirana na cijevi nosiljki. A ko se pomoću balona u unutrašnjosti sprave stvori negativan pritisak, onda će se sluzokoža zbog vakuuma jako rastegnuti, njeni n ab ori nestati i uitisnuti se u prozorkaste otvore olive. Da s postigne što povoljnije djelovanje instrumenta, postoje dva otvora ili više njih u redovima. Otvori su jedan prema drugome malo u stranu pomaknuti (si. 2. i 3,), Naročita prednost naše sprave prema drugima, kod kojih se širenje postizava rastezanjem metalnih sipki (one iz anatomskih razloga nisu u stanju rastegnuti sluzokožu u mokraćnoj cijevi potpuno) jest u tome, da neovisno о širini uretre svaki dio sluzokože sa svim žlijezdama može jednako rastegnuti, odnosno raširiti. Ozljede pri širenju ne dešavaju se, a rastezanje je ipak potpuno. Budući da se kod kroničnih obolenja gonokoki obično nalaze u otvorima Littre-ovih žlijezda i M o r g a g n i-jevih -laktima, naročito se nastoji iscijediti njihov sadržaj. Ovaj se pri izvlačenju instrumenta skuplja u zato napravljenoj kaloti olive (si. 4,). Izvučeni sekret prenosi se ezom na predmetno staklo za pregled ili direktno, još topao na ploče za kulturu. Pri polaganom izvlačenju sisaljke pacijent nema znatnijih bolova, on jedino osjeća pritiskanje i potezanje. A ko oboljeli dio sluzokože dolazi u vakuum, onda se tek osjeća bol. Mjerilom na cijevi nosiljki može se točno odrediti dubina oboljelog mjesta i kod kasnije endoskopije ono ponovno pronaći. Duboka žarišta, koja se mogu i palpirati, mogu se aspiracijom hiperemizirati kao u Bier-ovu zvonu. Pri tome se ta žarišta brže rezorbiraju. K od ovih manipulacija ne događaju se naročite povrede. Sterilizovani instrument držan pomoću pipca u pozi usisavanja može se lako utisnuti bez prethodne anestezije. Upotreba maziva je gotovo suvišna. Kad prednji dio olive dosegne vanjski sfinkter, pipac se otvori i pomoću istisnutog balona počinje usisavanje. Suktor se zatim uz laku rotaciju polagano izvlači. Potpunosti radi još bih spomenuo, da sam poslije izvršenog ovog rada našao do tog vremena mi je bila naprava, -koja se bazira na principu usisavanja u mokraćnoj cijevi u literaturi nepoznata u priručniku za dijagnozu i terapiju v en er tečnih obolenja od Mc Lachla n-a (1947.) navod, da u Engleskoj za liječenje gonoroičnih oboljenja Littre-ovib žlijezda i lakuna upotrebljavaju buži za usisavanje po Mill s-u s otvorima i balonom. Instrument, koji upotrebljavaju za terapiju, kako se vidi iz opisa i skica, izgleda sasvim drugačije od našeg i temelji se na drugom principu, naime na upotrebi gumenih zapušača. Najzad mislim, da bi upotreba mog postupka k od kronične cervikalne gonoreje žene m o gla isto tako dati povoljne rezultate. RESUME: Izvještava se о novoj spravi suktoru u provokaciji gonoreje u muškarca i naročito se ističe korist njenom upotrebom. Instrumentom je uspjelo povisiti broj pozitivnih rezultata kod provokacije za 6% kod sulfonamidske, odnosno 2% k od penicilinske terapije, ma da su prethodile -razne temeljito provedene kombinirane provokacije. Literatura: Glingar A.: Endoskopie der Harnröhre, D iagnostik und Therapie, 1947, Maudrich, Wien. Kogoj F.: Medicinski glasnik, Beograd, Okt. 1946, br. 1. Lachlan A. E. W. Me: Handbook of Diagnosis and Treatment of Venereal Diseases. Third edition, 1947, Livingstone Ltd., Edinburgh, Schüssler D.: Münch. Med. W schr. 1938, br. 14 i 35. Zieler K.: Die Heilung des Trippers und dessen Feststellung beim Manne, u ARZT-ZIELER: Die Haut- u. Geschlechtskrankheiten, Berlin, Iz neuropsihijatrijske klinike medicinskog fakulteta u S koplju (Upravnik prof. Dr, Boško Niketić) Terapija sa simpatikomimetičnim aminima -Dr. Nemanja Vurdel ja Obično kod uvođenja koje nove terapeutske metode, u početku se javlja val oduševljenja tako dugo, dok vreme u zajednici sa kritikom ne reknu svoje. Onda počinje postepeno ređe naglo da se kristalizira prava vrednost metode. Sada, posle 12 godišnjeg iskustva sa simpatikomimetičnim aminima (S. a.) zajednički označenim telima, sličnim adrenalinu, vreme je da se napravi resumé iz literature i vlastitih iskustava о njihovoj terapeutskoj vrednosti. Prva upozorenja о djelovanju S.a. na periferni krvotok nalaze se još 1910 kod Bargera i Dalea, Radilo se tada o b. Phaenylisopropylaminu, koji je 1935 od Prinzmetala i Bloomberga označen kao Benzidrin i uveden u terapiju kod narkoleptičnih stanja. Kratko iza toga objavljeni su i terapeutski pokušaji kod kataleptičnih i postencephalitičnih fenomena (Prinzmetal, Mitschell i Salomon) kao i reakcije zdravih osoba na uzimanje medikamenta (Guttmann i Sargant, Nathanson i drugi). Iza tog-а sledili su radoνi Taintera, Whitsell-a i Dielle-a о analeptičnom delovanju raznih simpatikotropnih amina (Epinephrin, Epinin, d-ephedrin, Phaenyl 3-aminol-propan i drugi, koji su se pokazali neupotrebivi. God Devis je opisao i toksičnu komponentu Benzidrinskog delovanja. Iza toga sledila su

12 244 ispitivanja Rcsselli del Turco, koji je tražio suštinu delovanja t, j. preko koga mesta u centralnom nervnom sistemu deluju Benzidrini (u Italiji nazvani»sympanin«) Otprilike uporedo izišli su i u Nemačkoj radovi fhauschild) о farmakološkom ispitivanju, a od Fliigela i Warstadta о kliničkoj terapeutskoj vrednosti jednog Benzidrinu sličnog tela Pervitina. О oduševljenim uspjesima sa S. a. na raznim područjima medicine izišli su mnogobrojni radovi, koji su upozoravali i na ograničenja njihove upotrebe radi sporednog delovanja. Nas je u Jugoslaviji pored ostalih preparata (Psychoton, Elastonon, Amphetamin, Methedrine i dr.) najviše interesirao»aktedron«(a-phenyl-b-ispopropilamin-hydrophosphat). Kemijski se svi pomenuti preparati odvode od brenzkatehina (orto diоx ynbenzola) čiji äthanol methylamin je adrenalin. Oduzimajući ОН grupu najprije benzolovu prstenu, posle postranom lancu, dolazi se preko Veritola i Ephedrina do Benzidrina, Pervitina i Aktedrona. Farmakološki time nastupa znatno pomeranje koje se vidi iz priložene šsme po Eichornu, čije se posljedice očituju u sledećim činjenicama: Opadanju intenziteta penjanja krvnog pritiska i kontrakcije slezine, koji što više opadaju dulje traju, u djelovanju kod peroralnog uzimanja i nestanku djelovanja na izmenu tvari, da bi dobila mesta psihička stimulacija. I tako od adrenalina sa perifernim delovanjem dolazi se oduzimanjem ОН grupe do Aktedrona (i sličnih preparata) gde u prvom redu stoji centralno delovanje. Skraćena šema po Eichornu; Povišenje krvnog pritiska Preparat dizanje trajanje Mena tvrari Psihička stimnlacij a Peroral. djelovanja Adrenalin Syrapatol Ephedrin ' Benzidrn Aktedron Pervitin Ч Na kraju ćemo razmotriti razne komponente farmakološkog delovanja. Počećemo sa tonizirajućim delovanjem na krvni pritisak i disanje. Pri pokusu na zdravim osobama našao je Sto.rz 1938 kod oralne aplikacije 20 mg. Benzidrina pola sata nakon uzimanja, penjanje sistoličkog krvnog pritiska prosječno oko 30 mm. Hg i traje 5 6 sati. Uporedo time frekvencija se pulsa povećava za udara u minuti. Krvni šećer i temperatura pokazuju samo u p o jedinim slučajevima neznatne promene. Kod podvostručenja doze pokusna osoba nepokazuje adekvatno povećanje reakcije. (Kod pokusa na životinjama Chistoni i Peccari našli su iste rezultate). Pri tome je nastupalo dublje disanje i midrijaza. Na osnovu pokusa kod 400 pregleda krvnog pritiska došao je Piillen do pet grupa raznih vaskularnih konstitucija: I. Zdrave osobe, sa zdravim krvotokom i simpatiko-parasimpatičnom ravnotežom, kod 6 mg. Pervitina penjanje sistoličnog krvnog pritiska za 5 10 mm Hg., maksimalno delovanje 2 sata nakon uzimanja sredstva. II. Vagotoničari, kod 6 mg. Pervitina nikakove promene krvnog pritiska. III. Simpatikotoničari, Vazosenzitivni hipotoničari pokazuju naglo dizanje i dugo trajanje povišenog krvnog pritiska. Vazosensitivni sa normalnim ili lagano povišenim krvnim pritiskom koji pokazuju još к tome inicijalni pad a zatim penjanje krvnog pritiska. IV. Izraziti vazolabilni tipovi pokazuju oštro penjanje krvnog pritiska i naglo padanje. V. Osobe sa nepotpuno zdravim krvotokom koje sa nešto povišenijom dozom pokazuju p o većanje krvnog pritiska do 50 mg. Hg. Jakobsen i W öllstein su našli kod jedne serije osoba oko 22 god. starih neke diference u djelovanju b-phenylisopropylamin sulfata. Kod osoba, koje se odupiru i psihički tromih, uspjeh je neznatan. Nađeni su isti rezultati kako na perifernom tako i na centralnom području. Speckmann opisuje osim nalaza na krvotoku, krvnom pritisku, pulsu još i prolazno crvenilo lica i subjektivno osećaj toplote. Iste p o jave smo i mi primetili kod uzimanja A ktedrona. Neki autori opisuju još i eritrocitozu i leukocitozu i umanjenje dnevne mokraće о čemu se mi nismo mogli uveriti. Uverili smo se da kod duže upotrebe medikamenta opada i telesna težina. Fiziološka ispitivanja rada (Chistoni i Beccari, Lehmann, Straub i dr.) pokazala su, da kod životinja nastaje povećanje motorike a na ljudima povećanje radne sposobnosti sa Farad- Ergometrom, kod trkača na duge staze. Pored ovoga ukratko prikazanog delovanja adrenergičnih, Aktedronu srodnih supstanca, nas interesira praktički pretežno centralno stimulirajuća komponenta, i njezino delovanje na našu psihu. Ova stimulirajuća komponenta može se podeliti na analeptičnu funkciju, funkciju individualnog tempa i euforizirajući utecaj na raspoloženje. Prikazaćemo kako reagira normalna osoba na uzimanje 3 6 mg. Aktedrona ili Pervitina. Po pravilu 1/2 sata nakon uzimanja medikamenta dolazi stanje povišenog uzbuđenja, ubrzanog tempa, pretežito skopčano sa ugodnim osećajem, povećanje radne sposobnosti i spontaniteta. Ovo stanje traje otprilike do p o podne, ako se lek uzme izjutra, tako da osobe koje su naučile po podne spavati ne osećaju za to potrebe. Stalno je saopštavano da se kod osoba sa duševnim radom opaža neobični radni polet, lakoća asociiranja i da osoba pri tome izgleda inteligentnija nego kod svog habitualno-normalnog stanja. Egzaktna ispitivanja ove radne sposobnosti nisu dala jedinstvene slike. Speckman naglašava da se duševni rad pojačava i usmerava jednim pravcem, dok Graf tvrdi da je pri tom moć koncentracije smanjena. U upcređenju Pervitina i Benzidrina Lemmel i Hartwieg ističu jače delovanje Pervitina.

13 245 Mi sami smo primetili experimentišući sa studentima da se rad kvantitativno povećava no sa umanjenom kvalitetom. О tome smo se naročito mogli uveriti u stvarima pisanim u veče nakon uzimanja Pervitina; duševna produkcija bila je veća ali sutradan, kontrolišući ono napisano, da vrednost pisanom radu nije velika, odnosno da je manja od one bez uticaja medikamenta. Ovo opažanje nam nameće pitanje da li je zaista aktivna sposobnost duševnog rada uvećana ili je uklonjeno kočenje. Na to ćem o doći još na kraju. Zutt ograničava vrednost ove euforizirajuće komponente i upućuje na to da se tu ne radi о jednom zaista ugodnom raspoloženju nego о jednoj uvećanoj budnosti. Velike doze naročito kod vegetativno labilnih osoba dovode do opće nelagodnosti, unutarnjeg nemira, nekog progonjenja, znojenja, svrbeža, glavobolje i smetnja sna. Kod akutnog trovanja sa jako velikim dozama uz vrtoglavice, povraćanje i kolaps dolazi čak i do smrti. Duža upotreba gde dolazi i do kumulacije medikamenta dovodi do iskorišćenja rezervnih snaga kao posljedice nedovoljnog spavanja. Opisani su slučajevi (Stächelin, Greving, Daube, Zutt) gde su uzimane neobično velike doze Pervitina do 90 mg. dnevno, što je dovodilo do psihoza sličnih kokainskim psihozama. Kod odvikavanja od prekomernog uzimanja leka dolazilo je do dugog sna, koji je znao trajati i 48 sati. Druge neugodne pojave kod odvikavanja nisu primećene. Intelektualne, niti promene ličnosti nisu primećene. Požuda za lekom javlja se u glavnom kod psihopatskih ličnosti i zato je komponenta otkočenja kod uzimanja leka tako i izražena. Time bi zaključili sa izlaganjem farmakološke strane i prešli na izlaganje terapeutskih iskustava. Poznato je da je prvo područje upotrebe S. a. bila: NarcoleDsia Većina autora (Prinzmetal, Bloomberg, Pooples i Guttmann, Janota) objavili su svoja iskustva sa Pervitinom. Dok su pojedini autori izlazili na kraj sa dvije do tri tablete dnevno, drugi su morali davati veće doze. U pojedinim slučajevima, vegetativne popratne smetnje, prisilile su na prekid terapije. Svakako iskustva su pokazala da je Pervitin daleko moćnije sredstvo u terapiji Narcolepsije od prije upotrebljavanog Ephedrina. Najbolje reagiraju na lek slučajevi sa niskim krvnim pritiskom i vagotoničnom krvnom slikom. Naročito mesto u terapiji S. a. zauzima Peludna groznica Polazeći od zapažanja da su svi alergičari vaskularni hipotoničari i da naročito u napadaju pokazuju izrazito vagus-delovanje, razvio je Stébel svoju teoriju о distoniji vegetativnog nervnog sistema kod peludne groznice, zbog insuficijencije adrenalinskog sistema. I tako se je prišlo lećenju peludne groznice kočenjem vagusnog delovanja sa Atropinom kao i podraživanjem simpatikusa sa adrenalinom, Ephedrinom, Sympatolom i t. d. I pored mnogo uspjeha ta je terapija često zatajivala. I god uveo je Tropp Pervitin u terapiju peludne groznice a nakon trogodišnjeg iskustva obelodanio je odlične rezultate, što su kasnije Meiner i Streber potvrdili. Tropp preporuča u vetrovitim danima kad u zraku ima mnogo peludi da se uzme u jutro 2 tablete da bi zaprečili napad. Ako se 5 6 sati nakon uzimanja medikamenta oseti nadražaj u nosu ili očima, preporuča se uzimanje još 2 tablete. Kod izraženog napada sredstvo je potpuno delotvorno, nakon minuta otok sluznice opada, glava postaje bistrija i pacijent je za rad sposoban. Pokušaji lečenja postencephalitičnih stanja sa S. a. nisu pružili ubedljivije rezultate. Kod hiperkinetičnih oblika terapija je sama po sebi zabranjena. Teoretska razmatranja dozvoljavaju mogućnost povoljnog delovanja kod rigora akinetične forme. Ali i ovde protiv optimističnog prikazivanja irosselli del Turco stoje kritična zapažanja Janz-a, Janz dopušta mogućnost da stimulirajuće delovanje Pervitina bolesnicima od Parkinsonismusa pravi samo nešto podnošljivijim njihovo mučno stanje. Mi sami nismo kod naših dvadesetak slučajeva primetili objektivno poboljšanje tegoba osim utiska da bolesnici usled psihičke stimulacije lakše podnose tegobe. Kod jednog slučaja videli smo nakon jedne ampule Aktedrona stanje jednog veselog nespokojstva izraženo u obliku velikog psihomotornog nemira, a to je stanje potsećalo na intoksikaciju kod prekomernog doziranja Atropina. Selbach preporuča Pervitin kod postencephalitičnih očnih devijacionih paroksizama kao analog uspavljivanja bulbusa koji su parasimpatično uvetovani. Noviji pokusi se bave upotrebom kombinacije S. a. sa scopolaminom. No mislimo da ove metode nisu još zrele za praksu. Enuresis nocturna Zahvalnost za prva obaveštenja na ovome polju dugujemo Molitch i Poliakoff-u koji su još 1937 objavili velike uspjehe sa Benzylmethylcarbaminom. Brookfild i Muntner upotrebili su Ephedrin. Posle je Munter prešao na Elastonon kod koga je opazio približno specifično simpatično delovanje. On je objavio, da sa sigurnošću iščezava Enuresis nocturna već kod uzimanja jedne tablete. Janz je upotrebio Pervitin i došao do istog uverenja. Objašnjenje leži kako u oslabljeniu sna tako i u pojačanju simpaticus tonusa vesicae. Detaljnija objašnjenja za toliki uspeh daje teorija Sitkery-a. Suprotno tim jasnim indikacijama, upotreba S. a. stoji u psihijatriji na labavim nogama. Broj publikacija je dosta Oskudan. Nepovoljni izveštaji о upotrebi Benzidrina i Pervitina su kod: Schizophrenia Flügel je mogao kod katatonih stupora dozom od 3 4 mg. Pervitina dobiti odgovore od pacijenata i postići da su sami uzimali hranu.

14 246 No ova razdrmanost stupora trajala je svega par sati. Kod drugih slučajeva pojavljivali su se različiti razlozi bolesti. Speckman je kod jednog hebefreničara nakon cardiazolske terapije dao Pervitin posle koga se razvila živa halucinatorna slika. Kod naših slučajeva nismo uspeli sa injekcijama Aktedrona da uočljivije uzdrmamo stuporozna stanja. Preporučamo kod protrahiranih koma u inzulinskom lečenju aplikaciju S. a. medikacije. Kod drugih psihoza naprotiv stvar stoji drugačije na pr. stanja psihičke zakočenosti i depresivnih stanja Iz mnogobrojnih radova na ovom području (Speckmann, Flügel, J. H. Schultz, Selbach, Bostroem, Willinger i dr.) vidi se jasno da se svi slažu u tome da su uspjesi očigledni. U potreba S. a. obećaje uspeh kod svih forma lako zakočenih depresija, naročito involutivnih stanja kao i normalno reaktivnih depresivnih reakcija naročito onda, ako je u osnovi jedna konstitucionalna hipotonija. Slabiji su uspesi kod teško zakočenih depresija. Kontraindicirane su sve agitirane forme, dalje sve psihoze sa stanjem straha naročito hipohondrične nervozne reakcije na psihopatskoj bazi. Kod svih stanja zakočenosti gde ima izgleda lečenje sa S. a. treba izići na kraj sa malim dozama. Nađe li se za potrebno duža medikacija onda je potrebno strogo posmatranje bolesnika. Kod n e željenih nuzpojava kao: nemir, teskobno uzbuđenje, nesanica, mora se odmah prekinuti dalja medikacija. Na osnovu vlastitih iskustava možemo ovde spomenuti naročito dobre uspehe kod malaričnih psihoza koje smo posmatrali i lečili. Sve kod nas posmatrane psihoze u toku malarije (14 slučajeva) povezane su sa maničnim uzbuđenjima praćene povremenim živim halucinatomim doživljajima ili izrazitim delirijem. Posle lečenja sa manjim dozama insulina i glykoze ova su stanja nekad brzo, nekad sporije, iščezavala a katkada i u remisijama, da se na kraju zame ne sa jednim zakočeno-depresivnim stanjem. U ovom potonjem stadiju bolesti davali smo osim arsena i jetrenih preparata male doze A ktedrona subkutano. Uvek je došlo brzo do živahnosti kod bolesnika, a' kod dva slučaja počinjući sa jednim akutnim uzbuđenjem od dva-tri sata trajanja, koje je podsjećalo potpuno na prvi stadij psihoze. Na osnovu tih iskustava mi verujemo da je Aktedron terapija kod naših slučajeva kauzalna jer do psihotičnih stanja dolazi na bazi organskih poremećenja. Prelazimo u područje stanja zamorenosti nakon infekcija, operacija i drugih stanja slabosti, koja se manifestuju općom hipotonijom, neraspoloženjem za rad,oskudnim spontanitetom i umornošću. Prije se kod takvih stanja davao simpatol, što nije čudo, jer je njegovo toniziranje organizma u vezi sa stimulirajućim utjecajem na psihu u čemu i leže glavni terapeutski uspesi kod S. a. U glavnom dovoljno je davanje jedne do dvije tablete ujutro kroz 3 5 dana. Osim indikacija kcd postoperativnih slabosti kirurzi (Kneise, Püllen i Müller) upozoravaju na dobro buđenje posle narkoze sa S. a. Isto tako i na oživljavanje krvotoka nakon operacija u lumbalnoj anesteziji. Na kraju valja spomenuti još praktičnu vrednost kombinacije S. a. sa morfijem. Pokazalo se je da morfinovo ublaživanje bolova tom kombinacijom nije umanjeno ali su uklonjene njegove nuzpojave. Kao naročito spominje Püllen tu kombinaciju kod neizlječivog carcinoma. A ko na osnovu gore iznešenog napravimo pregled indikacija S. a. onda dolazimo do zaključka da oni imaju svoje naročito delovanje i praktičnu upotrebu tamo gde je osnova delovanja buđenje: narcolepsia, Enuresis nocturna, narkoze i uspavljivajuće komponente morfijuma. Nadopunu tome daju nam pokusi na životinjama. Tainter, Whitsell, Dille koji su ispitivali analeptično delovanje raznih S. a. na životinjama koje su bile narkotizirane sa Avertinom ili Pentobarbitalom, Velike doze ubrzavaju probuđenje narkotiziranja kod chloralskog ili pentobarbitalskog sna dok je kod malenih doza buđenje sporije. Prema tome mesto delovanja S. a. u mozgu je svakako u području centara za regulaciju sna. Prema današnjem shvatanju to su granična područja između diencephalona i mesencephalona. Jakobson je došao do saznanja 1939 na osnovu pokusa na životinjama koje je proveo i na ljudima sa S. a. da je mesto delovanja droga verovatno Hypothalamus. Na osnovu toga saznanja mi ćemo još jednom razmotriti rezultate terapeutskih pokušaja kod postencephalitičnih smetnja. Mi smo viđili jasne rezultate kod smetnja pogleda fdevijacionih paroksizama). Bonnhoeffer je upozorio još 1928 na odnos ovih paroksizama sa položajem očiju kod uspavljivanja i time u vezi na mogućnost oštećenja diencephaličnih centara kod ovih slučajeva, Novija saznanja (Klaue) označavaju locus coeruleus i substancu nigru kao oštećena mesta kod encephalitis lethargicae koji dovodi do slike Parkinsonismusa. Ova' terapeutska iskustva t. j. da sa jedne strane imamo jasne uspehe kod devijacionih paroksizama a neuspehe ili sumnjive uspehe kod postencephalitičnog parkinsonismusa dovode nas do uverenja da je mesto delovanja S. a. hypothalamus i da se nemože očekivati utecaj S. a. na rigor i tremor. Predmet je diskusije još neko paradoksalno delovanje S. a. koje susrećemo na raznim mestima. Tako je primećeno kod jednog pacijenta sa peludnom groznicom da nije došlo buđenje nego uspavljivanje nakon terapije sa S. a. Kod treniranih atletičara, gde je vagotonična kom ponenta bila izražena, najprije je nastupila pospanost nakon uzimanja S. a. i tek nakon duljeg vremena iza toga stimulirajuće dejstvo. Mi smo sami primetili da kod epileptičara S. a. deluju uspavljujuće. Seelbach je na osnovu toga izrazio mišljenje da se vegetativno djelovanje očituje primamo u aktiviranju tonusa konstitucionalne vegetativne

15 247 dispozicije a da se tek sekundarno nadovezuje simpatikomimetični efekt. Uzmemo li u obzir različito delovanje velikih i malih doza kod pokusa na životinjama to nam ove činjenice rasvetljuju moderno naziranje na fiziologiju vegetativnog nervnog sistema. Te je nazore izneo Danielopulo u svoja tri osnovna zakona: 1. Zakon amphotropizma na osnovu koga vegetativni tonus podržava funkcionalnu ravnotežu organizma. 2. Zakon predominacije. Predominacija simpatikusa ili parasimpatikusa ovisi o: a) interzitetu delujućeg faktora, b) općem vegetativnom tonusu, c) lokalnom vegetativnom tonusu napadnutog organa. 3. Zakon cirkularno amphotropnog mehanizma. ZAKLJUČAK Govoreno je о farmakologiji sympatikomimetičnih amina koji kemijski koren vuku od adrenalina. Ustanovljeno je da osim perifernog adrenergnog djelovanja postoji i centralno stimulirajući, analeptični efekt i da se ovi medikamenti mogu i per os davati. Mesto centralnog delovanja je verovatno Hypothalamus, Dobri uspesi su primećeni i prema literaturi i vlastitim iskustvima kod narkolepsije, peludne groznice, Enuresis nocturna, kao analepticum kod protrahirane narkoze, delovanja u vezi sa morfiumom i kod lakše zakočenih depresija. Treba istaći brzo i uspešno delovanje na depresivno zakočena stanja, koja su se na našoj klinici nastavljala kod malaričnih psihoza na početnu maničnu sliku. Dovoljno je bilo par injekcija Aktedrona da se stanje izmeni. Dvojbeni ili slabi uspesi su kod shizophrenia, teških depresija i kod parkinsonismusa. Sympatikomimetični amini su kontraindicirani kod vegetativno labilnih osoba i kod teskobno obojenih neraspoloženja. Sympatikomimeticni amini predstavljaju značajno obogaćenje našeg terapeutskog arsenala uz napomenu da ih treba strogo indicirati i upotrebljavati pod lekarskom kontrolom. Kod psihopata postoji opasnost zloupotrebe i u pojedinim slučajevima se javlja požuda za lekom. Literatura: 1. Alpern, E. B, Finkelstein, N. and Gant, W. H. Bull. Jahres Hopkins Hosp. 73, cit po The journal of Nervous and Mental Disease 100, Bonhoeffer, K. Wien. Klin. W schr. 1928, Bostroem, A. Münch med. W schr ^41 За. Chist, A, ed E. Beccari, Boll. soc. ital. Biol. spec. 14, Dan ielopulo, D. Le système nerveux de la vie vegetative (Paris Flügel F. E. Klin. 'W schr. 17, Gaddum, I. H. Pharmacology Graf O. Arb-physiol, , Greving, H, Nervenarzt Seinen, W. Med. W elt 19ç8, Heubner, 8. m. W. 70, , 11. Jakobsen, E. and A. W öllstein A cta med. Scand. (Stockholm) 100, 159. (1939) 12. Janota, 0. Neur. a Psychitr, Ceska 2, 27 i 76 (1939) 13. Janz, H. W. Fortschr. Neur. Psychi. XVI. 39, Kalus, F. J. Kucher J. Zutt Nervenarzt 15, 313, Kneise, G, Chirurgie 1939, Kneise, G. Dtsch. Zschr. Chir. 252, 664, 1939, 17. Lehmann, H. Straub i A. Szaakel, Arb. phy:iol. 10, 680, , Lemmel, i J. Hartwig, Deutsche A rchiv Klin. Med. 185, 626 (1940) 19. Müller, H. med. W elt Füllen Kreisslaufforschung 31, Füllen C. Chirurg 11, Füllen C. Münch, med. Wschr. 19ç9. I Rosseli del Turco, H, Rass Neur. veget. 1, 140, (1938) 24. Schultz I. H. D. M. W Seifert, W D. M. W schr I, 913. Selbach, D. M. W. 70, Sitkery, J. Z. Urol. 33, 409, Stäche,lin, J. E. Schw. med. W schr. 19, 508, Speckmann. K. Nervenarzt Storz. H. Klin. W schr Tainter. M. L L. J. W hitsell and J. M. Dille. J. of Pharmacol Troop, C. D. M. W , 33. Villinger W. W. Nervenarzt , ç4. Zutt J. Nervenarzt , (1943- (Iz dermatovenerološke klinike u Zagrebu; predstojnik akademik prof. dr. F. Kogoj) Penicilin kao antiluetično sredstvo F. Kogoj Od decembra 1943, kad su Mahoney i njegovi suradnici prvi javili о pokusima liječenja sifilisa penicilinom, pa do danas, izašao je о toj temi golem broj publikacija i to najviše od amerikanskih i engleskih, manje od francuskih i drugih autora, Pokušavajući utvrditi značenje penicilina u terapiji luesa činimo to na temelju bibliografskih podataka i vlastitih iskustava. Ta se brojčano ne mogu nikako uspoređivati s američkim; P il l s b urу na pr. stvara zaključke na temelju rezultata, što su postignuti penicilinom kod oko pripadnika američke vojske. Zanimljivo je opažanje kako se gotovo svaki put, kad iskrsne neko novo terapeutsko sredstvo, koje se osniva na novim principima ili je inače originalno, zbiva isti proces. Najprije entuzijazam, kojemu često nedostaje objektivne kritike, onda razočaranje i konstatacija, da uspjesi nipošto nisu takvi, kakove su prva opažanja obećavala i konačno trijezno prosuđivanje dobrih i loših strana novog medikamenta, te određivanje mjesta, koje mu u nizu i zajednici s drugim lijekovima pripada. Gotovo tako je to bilo i sa penicilinom, u koliko se to tiče njegova djelovanja na luetičnu infekciju. Danas smo dospjeli tako daleko, da britansko ministarstvo zdravlja službeno odvraća od upotrebljavanja penicilina kao jedinog sredstva u liječenju sifilisa i da Flandin maja 1947., kada je općenito utvrdio, da svaka tvar, kojoj se pridaje antisifilitični aktivitet, mora izliječiti kli

16 248 ničke simptome i negativizirati serološke reakcije, zabilježio:»or la pénicilline na remplit aucune de ces conditions lorsq' on Г emploie seule«. Zanimljivosti za volju navodim, da su Bundesen i suradnici liječili penicilinom 129 bolesnika, koji su se netom zaraz l-i, aplicirajući 10, jedinica penicilina intravenozno kroz 24 sata. Rezultat je bio po razan: tokom četiri mjeseca su se kod 51 pacijenta (36 bolesnika izgubljeno iz evidencije) pojavili recidivi. I tako se danas sve jače očituje tendencija, da se penicilin kombinira s drugim, dosad uobičajenim antilueticima. Malobrojni su oni, koji penicilin kombiniraju samo s arsenskim antisifiliticima (Marshall, Lourie i suradnici). S nekih se strana (Eagle) ističe osobito povoljno i jako djelovanje ove kombinacije. Mnogi francuski sifilidolozi, na pr. Pel l er a t, Pautrie r, Tzanck, Rabu t, predlažu radi prevelike diferentnosti arsenskih spojeva, kom binaciju bizmuta i penicilina kao najpogodnije antiluetično liječenje. Drugi autori opet uz liječenje penicilinom provode istovremeno i liječenje salvarsanom i bizmutom (O' L eary i Kierland, Wile i Marshall, Rosentul i Zelikova, Szodoray i Borota, Me. Lachlan, Touraine, Huriez i Desurmont). Ako uočimo sve do danas poznate činjenice о penicilinu kao antiluetičnom sredstvu, shvatit ćemo, da jedva ima liječnika, koji bi se penicilina kod liječenja sifilisa htjeli sasvim odreći. Takvo bi stanovište bilo za svakoga, tko djelovanje penicilina na spirohete, te na kliničke i serološke pojave objektivno prosuđuje, neprihvatljivo. Antisifilitično djelovanje penicilina jest nesumnjivo, ali moramo kazati, da se navodi raznih autora о intenzitetu i brzini djelovanja na razne manifestacije ranog i kasnog sifilisa ipak prilično razilaze. Razlog.zato treba sigurno tražiti u različitim načinima aplikacije (dozacije i t. d.), a možda i u samom penicilinu. Postoji naime, kako znamo, više tipova penicilina, koji su poznati kao penicilin F, X, К i G. Winsten i Spark su našli čak 11 komponenata uz»nečiste«tvari nepoznate prirode. Izgleda, da G-penicilin djeluje najjače, a penicilin К najslabije treponemocidno (W r ο n g, Eagle i Musselmann). Neki autori međutim to nisu mogli, barem ne u punom opsegu, potvrditi (Gougerot i Schneider). Drugi opet (Yampolski i Heymann) bar dio spirohetocidnog djelovanja pridaju tvarima, koje se nalaze u neprozirnom (žutom) penicilinu i kojih u pročišćenom (bijelom) penicilinu nema. Najnovija istraživanja to velikim dijelom p o tvrđuju (Hobby, Lenert i Hyman). Dok su neki autori ( M a r s h a l l, P h o t in оs) našli, da iz otvorenih lezija nestaju spirohete često već 12 sati nakon početka liječenja penicilinom, to jest nakon aplikacije približno do jedinica penicilina, to smo mi opažali kod jednog bolesnika s erodiranim luetičnim papulama, da su uzročnici nestali tek pošto je primio jedinica, to jest približno tri dana nakon započetog liječenja. Paralelno s nestajanjem spiroheta mogu polako početi nestajati i kliničke manifestacije; vidjeli smo međutim i slučaj, gdje smo mogli prve znakove regresije eflorescencija sekundarnog egzantema zabilježiti tek tri dana nakon što je bolesnik primio 3, jedinica penicilina. Što se tiče utjecaja na serološke reakcije, to se penicilinu s više strana pred kratko vrijeme to su p o novno iznijeli G. Lévyi Faure te RavoireiVallet pripisuje sporost; tim se opažanjem i mi slažemo. Da međutim može penicilin u pojedinim slučajevima i u serološkom pogledu posvema zadovoljiti dokazuje naš slučaj М. E, Na pacijentu se za vrijeme, dok je radi ikterusa ležao u bolnici, pojavio primarni afekt. Antiluetična terapija započeta je tek onda, kad je već postao seropozitivan (BW R neg., KR -j-). Radi postojećeg ikterusa liječen je u prvoj kuri samo penicilinom; primio je kroz šest dana jedinica. Tri dana nakon što je liječenje završeno, bila je KR *; BW R je ostala negativna. 7, 14, 21 i 28 dana poslije toga bile su i ostale negativne obadvije serološke reakcije. Otada pa do danas, t. j. kroz jednu godinu, primio je bolesnik još četiri kure po 16 injekcija Bisala; kroz cijelo to vrijeme bile su BWR, KR i MKR i MBR negativne. Ipak to ne smijemo smatrati pravilom. Mi smo dosad liječili penicilinom 27 bolesnika u različitim stadijima luesa. z, a ilustraciju postignutih rezultata prikazujemo nekoliko serograma.* U serogramima označena je BW R sa, KR s a, MKR sa.. MBR s a i citoholska reakcija sa. vidi serogrami! u pnlogu Promatrajući ove serograme nameću se neke konstatacije, koje se dobro slažu sa zaključcima, koje možemo stvoriti na temelju iskustava drugih autora, premda smo raspolagali sa mnogo manjim materijalom. Prvi serogram pokazuje, da je kod seronegativnog primarnog afekta, liječenog samo sa jedinica penicilina (još u god ) ostala B W R (privremeno nismo raspolagali antigenima za druge seroreakcije) 8 tjedana p o slije liječenja penicilinom negativna. Neki su autori (P il l s bury) opažali u takvim slučajevim jedva 2% kliničkih i seroloških recidiva. U serogramu br. 2 prikazan je gore spomenuti slučaj M. E. Serogrami 3 i 4 ilustriraju djelovanje penicilina na serološke promjene kod slučajeva ranog latentnog luesa. Bolesnik L. J. (serogram br. 3), koji je nakon prve kure neosalvarsanom i bizmutom reagirao još djelomično pozitivno i koji je u drugoj kuri radi interkurentnog ikterusa nakon 2 injekcije bizmuta primio 2, jedinica penicilina, postao je i ostao nakon toga seronegativan gotovo osam tjedana; tada je nastavljeno uobičajeno antiluetično liječenje (pacijent je ostao seronegativan). Kod bolesnika B. J. (serogram br. 4) morali smo prekinuti prvu kombiniranu kuru (neosalvarsan i bizmut) u * Serograme je sastavio asistent ove klinike dr. Z o rislav Žmegač.

17 2 49 posljednjoj trećini zbog pojave teške agranulocitoze. Aplikacija 4, jedinica penicilina nije samo pacijentu spasila život,' nego dovela i do negativizacije, koja je trajala bez ikakvog daljnjeg liječenja 10 mjeseci. Daljnja sudbina pacijenta nije nam poznata. Unatoč vrlo povoljnom djelovanju penicilina u navedenim slučajevima, ne bi bilo ispravno predati se prevelikom optimizmu s obzirom na recidive, ako se liječenje ne bi nastavilo uobičajenim načinom. To dokazuje iskustvo svih onih, koji su liječili lues samo penicilinom. Marshall je kod primarnog i sekundarnog luesa zabilježio 15% recidiva, što je svakako prevelik broj, a da bi opravdavao liječenje jednom jedinom penicilinskom kurom. Therapia magna sterilisans ne da se ostvariti ni penicilinom. Poznati su slučajevi (Fold vary), gdje su seroreakcije unatoč aplikacije relativno v e likih doza penicilina, čak kod svježih infekcija ostale pozitivne (v. gore). Isto vrijedi za serorezistentne ili, kako bi u mnogim slučajevima bilo ispravnije rečeno, seropozitivne latentne slučajeve luesa. Serogrami br. 5, 6 i 7 prikazuju luetičare sa starijim latentnim seropozitivnim luesom u odnosu prema penicilinskoj terapiji. Serogram br. 5 pokazuje, da 1,200,000 penicilina samog, koji je apliciran u dugim (predugim?) razmacima nije u stanju držati négativitét Kahnove reakcije, dok 2, jedinica pozitivitet Kahnove reakcije smanjuje, te ju na kratko vrijeme čak negativizira. Serogram br. 6 upućuje na to, da penicilin (3, jed.) može u nekim slučajevima učiniti organizam»prijemljivim«za uspješno djelovanje iduće kure salvarsanom i bizmutom. Fl a n d in upotrebljava za označivanje te sposobnosti penicilina riječ»mordançage«i tvrdi, da je to gotovo jedino djelovanje penicilina prilikom luesa. Da može penicilin u istinu pripremiti teren za naknadno salvarsan-bizmutsko liječenje, potvrđuju i opažanja Rozentula i Zelikove. Nikako se međutim ne slažemo s mišljenjem, da su time sposobnosti penicilina kao antisifilitika iscrpljene. Serogram br. 7 je dokazom, kako u nekim slučajevima seropozitivnog latentnog luesa ni relativno velike doze penicilina (3 milijuna i dvije bizmutske kure) ne mogu izmijeniti razinu seroreakcije. Kod kompletno pozitivne laringealne gume (serogram br. 8) postignuto je za vrijeme kom biniranog liječenja bizmutom, spirocidom i penicilinom, da se uz klinički nalaz popravio nešto i serološki. Pacijent nažalost nije došao na kontrolu i daljnje liječenje. Serogram br. 9 pacijenta s luetičnim m ezaor titisom prikazuje, da ni 3,000,000 jed. penicilina nije moglo popraviti serološku situaciju. Zanimljivi su serogrami br. 10 i 11; jedna i druga dijagnoza glasi lues cerebrospinalis. Izvjestan utjecaj penicilina na serološke reakcije, u smjeru»pripremanja«organizma na naknadno specifično liječenje (osobito serogram br. 10) teško je poreći. No promjene u likvoru bolesnika A.D. (serogram br. 11) nastavile su unatoč energičnom specifično-nespecifično liječenje i unatoč aplikacije 2, jed. penicilina (što je sve dovelo čak do potpune serološke negativizacije) bezobzirno svoj kobni razvitak. I tako smo sa mogli opet jednom uvjeriti о ispravnosti tvrdnje, da likvor živi svojim vlastitim životom i da se može imunološki i patološki iživljavati bez ikakve veze sa serumom. Razumljivo je, da je čitav niz autora (S t o- k e s i Steiger, O Leary i suradnici, Moore ii Mohr, Mc Dermott i suradnici, Worster-Draught, Bureau i Desbouis i mnogi drugi) pokušavao liječiti penicilinom razne oblike sifilisa živčanog sistema. Općenito možemo reći, da su postignuti neki rezultati: nestanak lancinantnih bolova kod tabesa, klinička amelioracija kod paralitičara, smanjenje broja stanica i količine bjelančevine u likvoru; neki čak javljaju, da se kod atrofije optikusa popravio vid. О vrlo dobrim rezultatima izvještava grupa autora (Calloway i suradnici), koji su stotini neurosifilitičara kroz 10 dana aplicirali 4, jed. penicilina; 60% kliničkih amelioracija i 31% amelioracija u likvoru, 31% samo kliničkih, 4%i samo u likvoru i 5% kliničkih pogoršanja. Kombinacija penicilina s piretoterapijom uključivši malariju jest moguća te ju Reynolds i suradnici toplo preporučuju. Intralumbalno injiciranje penicilina treba izbjegavati, jer su zabilježene teške posljedice (Neymanni suradnici). О vrlo dobrim iskustvima s penicilinom čitamo kod* liječenja gravidnih sifilitičarki (G o- odwin i Moore, Ingraham i suradnici, Aron, Bartοni Bauer); skoro 99% novorođene djece bilo je zdravo. Dobri rezultati postignuti su i kod liječenja kongenitalno sifilitične novorođenčadi penicilinom (Yam - pоl sk o i H e y m an ), Odatle možemo zabilježiti, da je penicilin u jednu ruku vrlo djelotvoran antiluetikum, a u drugu ruku, da su neuspjesi isključivo penicilinske terapije luesa procentualno tako visoki Mayo-klinika navodi gotovo 40%i da о liječenju luesa samim penicilinom ne može biti govora. Ne možemo se složiti s mišljenjem, da je dovoljno kombinirati penicilin s bizmutom bez arsenskih preparata. Ovo je naziranje jamačno u vezi s isticanjem iskustava klinika u Lyonu (Gâté i Cuilleret), Bordeauxu ( P e t g e s ) i Marseillu (Casablanca), prema kojima je kombinirano salvarsan-bizmutsko liječenje nepotrebno, jer da je bizmut sam dovoljno jak čak za»traitement d assaut«(prve, energične početne kure). Držimo s pretežnom većinom sifilidologa, ne samo da je kombinacija arsenskih spojeva i bizmuta u svome djelovanju na spirohetoznu infekciju mnogo jača od djelovanja samoga bizmuta i da je i salvarsan kao antiluetikum mnogo jači od bizmuta, nego i smatramo, da ne postoje razlozi, koji bi opravdavali napuštanje primjenjivanja arsenskih spojeva u terapiji sifilisa. Iz svega toga logično slijedi, da se lues najintenzivnije liječi kombinacijom najjačih antiluetika, t. j. salvarsana, bizmuta i pe

18 250 nicilina (As-Pe-Bi-kura). Prigovor tome mogao bi biti samo taj, da ova kombinacija bolesnikov organizam prejako opterećuje. No penicilin je lijek, kojemu se u tome pravcu unatoč njegove alergizacione sposobnosti, na koju smo upozorili već god , a postoji о tome već prilično obimna literatura (T empleton, Dunsford i A l l in g tоn, ovdje i daljnja literatura) ne može mnogo prigovoriti. Obrnuto! Penicilin kao izrazito diferentan lijek odlikuje se svojom bezazlenošću i time znatno nadmašuje arsenske preparate. Nu mi se, kao ni Rozentul i Zelikova, ne možemo sprijateljiti ni s kombinacijom penicilina s subterapeutskim dozama arsenskih antisifilitika i bizmuta uz izrazitu tendenciju što većeg vremenskog skraćivanja terapije, jer zastupamo mišljenje, da sifilitičaru treba pružati ne minimum, nego maksimum liječenja, makar i stanovit broj bolesnika liječili preko individualno potrebne mjere. Spomenuti sovjetski autori ograničili su svoje liječenje na jednu kuru. Na temelju ovih razlaganja propagiramo danas kao najintenzivnije i najbolje antiluetično liječenje As-Pe-Bi-kuru, a da pri tom svaki od tih lijekova apliciramo u punoj dozaciji. Samo se po sebi razumije, da se inače u cijelosti provodi antiluetično liječenje po principima, koje smo već češće izložili. Penicilin se može interpolirati u salvarsan-bizmutsko liječenje nakon završetka prve trećine liječenja ili ćemo liječenje početi penicilinom i nastaviti kompletnom palvarsan-bizmutskom kurom, pošto smo završili aplikaciju penicilina, ili pak početi kombiniranim bizmut-penicilinskim liječenjem i nakon svršetka penicilinskih injekcija nastaviti kom biniranom salvarsan-bizmutskom kurom. Ne vjerujemo, da bi se pokazala bitna razlika u lerapeutskom djelovanju navedenih triju metoda. Što se tiče dozacije, to postoji opća tendencija povećavanja ukupne doze. Od 1, jed. brzo se prešlo na 2, jed. Na Mayo-klinici nisu opažani sa 6, do 8, jed bolji rezultati nego sa 2, jed.; Gougeroto v a pariška klinika ima sa 10, penicilin ista iskustva. To je razumljivo, ako povećanje doze obuhvaća isti vremenski razmak. Važno je naime kod antibiotskih sredstava, da postignemo u krvi odredenu»razinu«medikamenata. Premašiti tu koncentraciju načelno ne može imati smisla. Koristiti može samo u onim slučajevima, gdje bi penicilin imao djelovati u t. zv. mrtvom ili šupljem prostoru (Nijemci govore о»hohlraumeffekt«). Mogli bi naime.zamisliti, da bi penicilin u potrebnoj koncentraciji mogao tamo stići tekar onda, kada bi opća koncentracija u organizmu znatno nadvisila p o trebnu baktericstatsku razinu*. No to kod luesa redovno ne dolazi u obzir. Navodi se (M с Dermott i suradnici), da potrebna treponemocidna razina penicilina u serumu iznosi 0,078 jed. po 1 ccm i da tu koncentraciju može kroz 3 sata osigurati jed. Da uračunamo još neku sigurnosnu kvotu, apliciramo jed. penicilina svaka 2)4 sata. Što se tiče ukupne dozacije, to se pridržavamo ovih principa: ako apliciramo penicilin u kombinaciji sa arsenskim antisifilitikom i bizmutom i to u vodenoj otopini, dajemo 3 milijuna jed. A k o ga kombiniramo samo s arsenskim spojem, dajemo 4 milijuna jed., ako ga kombiniramo samo sa bizmutom, dajemo 5 milijuna jed. Postoji i penicilin u uljenovoštanoj masi, čija je remanencija u organizmu mnogo dulja nego vodene otopine penicilina, tako da su dovoljne prema količini dcze dnevno dvije ili čak samo jedna injekcija, a da postignemo kroz 12 ili 24 sata dovoljnu koncentraciju penicilina u organizmu. Zasad držimo, da treba penicilin u uljenovoštanoj smjesi aplicirati kod sifilisa kroz 8 A0 dana i to dnevno po jednu injekciju od jed. Po potrebi se može ova količina bez ikakve štete po pacijenta povećati ili injicirati dva puta dnevno. Mili an je omjer treponemocidne sposobnosti salvarsana, bizmuta i žive prikazao p o znatom formulom 10:7:4. Vrlo je teško sa sigurnošću odrediti penicilinu mjesto, koje mu ide u poredbi s antiluetičnim djelovanjem spomenutih antisifilitičkih lijekova. Aiko čitamo saopćenja raznih autora о djelovanju penicilina na kliničke, serološke i likvorološke simptome, ne možemo se oteti dojmu, da za razliku u rezultatima valja činiti odgovornim različite faktore. Po svemu, pa i na temelju našega maloga, ali točno pračenog materijala, možemo t'pak izjaviti, da je opći efekt penicilinskog liječenja to bolji, u što ranijim stadijima ga primjenjujemo. Što brže nakon infekcije penicilin uđe u organizam, to bolji rezultat možemo očekivati. Držimo, da ne ćemo pogriješiti, ako s obzirom na opće antisifilitičko djelovanje penicilin stavimo između salvarsana i bizmuta. U proširenoj Mili anovoj formuli treponemocidnu sposobnost i opće antisifilitično djelovanje salvarsana, penicilina, bizmuta i žive mogli bismo približno izraziti omjerom 10 : 8,5 : 7 : 4. Kao u svih antiluetika i to kod jačih u većoj kod slabijih u manjoj mjeri moramo i kod penicilina računati s Herxheimero- V о m reakcijom. Kod jednog našeg bolesnika s primamim afektom normalna se temperatura drugi dan nakon početka liječenja penicilinom digla na 39,2, dan iza toga imao je pacijent 38,0, a daljnja tri dana između 37,4Ui 37,2 C. Prema tome treba u odgovarajućim slučajevima penicilin»uvlačiti«u organizam, kako to činimo sa salvarzanom. Nepridržavanje toga pravila moglo bi dovesti do neželjenih i čak kobnih posljedica (aortitis, svježi kongenitalni lues). U vezi s time zabilježili smo kod slučajeva s kasnim luesom neka zbivanja, koja zaslužuju, da ih spomenemo. Serogram br. 12 i 13 ta opažanja lijepo prikazuju. Serogram br. 12 pripada seropozitivnom latentnom luesu s normalnim likvorom. Malo dana nakon što je pacijent primio 3, jed. penicilina i nekoliko injekcija baktifebrina, ËWR, koja je bila prije +, pala je na 0, KR i MBR ostale su + +, ali je MBR postala za jedan stepen jače pozitivna (od + na ++), a

19 2 5 1 prije negativna citoholska reakcija postala je slabo pozitivna (*). Prema tome se neposredno nakon primljenog penicilina seropozitivitet p o jačao. Da se tu ne radi о slučaju, dokazuje slično opažanje kod bolesnika J. K. s starim seropozitivnim luesom i karcinomom ine gumom!) larinksa. Tu se nakon 3,000,000 jed. penicilina KR digla od + na + +, dok su W R i MKR oistale MBR je pala od + + na I u serogramu br. 9 (mesaortitis luetica) pojačanje seropozitiviteta nakon aplikacije penicilina jasno je naznačeno. Najeklatantniju sliku međutim pruža serogram br. 13, koji potječe od pacijenta s atipičnom vakciniformnom hidroom (uz neluelično funkcionalno oštećenje jetara i pozitivan porfirin) te starim seropozitivnim i djelomično (koloidne reakcije) likvoropozitivnim luesom bez kliničkih simptoma (Lopašić). Efekt aplikacije 3, jed. penicilina je bio izrazito povišenje pozitiviteta četiriju seroreakcija (KR, MKR, MiBR i citohol; BWR nije mogla biti učinjena). Prema tome smo kod nekih sifilitičara s infekcijom starijeg datuma, koji su liječeni penicilinom, našli analogon prolaznom seropozitivitetu, koji češće opažamo na početku liječenja seronegativnih primarnih afekata i koji je u diskusiji о opravdanosti t. zv. abortivnog liječenja vršio tako veliku ulogu. Leiffer je opazio ovu istu pojavu kod recentnih luesa i to kao promjenu seronegativnih primarnih afekata ü seropozitivne odnosno kao pojačanje već p o zitivne Kahnove reakcije bolesnika u primarnom i sekundarnom stadiju, a u vezi s prethodnim penicilinskim liječenjem. Što se tiče karakteristika postpenicilinskog pojačanja seroloških reakcija bolesnika sa starijom sifilitičnom infekcijom, možemo zasad izjaviti ovo: 1. to se p o jačanje pojavljuje kod djelomično i potpuno seropozitivnih luetičara s patološkim promjenama u likvoru ili bez njih, s kliničkim simptomima luesa ili bez njih; 2. ono se obično ne odnosi na sve seroreakcije; 3. ono je dugotrajnije od efemernog proplamsaja seropozitiviteta u početku antisifilitične terapije. Da li ima postpenicilinsko pojačanje seroloških reakcija u kasnom luesu neko prognostičko značenje, još ne znamo. Isto tako ne možemo ništa određeno izjaviti о procentualnom omjeru, u kojem se ovo pojačavanje seropozitiviteta pojavljuje. Za sve to potrebna su dalja opažanja i veći materijal, nego što je naš. Od naših 14 bolesnika sa starim luesom (uključivši jedan slučaj lues congenita tarda) pojavilo se serološko pojačanje četiri puta (odnosno pet puta, ako bi ovamo ubrojili vremenski jako razvučeni i zato problematični slučaj, koji prikazuje serogram br. 5); u 5 slučajeva su serološke reakcije ostale nepromijenjene, dok je u ostalim slučajevima serološki pozitivitet oslabio. Ovu smo pojavu zabihsžili dakle približno kod jedne trećine b o lesnika, koji su bolovali od luesa starijeg datuma. Konstatacija da postoji ne samo pojačanje seroloških reakcija u ranim, nego i u kasnijim stadijima luesa u vezi s prije spomenutom sposobnošću penicilina, da utire put uobičajenom specifičnom liječenju, svakako dokazuje, da je penicilin sposoban duboko uzdrmati imunobiološko stanje inficiranog organizma, ukoliko se ono očituje serološkim promjenama. Možda će budućnost pokazati, da je penicilin sredstvo, koje ćemo upotrebljavati i u svrhe provokacije. Budućnost će nadalje pokazati, kako se valja odnositi prema opetovanju liječenja penicilinom. Načelno se dakako ponavljanju As-Pe-Bi-kura ne može ništa prigovoriti. U nekim slučajevima, na pr. kod nepodnošljivosti salvarsana iz bilo kojeg razloga ili kod kongenitalnag luesa novorođenčadi opetovana primjena penicilina nameće se sama po sebi. Iskustva о uspjehu mnogobrojnih čistih penicilinskih kura nedostaju. Ipak nije nevjerojatno, da bi dalnja istraživanja iznijela u tom smislu nešto principijelno, a niti da bi ona krenula u tom pravcu. Riješiti treba pitanje, da li postizavamo bolje i brže rezultate, ako apliciramo veći broj As-Pe-Bi-kura, nego u slučajevima, gdje izvršimo samo jedno takvo liječenje. Na drugome ćemo mjestu (Medic. Glasnik 1948.) raspravljati о specijalnim indikacijama liječenja luesa penicilinom. Ovdje želimo istaći samo to, da prema današnjem stanju stvari smatramo antiluetičnu terapiju krnjom, ako pacijent nije barem jednom, i to po mogućnosti u prvoj kuri, primio kombinirano As-Pe-Bi-liječenje. Nema nikakve sumnje, da ćemo na taj rtačn često pospješiti, a možda i omogućiti p o stizavanje»kritičnog momenta«, koji smatramo bitnim za konačni uspjeh antisifilitičnog liječenja, a to je izliječenje luetične infekcije. Literatura: Aron, Barton i i Bauer: Arch, of Derm, a. Syph. 1947, 56, 349. Barker Beson: Arm. de Derm, et de Svoh. 1946, 7 8, 395. Bundesen, Loewe, Craig, Schwemlein, Barton ibauer: Arch. o. Derm, a. Syph, 1947, 56, 339. Bureau il Desbou.is: Ann, de Derm, et de Syph. 1947, 2, 14. Callaway, Noojiu, Flower j un,, Kuhn i Riley: Am eric. Journ, of Syph,, Gon. a. Yener. Dis 1946, 110. Ref, Ann, de Derm, et de Syph. 1946, 8 9, 449, Casablanca: Ann. de Derm, et re Syph. 1947, 9 10, 333. Eagle i suradnici: Journ, Neu. Dis inform. 1946, 27, Cit. Tzanck. Eagle i Musseimann: Science 1946, 103, 618, Cit. Gougerot i Schneider. Flandrin: Ann. de Derm, et de Syph. 1947, 10 11, 279. Földvary: cit. Szodoray i Borota. Gâté i Сuilleret: Ann, de Derm, et de Syph. 1947, Gougerot i Schneider: Ann. de Derm, et de Syph , 313. Goodwin i Moore: Journ. Am eric, med, Assoc. 1946, 130, 668, Ref, Ann, de Derm, et de Syph. 1946, 7 8, Huriez i Desurmont: Ann, de Derm, et dei Syph. 1947, 9 10, 343. Ingraham, Stokes, Beerman, Lentz i Wammock: Journ. Americ, med. Assoc. 1946, 130, 683. Ref. Ann, de Derm, et de Syph. 1946, 7 8, 461. L e i f ert: Journ. Americ. med. Assoc. 1946, 120, 18. Ref. Ars. med, G. Levy i Faure: Ann. de Derm, at de Syph. 1947, Lour.is i suradnici: Lancet 1945, 21, 65. Mahoney i sura-din i c i: Am eric Journ. Rubi. Health 1943, Cit. Barker Beeson. Journ. Americ. med. Ass. 1944, 126, 63. Cit. Barker Beeson- Gl. i M oore, Mahoney, Schwartz, Sternberg i W ood u Syphilis: A collaction of articles etc. by The US Office * Ova bi pretpostavka zaslužila eksperimentalnu obradbu, da bi. se dokazala njezina ispravnost ili neispravnost.

20 252 of War Information te, Stokes, Sternberg, Schwartz. Mahoney, M oore i W ood (isto). Marshall: Med. Press, 1946, Ref. Ars med. 1946, 668. Cit. Pellerai. Ref. Ann. de Derm, et de Syph. 1945, 228. M c D e r mott i suradnici: Americ. Journ. of Syph. Gon. a. Vener. Dis. 1945, 345 i 405. Cit. Barker Beeson. M e Lachlan: Handb. of D agn. a. Treat, of Vener. Dis. Edinburgh, Moore i Mohr: Americ. Journ. of Syph., Gon. a. Vener. Dis. 1946, 405. Ney mann i suradnici: Journ. Americ. med Assos. 1945, 128, 433. O'Leary i Kierland: Journ. A.meric, med. Assoc. 1946, 132, 8, P a u trier: Bruxelles Méd. 1946, Ref. Dermat. a. Vener. Sect. XIII, Exc. med. 1947, Vol. I, No. IV, br Pel lerat: Ann. de Derm, et de Syph. 1946, 11 bis, 746. Petges: Ann. de Derm, et de Syph. 1947, 9 10, 328. Photions: Ann. de Derm, et de Syph. 1948, 1, 14. Pillsburry: Am eric. Journ. of Syph., Gon. and Vener. Dis. 1946, 134, - Rabut: Ann. de Derm, et de Syph. 1947, 10 11, 336. R a voire ii Vallat: Ann. de Derm, et de Syph. 1947, 9 10, 355. R e y - nolds, Mohr i Moore,: / Journ. Ambric. med. Assoc. 1946, 131, 16. Ref. Ann. de Derm, et de Syph. 1947, 11, 454 i Ars. med. 1946, 722. Rozentul i Zelikova: Vestn. Venerotogii i Dermatologii, Stokes il Steiger: Journ. Americ. med. Assoc. 1946, 131, 1. Ref. Ann. de Derm, e,t de Syph. 1946, Szodoray i Во rota: P enicilini Budapest Ref. Derm. a. Syph. Sect. XIII, Exc. med. 1948, Vol. II, No. 2, br Touraine: Ann. de Derm, et de Syph. 1947, 9 10, ç38. YampolskI i Heymann: Journ. Americ. med. Assoc Ref. Ann. de Derm, et de Syph. 1947, 11, 450. Templeton, Dunsford i Allington: Arch, od Derm. a. Syph Tzanck: Ann. de Derm, et de Syph. 1947, 11, 281. Wile i Marshall: cit. Pellerat. Worster-Draught: Brit. med. Journ. 1947, 359. Wrong: Canad. Med. Assoc. Journ, 1946, 55, 3. Ref. Ars. med. 1946, 669. Hobby, Le - nert i Hyman: Journ. of Bacter. 1947,.54, 305. cit. Brit. Med. J Winsten i Spark: Science, , 192. cit. Brit. Med. Journ. 1948, 794. Iz fiziološkog zavoda Medicinskog fakulteta u Zagrebu (predstojnik prof. Dr. R. Hauptfeld) В. A. L.* Prof. Dr. R. Hauptfeld Predavanje održano 28 IV u Društvu za Eksperimentalnu medicinu. Moderna fiziološka kemija otkrila je, da se većina fermenata u organizmu sastoji od dvije komponente i to apo-fermenta, koji je bjelančevina i prostetske skupine, koja je relativno jednostavan kemijski spoj. Djelovanje fermenata moguće je samo kad je prostetska skupina ujedinjena sa apo-fermentom u čitav ferment. Mijenjanje strukture ili apo-fermenta t. j. bjelančevine ili prostetske skupine mijenja ili potpuno spriječava djelovanje fermenta. Sistematskim pokušajima promjena na strukturi m olekula bjelančevina u sastavu fermenta došlo se do zaključka, da u molekuli bjelančevina p o stoje neke karakteristične skupine, koje su od bitne važnosti za njihovo fermentivno djelovanje. Među takovim skupinama imade osobitu važnost SH skupina, te je njezina neophodna prisutnost dokazana u nekim točno određenim fermentima koje nazivamo prema njihovom djelovanju. Tako je na pr. ta skupina prisutna u ureazi, koja razgrađuje mokraćevinu, sukcinooksidazi, koja oksidira jantarnu kiselinu i oksidazi, koja oksidira glicerin-aldehid-fosfornu kiselinu, glicerin-oksidazi, holin-oksidazi, oksidazi, koja oksidira heksozo-monofosfate, te u oksidazi iz kvasca, koja oksidira alkohol. Najselinu, glicerin-oksidazi, holin-oksidazi, oksidazom alfa-keto-glutarove kiseline kod mijene ugljikohidrata. Barron i Singer su našli, da je SH skupina prisutna i u fermentima, koji sudjeluju kod mijene masti i bjelančevina, tako na pr. u oksidazi, koju možemo izolirati iz kolibacila i koja oksidira stearinsku kiselinu, a isto tako u oksidazi, zapravo u dehidrogenazi, koja razgrađuje beta-oksi-maslačnu kiselinu, a i u fermentu, koji octenu kiselinu spaja sa oksaloctenom kiselinom. Isto tako nalazi se SH skupina i u oksidazama koje vrše dezamidaciju, a prisutna je čak i u probavnim fermentima tako na pr. u lipazi iz pankreasa. Prisutnost hidrosulfilne skupine u tim fermentima dokazana je time, što je aktivnost fermenata ukidana dodavanjem tvari, koje se vežu sa SH skupinom i na taj način je blokiraju. Blokiranje SH skupine u sastavu bjelančevine može se eksperimentalno provesti raznim spojevima, među ostalim i metalima i spojevima trovalentnog arsena. Lakše ili. teže blokiranje SH skupina ovisi о njihovom relativnom položaju u molekuli, t. j. lakše će se na njih djelovati, ako su one međusobno bliže, nego ako su daleko, pa radi toga i razna sredstva, koja sva djeluju zapravo na isti način, ipak djeluju na takove fermente različitim intenzitetom. Da inaktiviranje ovih fermenata nastaje zbilja blokiranjem SH skupine, dokazano je u eksperimentu tim, što se fermenti inaktivirani dodacima raznih takovih kemikalija dadu ponovno aktivirati dodavanjem spojeva, koji u sebi sadrže SH skupinu, kao što su cistein ili glutation, t. j. tripeptid glikokola, glutaminske kiseline i cisteina. Već je Ehrlich držao, da se otrovno djelovanje arsenskih spojeva sastoji u tom, da se arsen veže sa SH skupinama bjelančevina tako, da s njima stvara čvrsti spoj, po prilici na slijedeći način:, Kasnije su Focktlin, Dyer i Leonard pokazali, da navedeni spojevi sa SH skupinom, cistein i glutation smanjuju otrovnost arsena, dok su djelovanje arsena na sistem oksidaze pirogroždane kiseline pokazali Peters, Stocken i Thompson.

21 253 Uspjeh ponovne aktivacije fermenata inaktiviranih blokiranom SH skupinom pomoću dodatka spojeva, koji SH skupinu sadrže, pokazao je mogućnost, da bi se ovaj efekt dao još p o jačati, ako se u organizam dovode spojevi, koji sadrže dvije SH skupine međusobno zgodno smještene. Na toj ideji izgrađen je dimerkaptopropanol, spoj, kojeg prikazujem ovdje. Taj spoj poznat H2C SH HC SH H2C ОН je danas u literaturi češće pod svojim drugim imenom, a to je B. A. L., što znači: British Anti- Lewiisite. Među ratnim otrovima, koji su se upotrebljavali ili bili spremljeni za upotrebu za vrijeme prvog svjetskog rata, važnu ulogu imali su arsenski spojevi, koji, kako smo već spomenuli, vjerojatno djeluju u organizmu otrovno blokiranjem SH skupine važnih fermenata u sastavu stanica. Za vrijeme prošlog rata vršeni su u Engleskoj pokusi sa spojevima, koji su u stanju liječiti otrovanja ratnim spojevima, k o i u sebi sadrže arsen. Rezultati eksperimenata sa Gvakovim spojevima publicirani su obzirom na ratnu tajnu tek nakon svršetka rata. Spomenuti već Peter, Stocken i Thompson bili su prvi, koji su takve fermente inaktivirane arsenom (oksidazu pirogrožđane kiseline) ponovno mogli aktivirati dodavanjem spojeva sa dvije tio-skupme. Oni su ujedno dokazali, da je Lewisit, koji je djelovao na kožu u keratinu kože vezan tako, da se arsen spojio sa dvije tio-skupine i da se iz ovakovog spoja dade izvući i povezati na dvije bliske skupine di-tio-glicerina ili dimerkaptopropanola. Pokusi sa dimerkaptopropanolom ili m ožemo ga nazvati di-tioi-glicerinom dokazuju, da on djeluje ne samo kao protuotrov kod oštećenja organizma ratnim otrovima, koji sadrže u sebi arsena, nego da taj spoj može uopće poslužiti kao protuotrov kod svih drugih otrovnja arsenom. Ovakova otrovam'a arsenom prvenstveno dolaze u obzir u medicini prigodom primjene arsenskih preparata u svrhe liječenja luesa. Mehanizam djelovanja di-tio-glicerina kao sredstva, koje uništava djelovanje arsena bilo bi u tom, da se njegove dvije tio skupine lakše vežu sa arsenom od tio skupine bjelančevina u tkivu, pa mogu na taj način arsen već vezan u tkivu preuzeti na sebe i s time SH skupine bjelančevina ponovno osloboditi ili uopće spriječiti, da se arsen poveže sa SH skupinama bjelančevina. Spoj di-tio-glicerina sa arsenom je lako topiv i lako se iz organizma izlučuje. Što se tiče njegovog djelovanja na otrovanja arsenikom, ustanovljeno je slijedeće. A ko je B. A. L. davan na kožu prije djelovanja arsenskih otrova moglo se je kod životinja i kod liudi spriječiti u eksperimentu otrovanje arsenskim otrovima. I kod životinja i kod ljudi uspjelo je i naknadnim davanjem B. A. L.-a popraviti, a čak i spriječiti otrovanje arsenskim otrovima. Uspjeh ovisi о vremenu upotrebe B. A. L.-a nakon otrovanja, koje je u eksperimentu iznosilo između 2 minute do 2 sata. Otrovanje čitavog organizma, provedeno kod laboratorijskih životinja raznim arsenskim preparatima, moglo se je spriječiti upotrebom B. A. L.-a. No osim toga djelovanje B. A. L.-a na aktivnost arsenskih spojeva pokazuje se i na drugi način. B. A. L. pokazuje veći afinitet prema, arseniku, nego SH grupe tkivnih fermenata, na pr. tripanozoma. Tako ako B. A. L. dodamo tripanozomima, koji su uslijed djelovanja arsenskih spojeva postali nepokretni, oni ponovno steknu svoju pokretnost. Isto se događa i sa živom spermom. Iz krvi miševa, koji su inficirani sa tripanozoma equiperdum i k o jima se daje 5 miligr. mafarzana po kg, izčeznu tripanozcmi u roku od 15 minuta. Doda li se takvim miševima 50 mgr, po kg. B. A. L.-a intravenozno, B. A. L. potpuno spriječi djelovanje mafarzana i tripanozomi u krvi ostaju sačuvani. Tai efekt nastaje i onda, ako se B. A. L. dade pola do tri četvrt sata kasnije nakon mafarzana, i miševi pogibaju od tripanozomijaze. Nakon eksperimenata na životinjama prešlo se na upotrebu ditioglicerina fditiola) i kod ljudi, otrovanih arsenskim spojevima, i о tome ima u literaturi već dosta publiciranih iskustava. Tako je prema Sulzbergeru i Bayeru od 55 bolesnika s eneefalitisom uslijed arsena ozdravilo 44 u roku od 1 do 7 dana. Od 11 agranulo'citoza ozdravilo je 10, a povišenje temperature uslijed arsena bilo je u svih 44 slučaja potpuno zaustavljeno. Najčešće pojave kod liječenja arsenskim spojevima su teške pojave na koži - dermatitis exfoliativa. Prema Eagleu, koji je opisao 88 slučjeva ovakovih oštećenja znatno poboljšanje je u 80% slučajeva nastalo u toku 3 dana, a skoro potpuno izliječćnje u toku 13 dana. Downing opisuje slučaj u kojem je oksofenarzin zabunom dan u peterostrukoj dozi i koji su potpuno izliječeni B. A. L-om. Isto iako uspjelo je B. A. L.-om izliječiti sve ostale druge simptome medicinskih otrovanja arsenskim preparatima. Sličnim mehanizmom, kao i arsen, djeluje otrovanje metalima, tako u prvom redu zlatom, kod kojeg u toku liječenja možemo naći čitav riz simptoma, sličnih otrovanju arsenom. _Cochen, Goldmann i Dubs izliječili su 5 slučajeva teških otrovanja zlatom, kod kojih je postojala dermatitis exfoliativa, a isto tako i Ragan i Boots opisuju 5 izliječenih slučajeva. Dva izliječena slučaja, kod kojih*su postojali tešk: encefalitički simptomi i jake promjene krvne slike navode Locki, Norcross i George, Nakon zlata dolaze kao otrovi sa istim mehanizmom djelovanja u obzir živa, kadmij i cink. U eksperimentima može dimerkaptopropanol spriječiti otrovanje vanadijem, antimonom, olovom, bismutom i živom. Pokusi, izvedeni na psima i kunićima pokazuju, da se B. A. L.-om može potisnuti djelovanje živinih diuretika, na pr. mersalila i to je na 1.mol živinog spoja potrebno pola mola B, A. L.-a. Kod toga B. A. L. neutralizira daleko veće k o ličine tih spojeva, nego što se obično daju i

22 254 sprječava sve sporedne i toksične efekte. Ispitivanja izlučivanja olova kod čovjeka nakon dodatka B. A. L.-a pokazuju, da se količina olova u mokraći povećava do 30 puta nakon davanja B. A. L.-a, a pada koncentracija olova u tkivu i u krvi. Maksimum izlučivanja postiže se 1 2 sata nakon injekcije od 5 mg. B. A. L.-a po kg težine, a djelovanje prestaje u roku od 8 24 sata. Radi tega djelovanja upotrebljen je B. A. L. i kod otrovanja sa živom i olovom, tako je 25 cd 26 akutnih otrovanja olovom spašeno. Bolesnici, koji su uzeli po pola grama sublimata zabunom, ozdravili su u roku od 2 3 dana. Pacijenti, koji su dobili znatno veće k o ličine žive u pojedinim slučajevima ozdravili su također, Doziranje B. A, L,-a, Kod životinja mogu se davati doze, koje iznose između mg po kg težine bez toksičkih znakova i daju se u obliku intramuskularnih injekcija u razmacima od 2 sata. Kod čovjeka se prigodom arsenskih otrovanja daje 10"/o-na otopina B. A. L.-a u mješavini od 20% brnzil-bonzoata i 80% ulja zemnog oraha. Kolčina od 2,5 do 3 mgr. po kilogramu težine čo vjeka u injekciji svakih 3 do 4 sata podnašaju se bez ikakovih znakova. Kod količine od 4 do 5 mlgr po kilogramu počinju se javljati stanoviti znakovi prolazne toksičnosti, koji su najjače izraženi minuta nakon injekcije. Ti znakovi su slijedeći: osjećaj pečenja na usnicama, očima i ždrijelu, jako izlučivanje suza i sline, osjećaj vrućine i parestezije u rukama i nogama, boli u zubima i ektremitetima, mučnina, glavobolja i osjećaj stezanja u vratu i prsima; к tome nastaje još i znojenje i ubrzani puls, kao i povećanje sistoličkog i diastoličkog tlaka. Sve ove pojave prolaze u roku od pola sata do najviše nekoliko sati. Opetovane doze od preko 8 mg po kilogramu moraju se kod čovjeka smatrati toksičnima. Iskustvo je do sada pokazalo, da se kod otrovanja arsenom daje prva doza od 5 mg po kilogramu i nakon toga u jednom danu još 3 4 doze u razmacima od 3 4 sata po 3 mg po kilogramu. Kod otrovanja živom, koje je prema B. A. L.-u otpornije, daju se nešto veće doze. Obzirom na ovakovo djelovanje B. A. L.-a bilo je poželjno, da se i kod nas B. A. L. učini pristupačnim u svrhe liječenja akutnog i kroničnog otrovanja arsenskim spojevima i teškim metalima, pa je sa strane naših kliničara bilo zatraženo, da se počne sa produkcijom dimerkaptopropanola. Sinteza tog spoja provedena je prema receptu Stockena u Journal od the Chemical Society iz maja u Fiziološkom institutu po asistentu ing. Karahanjanu uz suradnju Ing. Šunka, te je kod nas sintetiziran B. A. L. 1 ispitan u pokusima na životinjama (asistent Dr Božović). Rezultati pokusa su slijedeći. U dva navrata su po dva kunića jednake težine od 80 dkg dobili po 10 mg arsenskog trioksida, a jedan od njih je dobivao u razmacima od po 2 sata po 20 mg B. A. L.-a, ukupno 60 mg. U jednom i drugom slučaju je kunić tretiran B. A.L.-om ostao živ i živ je i danas od 7. respektive od 12. IV., Jok je kontrolna životinja, koja je dobila samo arsenik, poginula jedamput za 12, a drugi puta za 18 sati. Jedan kunić težine 70 dkg dobio je 14. IV. u razmacima od 2 sata 5 puta po 50 mg, dakle ukupno 250 mg B. A. L.-a. Nije pokazivao nikakovih znakova otrovanja, živ je i zdrav i danas. 2 kunića težine od 2,60 i 1,50 dkg dobili su intramuskularno 0,1 gr sublimata. Teži kunić uginuo je za 2 sata, dok je manji kunić dobio osi msublimata i 2 puta po 20 mg B. A. L.-a, prvu injekciju neposredno nakon sublimata i drugu sat i pol kasnije. Ostao je živ i nije pokazivao nikakovih znakova otrovanja. U drugom slučaju dva jednako teška kunića od 1.5 kg otrovana su per os četverostrukom letalnom dozom sublimata t. j. dobili su svaki 0,2 gr. per os. Jedan od njih dobio je uz to 6 injekcija po 30 mg, dakle 180 mg B. A. L.-a u razmacima od svaka 2 sata. Taj je živ još i danas, dok je kontrola poginula za 7 sati. U jednom slučaju nije uspjelo spasiti životinju/koja je per os dobila 6-struku dozu sublimata, t. j. 300 mg. Isto- tako nije uspjelo spasiti ni životinju, kod kojih je nakon prethodne injekcije B, A. L.-a sublimat dan intra venozno, te je smrt nastupila momentano. Iz ovog možemo zaključiti, da B. A. L. sintetiziran u našem zavodu imade u pogledu aktivnosti jednaka svojstva, kao i do sada opisani preparati iz američke i engleske literature. Mislim, da se obzirom na veliku korist B.A.L.-a kod liječenja oštećenja arsenskim preparatima i živom, kao što i sličnih neizbježivih profesionalnih otrovanja teškim metalima u industriji može i mora pristupiti produkciji B. A. L.-a kod nas, naravski ne u fiziološkom institutu, nego u farmaceutskoj industriji. Htio bih dodati samo još slijedeće. Sve što je do sada govoreno, govoreno je о obliku B. A. L.-a, koji je topiv samo u uljima i njima sličnim tvarima, te se prema tome može davati samo intramuskularno. No postoji u vodi topiv oblik B. A. L-a, t. j. spoj dimerkaptopropanol sa u vodi topivim nosiocem. Propis za sintezu tog spoja do sada još nije nigdje objavljen, ali se iz literture razabire, da je upotrebljen u terapeutske svrhe, a čak i to, da je podnosiv u velikim količinama do 4 gr dnevno. Razumljivo je, da u toj težini sama aktivna supstanca B, A. L-a imade manji udio, jer najveći dio težine čitavog spoja vjerojatno otpada na nosioca sa relativno velikom molekularnom težinom. Ovakav bi spoj bio, naravski, što se tiče brzine djelovanja osobito kod akutnih otrovanja ili nepodnošljivosti arsenskih spojeva daleko zgodniji za upotrebu. U institutu vrše se pokusi, da se i ovakav spoj sintetizira. Literatura: 1. Da niel l i J. F,, Dani el l i M., Mitchell P. D., Owen L. N., Shaw G.: Developement of a chemotherapy for systemic arsenical poisoning. Nature, 157, 3982, 1946, 217, 2. Barron E S. G., Singer T. P.: Studies on biological exidation. The J. of biol. chem. 157, Stocken L. À.: 2:3 Dimercaptopropanol (British Anti-Lew i site) and Related Compounds. J. of the chem. soc. 1947, May, Sulzberger M. B., Baer R. L.: De-

23 255 veloment and use of BAL. The J. of A. Med. A soc. 1947, Feb Telfer J. G.: Use of BAL in lead poisening. The J. of Am. Med, Asoc. 1947, Nov Cohen A., Doldman J., Dubbs A. W.: The treatment o f acute gold and arsenic poisoning. Use of BAL (2,3 Dimercaptopropanol, British Anti-Lewisite) The J. of Am. Med. A soc. 1947, March, 749. Pfeiffer C. C., Lоe w E, R. : Pharmacology. An. Rew, of Physiol. 1947, Gilman A.: Foder. Piec , Thоmp s οn R. H. S.: Nature, 156, , W a t e r s L., L. Stо с k, Science, 102, 601-6, Eagle H., Veneral Dis. Inform. 27, , M c Donald, Nature, 157, 8ç7, Me. С a n с e, Nature, 157, Yоu n g L., Science, 103, , Prim, dr. Drago Ćop, predstojnik fizikalne terapije državnog zavoda za socijalno osiguranje u Zagrebu. Europska liga za suzbijanje reumatizma* Dr Drago Čоp Za vrijeme zasjedanja internacionalnoga društva za medicinsku hidrologiju (»International Society of Medical Hydrology«), u Parizu godine, osnovan je internacionalni komite za suzbijanje reumatizma. Obzirom na veliko socijalno značenje reumatizma osnovani su iza toga mnogi nacionalni komiteti u raznim državama, a to pojačano interesovanje za reumatizam širom cijeloga svijeta, dovelo je, da se je 1928 godine u Budimpešti, osnovala snažna internacionalna organizacija pod imenom»ligue internationale contre le rheumatisme«. Sjedište lige određeno je u Amsterdamu, a gdje je i osnovan ured lige sa direktorom Dr. Van Breemenom, koji je bio glavni inicijator za internacionalnu suradnju kod suzbijanja reumatizma. Liga je izdavala službeni časopis Acta rheumatolcgica u kojem su sarađivali svi poznatiji reumatolozi svijeta. Do sada su održani internacionalni kongresi lige i to: u Budimpešti 1928 god., Liegeu 1930 god., u Parizu god., Moskvi god., Lund; odnosno u Stockholmu god. i Oxfordu god. Slijedeći internacionalni kongres održati će se u Newyorku godine. Veliki opseg rada lige ponukao je vodstvo iste, da se osnuju kontinentalne sekcije. Ranije je već osnovana američka sekcija lige pro'đv reumatizma, a ove godine u Kopenhagenu osnovana je i europska liga sa predsjednikom prof. Dr. M. P. Weilom (Francuska) i sa generalnim sekretarom prof. Dr, E. Jarlovom (Danska) na čelu. Na konstituirajućem sastanku europske lige protiv reumatizma bili su optirani u odbor lige kao privremeni zastupnici Jugoslavije Doc. Dr. D. Plavšić i autor članka. Direkcija drž. zavoda za soc. osiguranje vodeći! brigu о suzbijanju reumatizma, kao važne socijalne bolesti našega radnoga naroda, odaslala je autora ovog članka kao svoga delegata na taj kongres i stavila mu zadatak da prouči mjere za suzbijanje reumatizma u nekim europskim državama. Na kongresu je sudjelovalo 19 europskih država i 3 izvan europske. Na ovom prvom europskom kongresu reumatologa u Kopenhagenu bile su glavne teme predavanja: 1. Etiologija akutne i kronične reumatične upale zglobova. * Predavanje održano na redovitom mjesečnom sastanku Z. L. H. 18. XII Liječenje krorfične reumatične upale (rheumatoid arthritis) sa zlatom i drugom kemoterapijom. 3. Socijalna važnost reumatskih bolesti. 4. Bio-klimatološki problemi reumatizma. Osim spomenutih glavnih tema bile su dozvoljene i slobodne teme iz područja reumatizma. Glavna predavanja bila su ograničena na 20 minuta, sporedna predavanja na 10 minuta, a u diskusiji bilo je slobodno govoriti 5 minuta u koliko se je predavač već ranije najavio, a inače 3 minute. Kopenhagen je poznat kao sastajalište internacionalnih kongresa. Organizacija reumatološkog kongresa bila je u rukama direktora Von Bornemama, prof. Holtena, prof, Dr. E. Jarlova, te Dr. Kalbaka. Kongres se održavao u zgradi Danskoga parlamenta i to 5. i 6. septembra, a nastavio se je 8. septembra u univerzitetskom gradu Aarhusu. Etiologija reumatične upale Kod te prve teme naročito se isticao kao uzročnik te bolesti streptokok i to većinom hemolitički (Wimblad, Jonsson, Palmborg Švedska, te Kalbak Danska). Isti autori podkrepljuju tu tvrdnju sa rezultatima seroloških reakcija u krvi i to: 1. Ispitivanjem antistreptolizinskog titra u serumu krvi i 2. Pozitivne aglutinacije streptokoka. Ta krvna istraživanja, pokazala su se potrebnim i danas nebi smjelo biti bolničkog pregleda bez tih pretraga. Na temelju tih krvnih istrživanja došlo se do interesantne konstatacije. Našao se je povećan antistreptolizinski titar u 80 do 85% kod slučajeva akutne reumatične upale zglobova, a kcd reumatoidne, kronične upale samo u 30 /o. Naprotiv našao se je povišeni titar aglutinacije kod 60 do 80%; slučajeva kronične reumatične upale. Pozitivna aglutinacija nastaje tek 4 do 6 mieseci iza početka obolenja. Pove'ćani antistreptolizinski titar opaža se u 65 do 85% slučajeva i kod akutne tonsilitis, kod glomerulonephritis-a, šarlaha, kao i drugih streptokoknih internih obolenja. (Wimblad, Jonsson, Palmborg Švedska). Na temelju pozitivnog antistafilokokno-lizinskog titra, W estergreen (Švedska) ističe, da i stafilokoki igraju važnu ulogu u etiologiji reumatizma. Ulogu enterokoka navodi prof. Sva r t z (Švedska) kod reumatoidnog artritis-a. Osim streptokoka, bilo viridans, bilo haemoliticus navada kao uzroć-

24 256 nike Volta (Španija) i staphilococus albus i aureus, micrococus catarhalis i druge, i to kao uzročnike alergičnog stanja sa posljedicom reumatične upale. Liječenje kronične reumatične upale Forestier i drugi (Francuska) ističu lijepe uspjehe sa terapijom zlatom. Po istim autorima najbolji rezultati postigli su se sa v o denim otopinama zlata. Liječenje treba početi unutar 6 mjeseci od početka kronične upale zglobova. Kure treba da budu što češće kroz više godina. Uslijed toga liječenja nestaju otekline i bolovi, poboljšava se opće stanje. Invaliditet,se smatra kao iznimka u koliko je pacijent počeo rano sa liječenjem i ako je prošao dostatni broj kura. Kod intolerancije na zlato zamjenjuje se isto sa bakrom. Djelovanje zlata kod liječenja reumatizma nije joč razjašnjeno. Soli zlata fiksiraju se na retikulo endotelijalnom aparatu organizma. Po Secheru (Danska) zlato djeluje kod infektivne upale zglobova i to direktno na bolesno tkivo. Reakcije kod terapije zlatom, po istom autoru, nastaju uslijed oslobađanja toksina. Kod reumatične kure zlatom treba bolesnik mirovati, kao i kod liječenja tuberkuloze. Može se kombinirati sa vitaminskom terapijom. Istovremeno treba uplivisati na mišiće pomoću fizikalne terapije. Smirenje procesa autor nalazi u cca 70% slučajeva kod liječenja sa zlatom, prema 28% kod kontrolnih slučajeva kod kojih dolazi do uspjeha sa drugim liječenjem. Prema Sun d e l in-u (Švedska) uspjesi terapije zlata postizavaju se u 80% slučajeva. C h a t e l (Mađarska) smatra liječenje zlatom najefikasnijom terapijom kroničnog reumatizma. Samo u 1% slučajeva dolazi do toksičnih nuzpojava. U Mađarskoj su reumatični b o lesnici primali često uz istodobno liječenje sa zlatom i termalno liječenje. Da se izbjegnu kom plikacije kod liječenja zlatom najvažnije je ispravna dosaža (Seche r, Chatel, Knipers). Clemmesen (Danska) na temelju iskustva od 1000 kura sa zlatom navada, dü su komplikacije obično rijetke i neopasne. Kod slučajeva Periathritis calcar, humeri, koji su prkosili uobičajenom liječenju Döbeli (Švicarska) navodi izvrsne rezultate kod liječenja sa zlatom. Osim uspješnog djelovanja zlata na reticuloendotelijalni aparat Masturzo (Italija) ističe i aktivitet fosfata u krvi i u sinovijalnoj tekućini. Isti autor ističe, da i druga kemo-terapeutska sredstva imadu uspjeha kod liječenja kronične upale zglobova. Kod dječje forme kroničnog reumatizma zglobova t. zv. Stilove bolesti, kod koje se nalazi osim promjena na zglobovima i povećanje žlijezda i slezene, Schlesinger (Engleska) imao je lijepe uspjehe kod liječenja početne faze te bolesti sa zlatom, ali se često nije mogla spriječiti recidiva ni progresivnost bolesti. U referatu S t о i a (Rumunjska) podvlači se uspjeh terapije sa zlatom u 70% slučajeva, naročito u kombinaciji sa istodobnom primjenom röntgenske odnosno radiumske terapije lokalno na oboljeli zglob. S obzirom na iskustva sa terapijom zlata u reumatskoj stanici u Zagrebu istakao je autor ovog članka naročite uspjehe kod liječenja primamo kronične upale zglobova, kao i kod Morbus Bechterev. Socijalna važnost reumatskih bolesti. Francuzi Weissenbach, Francon i Perles nazivaju reumatizam socijalnim bičem. Ističu potrebu osnivanja sveučilišnih katedra za reumatologiju, kao i znanstvenih instituta za proučavanje reumatskih problema. K od suzbijanja reumatskih bolesti važnu ulogu igra balneo-klimatoterpija. U Švicarskoj po B o n i-u morbiditet reume je 36 puta veći nego kod tuberkuloze. Godišnje se u Švicarskoj troši na reumatičare 221 milijun švicarskih franaka i to na liječenje i novčane potpore. Socijalno osiguranje treba, da se više bavi kontrolom rada kod raznih profesija, koje pogoduju razvijanju socijalnih bolesti. U tu svrhu treba voditi i brigu о poboljšanju uvjeta rada, napose kod radnika sklonih reumatičnim bolestima, kao i brigu о eventualnoj promjeni zvanja. U Švedskoj (В o h m a n) penziono invalidsko osiguranje, koje obuhvaća sve državljane, nosi glavne terete kod borbe protiv reumatizma, izgrađuje tako u sklopu klinika i bolnica reumatske odjele, podiže reumatska lječilišta i t. d. U Švedskoj pokazali su se već dobri rezultati planske borbe protiv reumatizma. Poznati švedski reumatolog Edström proveo je interesantna istraživanja u jednom dijelu pučanstva Švedske, i to kod ljudi raznih krajeva Švedske, te je utvrdio, da je bilo oko 7,9% ljudi uslijed reume nesposobno za rad, a invalida 6,66%,. U Danskoj Kalb а к navodi, da oko 14% ljudi boluje od reume. Interesantna je konstatacija a i za nas poučna, da 15% svih bolničkih kreveta zauzimlju reumatičari. Na liječenje i potporu reumatičara troši se godišnje 123 milijuna Danskih kruna i gubi se 7 milijuna radnih dana u godini. Od 4 milijuna stanovnika koliko broji danas Danska ljudi dnevno ne radi uslijed reumatizma. U Belgiji po D e j a r d in -u i Оrу -u osim lige za suzbijanje reumatizma osnovan je i medicinski komitet za proučavanje reumatizma, U Jugoslaviji, istakao je autor članka reumatizam se nalazi u porastu naročito poslije rata. U godini bilo je u socijalnom osiguranju 6,6% nesposobnih uslijed reumatizma, a godine ,8%. Borba protiv stanovite b o lesti morala bi se voditi prema socijalnoj prognozi te bolesti (Č о p) t. j. obzirom na mortalitet, radnu nesposobnost, uključiv ovamo i invaliditet, te obzirom na upliv koji stanovita bolest imade na potomstvo. Bolestima, koje teže pritištu društvo, treba javno zdravstvo, socijalno osiguranje, a i naučni forumi da p o svete veću i odgovarajuću pažnju.

25 257 Bioklimatologija i reumatizam. Predavači Delor-e i Milhaud (Francuska) iznose, da klimatski upliv na reumatične promjene djeluje kompleksno, a ne samo kao stanoviti faktor, kao što su na pr.: vlaga, vjetar, pritisak zraka i t. d. Poznato je, da stanovite promjene vremena izazivlju i pogoduju razvitak reumatskih bolesti. Klimatski i meteorološki faktori samo su pogodujući faktor, a ne etiološki faktor kod postanka reumatskih bolesti. Ističe se, da je reumatizam češći u nizinskom podneblju nego u visinskom, da je rijeđi u toplijim krajevima u tropskim ga gotovo i nema nego u hladnijoj klimi. Pretpostavlja se, da štetni upliv klimatskih i meteoroloških faktora djeluje u smislu distonije neuro-cirkulatornog aparata kože. Za liječenje preporuča se stalnija i toplija klima bez jačih vjetrova. Pogoduje srednjovisinska klima od cca 600 metara nadmorske visine. Interesantna su bila izlaganja E d s t röm-a о umjetnoj tropskoj klimi u svrhu liječenja akutne i kronične reumatične upale. Predavač je uredio na svojoj reumatskoj klinici u Lundu (Švedska)»tropsku sobu«u kojoj je trajno temperatura 32 С uz 40 50% vlage. Bolesnici se nalaze trajno u toj sobi kroz cca 100 dana. P o kazalo se, da se periferna cirkulacija tih b o lesnika znatno popravlja, stvaraju se u koži arterio-venozne anastomoze, razlika između venozne i arterijelne krvi biva manja, u krvi se nalazi bolja saturacija sa kisikom, dok nestaje streptokokne flore iz tonzila nakon 3 4 tjedna boravka u tropskoj sobi. U kratko, vide se sve one pojave, koje se inače opažaju kod liječenja u tropskim krajevima. Od ukupno 34 slučaja koji su prošli ovo liječenje liječilo se 16 bolesnika sa akutnom reumatskom upalom. Od tih se je 13 vratilo na posao poslije svršene kure iako 10 sa lakšim mitralnim promjenam'a. Dva su umrla od srčanih komplikacija, a jedan cd nephrtisa i uremije. Od 18 slučajeva reurnatoidnog kroničnog arthritisa 8 su sasvim ozdravili, 6 je poboljšano. Nakon svršene kure u tropskoj sobi nije se očitovala tendencija za recidivu, kad su se bolesnici vratili u sobu sa običnom temperaturom. Studije о uplivu meteoroloških faktora na reumatičare koje su vršene u zavodu za fizikalnu terapiju na medicinskom fakultetu u Ankari iznosi prof. D i r i s u. Razlike u elektriciteti zraka, jonizacija, uplivišu na reumatski proces. Pojačavaju se boli kad u zraku prevladava grupa kationa. Vlaga zraka, vjetrovi, atmosferski pritisak i t. d. igraju sporednu ulogu. Preko respiracije dolazi do poremetnje u sistemu jona i koloida u ljudskom organizmu. Reumatičarima se zato preporuča klima sa neutralnim elektricitetom zraka i bez većih električnih promjena u zraku. Pellet ffrancuska) (pozivajući se na ranije francuske studije М. P. Weila i Branly-a) ističe važnost jonizacije zraka kod reumatizma, koja je uvjetovana emitiranjem radioaktivnih zraka iz unutrašnjosti zemlje. Slobodne teme F e r οnd (Belgija) iznosi česti (30% slučajeva) mješani sindrom periartikularnog procesa u ramenu zajedno sa cervico-brachialnom neuralgijom. Predavač navodi, da se u tom slučaju ne radi о reumatskom procesu, već о distoniji simpatikusa, te se prema tome imade i usmjeriti terapija. Steinbröcker (Amerika) navodi idiopatsko obolenje ramena, i ruku, a u vezi sa neurovaskularnom distrofijom uslijed oboljenja simpatikusa. О posebnoj vrsti jontoforeze govorio je L e nо с h (Čehoslovačka). U vrhu da zaobiđe zapreku kože, on je uveo t. zv, dermatoparamibnu jontoforezu. Umjesto da se lijek daje perkutano on isti lijek deponira subkutano putem injekcija, a zatim primjenjuje galvani.zaciju toga dijela tijela. Ističe velike uspjehe kod takove primjene u slučajevima artroze kuka i koljena sa prokainom. Kod subakutnih i kroničnih ob o ljenja zglobova daje salicilnu otopinu, dok kod gonoroične upale zglobova primjenjuje guajakolazo'-benzen-parasulfoničku kiselinu. Novotny (Norveška) iznosi zadovoljavajuće uspjehe kod autotransplantacije kapsule bolnog zgloba kod reumatoidnog arthritisa, p o lazeći sa gledišta Вr u u n -a i K l in g e-a da se kod reumatične upale radi о alergičnoj reakciji organizma. Resecirani komad kapsule obično koljenog zgloba transplantira se podkožno ispod umbilikalnoga predjela. Intraartikularne injekcije izotoničnog glukokola zajedno sa 2,5%l glukozom preporuča Оrу (Belgija) kao najbolje sredstvo protiv artroze koljena. Kod većih promjena može se kirurški izvesti interpozicija komadića fasciae latae u sam zglob. Kod teških artroza kuka Vorbrugge (Belgija) preporuča totalnu kapsulo-ektomiju, koja gotovo uklanja svaku bol. Kontraindikacija kod termalnog liječenja kroničnog i subakutnog reumatizma po Z e rna n-u (Čehoslovačka) nije visoka sedimentacija,već visoka temperatura i eksacerbacija procesa u zglobovima. Dapače i akutna reumatska upala može se slati nakon tri tjedna po smirenju temperature, ako sedimentacija nije viša od 30 mm. Jetra po Bingen-u (Nizozemska) mogu imati kod reumatične upale dvostruku ulogu: prvo kao etiološki faktor u smislu fokusa, drugo da često samo jetra obole od reumatične upale, a što se zaboravlja kod samoga liječenja. Reumatske promjene u jetrima dokazuju se sa funkcionalnom probom jetara i histološkom slikom jetrenog tkiva, koje se dobiva putem punkcije. О uspjehu terapije kod reumatske upale sa žuticom, a koju je predložio svojedobno Amerikanac He nсh predavač se nije m o gao uvjeriti. Jednako nije našao ni smanjenje bilirubina u krvnom serumu kod reumatskih bolesnika. Cirkulatorne promjene kod kronične reumatične upale po F l y s t r up-u (Danska) pokazuju u glavnom dva tipa,

26 258 Prvi: gdje su prsti odebljali, topli, vlažni i osjetljivi, ali mali zglobovi su pokretljivi. Drugi tip: kod kcjih je koža tanka, sjajna, atrofična, obično hladna sa atrofijom potkožnog tkiva, i sa često ankilotičnim i odebljalim malim zglobovima. Kod prvog tipa dolazi uslijed djelovanja topline do ubrzane reakcije krvnih sudova, dok kod drugog tipa refleks dilatacije znatno zaostaje. Prvi tip nalazi se u početku kronične, reumatske upale zglobova, obično unutar šest mjesèci, a drugi tip reakcije nalazi se kod starih slučajeva, gdje proces traje više godina. Međutim događa se, da prvi tip dulje traje, a da drugi tip reakcije brže nastupa. Te reakcije krvnih sudova pokazuju usku povezanost reumatične upale sa poremetnjom simpatičnog živčanog sistema. О istom problemu govorio je i Jarlow (Danska) i prikazao nove metode istraživanja pomoću pletizmografa. Alergičnu genezu reumatične upale, koju može prouzrokovati hrana, zastupali su Šveđani Fagerberg, Hedstr öm i Lindeberg. Kao dokaz tome služilo im je intrakutano cjepljenje i leukopenični indeks. Za otkrivanje aktivnog žarišta kod reumatske upale kao alergične reakcije T r u h l a r (Čehoslovačka) drži se imunobiološke reakcije po Вol l y a n -u i K o s t b e c k - u, koja se često u pozitivnim slučajevima pokazala korisnom. Kod provokacije sa antigenima dobivenim iz zubnih granuloma, izaziva se reakcija u dotičnom zubu, a često i općenita reakcija organizma. Kod nastanka artroza igra važnu ulogu i neurovaskularni refleks i zato treba što prije uspostaviti normalnu cirkulatomu reakciju. U tu svrhu drži Volta (Španija) najboljim sredstvom, gotovo specifičkim kcd artroza, ekstrakt od Viscum album, koji se aplicira intrakutano na bolnim mjestima. Ratne ozliede i rane, većinom gnojne, mogu po S tоi a (Rumunjska) biti fokus, koji prouzrokuje reumatsku upalu ili aktivira stari proces. Mnogo interesa pobudila je tema akutna reumatska upala među partizanima Jugoslavije. Predavanje sastavljeno po Dr. Hahnu i Dr. Plavšiću održao je u starom univerzitetskom giadu Aarhusu dr. Pl a v š i ć (Jugoslavija). Istaknuto je kako se mnoge bolesti, koje su inače česte u vojsci, za vrijeme partizanske borbe gotovo nisu ni pojavljivale. Tako je bio slučaj i sa akutnom reumatskom upalom, ali i sa b o lestima gornjeg respiratornog trakta. Kada se rat kasnije vodio u šančevima u godini i pokazao se neobični porast akutne reumatske upale, ali istodobno bilo je i mnogo obolenja gornjeg respiratornog trakta. Sredovjekovni nalazi skeleta, koji su iskopani u bivšem samostanu Aebelholt u Danskoj, po predavačima Möller-Christensen i Brinch-u pokazuju, da su od 65 kostura sa intaktnom pulpom zubi imali 17% reumatske promjene, dok su kod 185 kostura sa otvorenom komorom ipulpe 9 5% imali,' reumatične p romjene u zglobovima, većinom u kralježnici. Promjene su bile više u smislu artroza, a radilo se isključivo о osobama, koje su imale preko 40 godina starosti. Suzbijanje reumatizma u Danskoj Liječenje ambulatornoga reumatizma u K o penhagenu uglavnom je usredotočeno u gradskoj bolnici, gdje postoji veliki fizioterapeutski zavod i reumatska ambulanta pod vodstvom prim. Сl e m m e sen -a, kcji je također šef reumatskog bolničkog odjela iste bolnice. Clemmesen se bavi naročito sa studijem patofiziolcgije mišića, te je njegovo ime poznato u naučnom svijetu. Kako su postojeći bolnički odjeli već stari, izgrađeni su planovi za novi veliki reumatološki odio, kao i za fizikalnu terapiju. I u drugim gradovima Danske vodi se briga za reumatičare, tako je u općoj bolnici u Aalborgu koja broji oko kreveta Dr. Wasmann namješten kao liječnik društva za suzbijanje reumatizma. U Skoelsköru postoji specijalni reumatski sanatorij»gigtsanatoriet«sa 126 kreveta. Veliki broj reumatičara liječi se u Viborgu, Saanderborgu, Hersholmu i t. d. Ranije je već istaknuto da 15% svih bolničkih kreveta u Danskoj zapremaju reumatičari. M e đutim izrađeni su planovi za izgradnju dviju velikih reumatskih bolnica po 300 kreveta sa troškom od cca 25 milijuna danskih kruna. Inače se još predviđaju u raznim okruzima Danske 23 reumatska bolnička odjelenja. Od postojećih internih odjela oduzimlje se oko 20 kreveta za reumu te se zajedno sa fizikalnom terapijom i ambulantom stvaraju posebni reumatološki odjeli. Tako se jedan odio otvorio u zadnje vrijeme u gradu Odense. Borba protiv reumatizma u Danskoj imade veliku podršku i u privatnoj inicijativi. Postoji društvo za suzbijanje reumatizma (Rigsforeningen til Bekaempelse af de rheumatiske Sygdome). Društvo je osnovano god. Centrala se nalazi u Kopenhagenu i imade 26 podružnica po cijeloj Danskoj. Razvoj društva vidi se u brojkama: u god imalo je društvo člana i preko danskih kruna dohodka godine imalo je društvo članova i preko danskih kruna dohodka. Članarina najmanja iznosi 3 danske krune godišnje. Sam ured imade 17 činovnika i od toga dva liječnika. Na čelu ureda je direktor van Borneman. Društvo za suzbijanje reumatizma u Danskoj osim što potiče i podupire naučni i socijalni rad na polju reumatizma daje takođe podpore za sanitorijsko liječenje manje imućnim bolesnicima. Društvo imade i znanstvenu sekciju za istraživanje reumatizma (Dansk Selskab for Gigt forskning) kojemu su članovi samo liječnici. Tajnik znanstvene sekcije je Dr. Kalbak koji vodi također odjeljenje za reumatološke pretrage u ogromnom društvenom serumskom zavodu u Kopenhagenu. Dnevno se tamo vrši oko 200 istraživanja krvi pomoću antistreptolizinskog titra ko dreumatičara.

27 259 Švedska u borbi protiv reumatizma Suzbijanje reumatizma u Švedskoj ta zemlja učinila je od svih evropskih zemalja najviše u tom pogledu karakterizirano je sa dva faktora: prvo reumatske bolnice i lječilišta centar su ne samo naučnog reumatizma već cijele organizacije suzbijanja reumatizma, drugo: sredstva za podizanje bolnica i lječilišta gotovo isključivo daje socijalno osiguranje, odnosno penziono invalidsko osiguranje. Dvije najveće stokholmske bolnice i to Karolinška bolnica sa kreveta u kojoj su smještene klinike, kao i Južna bolnica sa 1500 kreveta izgrađene su 1940 odnosno 1943 god. Južna bolnica (Södra) smještajem i izgledom liči na bolnicu na Rebru u Zagrebu. Južna b olnica imade ispod zemlje, 15 metara duboko, a ispod sadanjih zgrada bolnice uređene ogromne prostorije za premještenje bolničkih odjela. Južna bolnica imade reumatski odio sa 88 kreveta. Šef odjela je Dr, Jonson. Uz svaku veću bolnicu odnosno kliniku postoji i reumatsko odjeljenje tako u Stockholms, Lundu, Lidköpingu, Nörkepingu, Västerias, Umea i Bodenu. U najkraće vrijeme svi će se ti reumatski odjeli još povećati, a uz to osnovati i novi u Gotenborgu i još jedan u Stockholms. Osim tih bolničkih odjela postoje i p o sebna lječilišta, sanatoriji, za reumatične b o lesti, koja su u upravi penziono-invalidskog osiguranja. Najpoznatija su takova lječilišta u Nynäshamu, Traunasu i Are-u. Kod svakog reumatskog odjela odnosno lječilišta namještene su i zdravstvene sestre, kao socijalni kuratori, a dužnost im je da vode brigu i socijalnu skrb za reumatskog bolesnika za vrijeme samog liječenja, kao i poslije završenog liječenja. I interne klinike, naročito stockholmska, (prof. dr, Nanna Svartz) kao i u Lundu (doc. Edström) bave se intenzivno problemom reumatične upale. Veliki broj švedskih reumatologa uživaju svjetsku reputaciju (Kahlmeter, Svartz, Edström, Sundelin, Jonson). U Lundu, u južnoj Švedskoj, reumr.tološki odio vodi doc, Edström. Odio imade oko 70 kreveta i izgrađen je po penzionom osiguranju godine. U najbližoj budućnosti predviđeno je proširenje odjela za još 70 kreveta, Sama reumatska klinika nalazi se kao zasebna zgrada. Od lječilišta za reumatičare treba istaći Nynäsham, mjesto uz baltičku obalu, oko 60 km istočno od Stockholma. Liječilište se sastoji od triju zgrada te leži u prostranom parku i broji oko 250 kreveta, U gradnji se nalazi p o većanje lječilišta. Direktor lječilišta je dr. Sundelin, koji je naročito poznat u medicinskoj literaturi po svojim radovima о terapiji sa zlatom kod reumatske upale. U tom lječilištu zadržavaju se prosječno pacijenti oko 60 dana, ali treba istaknuti, da nekoji dolaze samo na nadpregled na par dana, dok bolesnici sa kroničnom upalom zglobova ostaju i po 5 6 mjeseci na liječenju. I bolesnici, koji su prošli akutnu reumatičnu upalu (Rheumatic fever) zadržavaju se u tom lječilištu toliko vremena, k o liko je potrebno, da se spriječe recidive. U svrhu suzbijanja reumatizma u Švedskoj postoje dva društva i to jedno naučno sa predsjednikom dr. Kahlmeterom i tajnikom dr. Sundelinom, i drugo društvo više socijalnog karaktera, kojemu je tajnik dr. Edström. Potonje broji oko članova te postoji naročiti odbor u kojemu se nalaze osim liječnika još i predstavnik radništva, predstavnik željeznice i predstavnik poslodavaca. Taj odbor bavi se sa svim socijalnim i organizatomim problemima reumatizma. Okvir ovog predavanja ne dozvoljava, da se ulazi podrobnije u metode diagnostike i terapije reumatskih bolesti. Ukratko treba istaknuti, da u liječenju kronične reumatske upale zglobova dominira terapija sa zlatom. Nekoji autori predlažu veće doze (Sundelin i dr.) drugi opet manje doze (Edström, Clemmesen i dr.). Međutim, kod kroničnog upalnog reumatizma daje se i liječenje sulfonamidima, eventualno sa salicilom (Svartz, Edström i dr.). Kod akutnog upalnog reumatizma preporuča se i penicilin. Kod kroničnih reumatskih bolesnika gdje zlato nije moguće primjeniti, pokušava se sa nekoliko transfuzija krvi. Dok se masaža kod upalnih zglobova malo i vrlo oprezno upotrebljava, to se gimnastika s jedne strane, a imobilizacija s druge strane mnogo primjenjuju, već prema fazi bolesti. Velika pažnja posvećuje se i kretanju bolesnika reumatičara, te se određuje k o liko vremena smije bolesnik boraviti izvan kreveta, Kod liječenja kroničnog reumatizma preporuča se liječenje sa ultravioletnim zrakama, kao što je to slučaj u antireumatskoj središnjici u Amsterdamu. Kao uzrok neuritisa nervusa ischiadicusa uzima se često prolapsus intervertebralnoga meniska (Clemmesen). U pogledu sistematske borbe protiv reumatizma treba istaknuti novo osnivanje 6 antireumatskih stanica u Poljskoj, Svaka od tih stanica imade laboratorij i fizikalnu terapiju te bolnički odio od 50 kreveta. Te stanice osnovane su u Varšavi, Lodzu, Poznanu, Krakovu, Katowicama i Gdanskom. Holandija u borbi protiv reumatizma Računa se, da su u Holandiji 13,8% svih b o lesnika reumatičari. Glavnu akciju za suzbijanje reumatizma u Holandiji vodi nizozemsko društvo protiv reumatizma. To društvo imade svoj centar u Amsterdamu gdje se i nalazi glavno savjetovalište za reumatizam na čelu sa dr. J. van Breemen-om. To savjetovalište sastoji se od reumatskog odjela i od fizikalne terapije. U reumatski odio, kao i u fizikalnu terapiju upućuju se i svi članovi radničkog osiguranja iz Amsterdama, koji boluju od reume ili trebaju fizikalnu terapiju. Tako je na pr. u godini 1938 bilo liječeno u tom savjetovalištu reumatičara. Osim 6 reumatologa, koji vrše redovitu službu imade i liječnika specijalista koji rade kao konziliariusi i to: röntgenolog, kardiolog,

28 260 laringolog, stomatolog, ortoped, neurolog, ginekolog i endokrinclog. U Holanđiji postoji još savjetovališta za reurnatičke bolesnike u sklopu medicinskih fakulteta u Leidenu, Utrechtu i Groningenu. Francuska i suzbijanje reumatizma Borba protiv reumatizma u Francuskoj je koncentrirana oko termalnih lječilišta za reumatske bolesti, a u nekojima od ovih postoje i reumatske bolnice. Napose treba spomenuti Aix-le-Bains. Prema proučavanju prof. dr. M. P. W e i 1-a kod perifernog reumatizma odpada cca 40% n a artikularni reumatizam, dok ekstraartikularni reumatizam zahvaća 60% slučajeva. Artikularni reumatizam, uključiv ovamo i išias, uglavnom zahtjeva bolničko liječenje, dok se ekstra-artikularni reumatizam može i ambulantno liječiti. Prof. Weil ističe, da reumatična upala nije izliječena, ako nestanu temperature i prestanu boli. Ta varava faza često traje i mjesecima i nalaže oprez. Današnji postupak i tretiranje reumatičara u općim bolnicama ne odgovara potrebama ispravnog liječenja reumatizma. Svaki specijalista vuče na svoju stranu i nema povezanosti u radu kod liječenja reumatičkih bolesnika. Zato je p o trebno osnovati reumatske središnjice sa reumatolozima na čelu, koji će koordinirati i racionalizirati diagnostiku i terapiju kod reumatičnih bolesnika. U Francuskoj se predviđa u svrhu suzbijanja reumatizma osnivanje zavoda odnosno bolničkog odjela za liječenje artikularne reume i išiasa i ambulanata za diagnostiku i terapiju reumatizma mekanih djelova. Sada se ambulantni rad fra diagnostjci i terapiji reumatskih bolesnika vrši na dobrovoljnoj bazi, tako na pr. u bolnici u Saint Antoin-u gdje interni odio (160 kreveta) vodi prof, Weil. Tri puta tjedno drži se reumatska ambulanta u koju dolaze i članovi socijalnog osiguranja. Liječenje se vrši i ambulantno, a po potrebi zadržava se bolesnika u bolnici. ZAKLJUČAK Iz gornjega prikaza vidi se: 1. Da je reumatizam u Europi socijalna b o lest od najvećeg upliva na narodno zdravlje i na narodno gospodarstvo. U mnogim državama reumatizam nanosi veću štetu nego tuberkuloza. 2. Gotovo sve evrpoeke države osnovale su svoje nacionalne organizacije za suzbijanje reumatizma i članovi su internacionalne lige protiv reumatizma. 3. Etiologija odnosno patogeneza reumatske upale još nije definitivno razjašnjena. Kod reumatične upale radi se ili о infektivnom procesu, koji je u najvećem broju slučajeva izazvan po streptokoku, ili se radi о alergičnoj odnosno hiperergičncj upali prouzrokovanoj od bakterijelnih antigena. 4. Za diagnostiku reumatične upale važne su serološke reakcije u krvi i to: 1. povećanje antistreptolizinskog titra i 2. povećanje aglutinacije streptokoka. 5. U terapiji akutne reumatične upale i dalje vodi salicil, piramidon, i si., ali se upotrebljuje i penicilin. U terapiji kronične reumatične upale dominira zlato, i druga kemoterapija, zatim sulfcinamidi, salicil, transfuzija krvi, fizikalna, balneo i klimatoterapija. 6. Kao kod svake socijalne bolesti važna je organizacija i preventiva, kao i socijalna skrb za reumatske bolesnike. U kurativnoj medicini od najveće je važnosti osnivanje bolničkih odjela za reumatizam, kao i uređenje lječilišta u termalnim i klimatskim mjestima. Liječenje treba provađati što ranije, što temeljitije i kroz ono vrijeme koje zahtjeva ta opasna bolest. 7. Uspješno suzbijanje reumatizma jedne zemlje ovisi i о naučnim i prosvjetnim institucijama, koje se bave tim problemom. U tu svrhu potrebno je, osnivanje zavoda za proučavanje reumatizma, poboljšnje nastave i usavršavanje liječnika u pitanjima reumatizma, kao i prosvjećivanje naroda u cilju sprečavanja te teške socüalne bolesti. Iz Zemaljske bolnice za ž iv c a ne i duševne bolesti, Vrapče О biološkoj vegetativnoj refleksnoj genezi Herpes simplexa Prim. Dr. Franjo Patogeneza herpes simpleksa zamršena je, jer nitko do sada nije vidio virusa, koji je uzrok herpesu (1). Ova tema neka posluži kao prinos za bolje razumijevanje geneze herpes simpleksa, koji se pojavljuje kod zdravih ljudi, kod osoba ко,je su sklone vegetativnim neurozama ili kod vegetativno stigmatizovanih individua. * Predavanje održano na sastanku nervo-psihijatrijske sekcije Zbora liječnika Hrvats'e 8. IV, Pestotnik* Staro je kliničko iskustvo, da se herpes simplex razlikuje od herpes zostera, pa je ovo iskustvo potvrđeno i mnogobrojnim eksperimentima na životinjama (1). U daljem razlaganju osvrnut ću se samo na patogenezu herpes simplexa. Kliničke su pojave herpesa poznate, u tipičnoj formi lako ga je prepoznati. Počinje na koži s eritemom, na kojem se za neko vrijeme u grupama pojavljuju perlasti mjehurići; kao perle nalaze se neovisno od sjedišta nerva ili

29 26 ί Jednog -illi više spinalnih gaglija; pojavljuje se često obostrano i ima recidive bez neuralgičkih bolova. U današnjem stanju istraživanja geneze herpesa treba spomenuti, da je godine u sekretu mjehurića herpesa bio nađen neurotropni virus-, koji općenito nije priznat kao uzrok herpetičke pojave. Smatra se, da on može biti analogan encefalitičkom virusu po von Economu, ali da je po virulenci slabiji ođ ovoga (2). Prema tome, usprkos svim dosadašnjim eksperimentima i kliničkim istraživanjima nije uspjelo pronaći uzrok herpesu, a nije uspjelo doći do- najvjerojatnije hipoteze о postanku herpesa. S obzirom na najnovija morfološka utvrđivanja u anatomiji centralnog i perifernog živčanog sistema te s obzirom na fizio-patološka istraživanja prilikom operativnih zahvata na vegetativnom živčanom -sistemu, a posebice s obzirom na fizio-patološke funkcije centralnog i perifernog vegetativnog sistema, koje se opažaju u klinici kod različitih bolesti, moglo bi doći u obzir novo shvaćanje о genezi herpesa, i to na osnovi vegetativnih refleksnih putova u velikom mozgu. Tako je Naegeli kod hiperpiretiskog liječenja progresivne paralize prlimjetio, kada u toku liječenja dolazi do pojave herpesa, da u tom slučaju nastane naročito poboljšanje progresivne paralize, a kada do herpesa ne dođe, -onda nije uspjelo liječenje. To je teško protumačiti, jer se u posljednjem slučaju liječenje provodilo pod istim uvjetima te na jednak način. U skladu s daljim tumačenjem о postanku herpesa možemo ga smatrati kao vidljiv simptom regenerativne i biološke snage u vegetativnom živčanom sistemu kao nosioca obrambene snage u organizmu, koji po Hesis.u u funkcionalnom smislu upliviše i regulira psihička stanja (3). Kao kod prednjeg slučaja tako i kod pneumonije herpes je dobar znak za izlečenje Za taj slučaj značilo bi, da herpes nastane zbog oslabljenog perifernog vegetativnog živčanog sistema, a da je naprotiv centralni vegetativni sistem biološki otporan i jak, tako da ga toksini ne mogu oslabiti i da ne će doći u toku bolesti do delirija, do oslabljenosti srčanog mišica, ni do oslabijen-os-ti centra za disanje (4). Da kod pneumonije dojenčadi ne dolazi uopće do herpesa, a kod male djece vrlo rijetko, razumljivo je iz razloga, što centralni vegetativni sistem nije razvijen ili nije dovoljno razvijen, a ni periferni sistem. Zato tu ne dolazi do biološke obrambene reakcije na koži u obliku herpesa. Iz fiziologije i iz anatomije živščanog sistema poznato je, da se kod svakog nervnog podražaja, koji prolazi kroz mozak, stvara električna struja manje brzine od brzine običnog električnog toka. Pored električnog stvara se i kemijski proces, a posljedica svakog nervnog podražaja s ovom fizikalno kemijskom osnovom jest biološki proces, kojega u normalnom živčanom stanju klinički ne primjećujemo. (5 ). Tu treba spomenuti razne nucleuse, koji prema Clari (6 ) leže u obliku grupiranih ćelija u tuber cinerei na prolazu trećeg i četvrtog ventricula. Ovi jesu: Nucles supraopticus, praeopticus, m-aimilloinfunidibularis, paraventricularis, hypothalamicus centralis, praemamillaris dorsalis i ventralis. Kemijski sastoji se od melanina, koji se, kako se čini, nalazi u ćelijama. One su u neprekidnoj funkciji. Napominjem, da ima u višim i nižim plastima kože melanina, kojega izvor i funkcija do sada nisu objašnjeni. Postanak i funkcija kožnog melanina s melanin-om u navedenim nucleusima embriološki mogli bi biti istog izvora. Među ovim nucleusima tvore n. supraopticus te paraventricularis centar za trofiku, Pomenuti nucleusi imaju različitu funkciju u grani vegetativnog živčanog sistema, oni su funkcionalno među sobom usko povezani te stvaraju u tom pogledu jedinicu u koordinacijskom centru vegetativnog sistema. Eksperimentalno je dokazano kod jednojajčaniih blizanaca, da hip er senzibilnost na koži ne dolazi zbog lokalnih promjena u koži samoj, već da do nje dolazi poradi reakcije cijelog vegetativnog sistema. To se zbiva tako, što kod oštećenih centralnih nucleusa, kroz koje prolazeći nervni podražaj refleksnim putem hipersenzibilizira čitav organizam, nakon što je u organizmu najvjerojatnije bio- stvoren huim-oralni antigen (7). Prema prednjem eksperimentalnom dokazu te prema promatranju simptoma kod bolesnih stanja i općenito, mislim, da prema današnjem stanju znanosti ne možemo sebi na bolji način predstaviti patogenezu herpesa nego na način, da uzmemo centralni i periferni vegetativni živčani sistem kao i fiziološki nedjeljivu funkcionalnu cjelinu na živčane podražaje uz prije naznačenu fiziokemijsku osnovu. Nucleus supraopticus i paraventricularis reguliraju trofična stanja tkiva, a u klinici su p o znati slučajevi s trofičnom promjenom tkiva, koji se pojavljuju kao popratni simptomi neuroti-čkih i raznih psihotičkih stanja. U vezi s time navest ću trofične promjene kod slučaja iz vlastitog kliničkog opažanja za vrijeme moje asistentske kliničke karijere na neuro-psihijatrijskoj klinici u Lyonu. Taj je slučaj publiciran u L, Encephale u godini kao do onda drugi slučaj te vrste u svjetskoj medicinskoj literaturi pod naslovom»muskularna atrofija myopaticnog tipa sa shizopatskim pore mećenjem i izlječenjem«. (Atrophie musculaire de type myopatique avec troubles shizomaniaques guérison (8). Radilo se о jednom 21 godina starom mladiću. On je početkom drugog poliartikularnog reumatićnog napadaja akutno obolio od shizofrenog stanja s progonstvenim idejama i negativ zrnom te s muskularnom atrofijom myopaticnog tipa. Nakon 6 mjesečnog liječenja na klinici napustio ju je u stanju s netaknutom muskulaturom

30 262 u trofičkom i funkcionalnom pogledu fe u zdravom du-, ševnom stanju. Ovdje je bilo pitanje, da li shizoidno poremećenje s istodobnom atrofijom mišičjai u tijelu ne pokazuje cerebralnu genezu, naime da je atrofija mišičja cerebralne geneze, kao što je to tvrdio Duchenne (9). Po utvrđenom napretku u današnjoj znanosti možemo reći, da je Duchennova tvrdnja bliža realnosti, nakon što su po prof. Clari u anatomiji živčanog sistema iz godine poznati nucleusi u tuber-cinerei. Oni u svojstvu trofičnog centra reguliraju tjelesnu muskulaturu i sekrcci]u endokrinih žlijezda, pa bi prema tomu bio i taj slučaj genetički jasniji i bliži Duchennovoj tvrdnji о patogenezi muskularne atrofije s istodobnim duševnim poremećenjima. Premda do sada nisu potanko poznata različita fizio-patološka stanja vegetativnog živčanog sistema kod različitih nervnih podražaja, ipak iz kliničkih opažanja dosadanjih simptoma možemo naslućivati, da vegetativni živčani sistem s centralnim i perifernim sjedištima sačinjava kod nervnih podražaja jedinstvenu i nedjeljivu funkciju kod perifernih i endogenih nervnih podražaja. Ova se funkcija naročito izražava u kliničkoj slici neurotičkih i psihopatskih stanja bolesti somlato-psihe, i to trofičke prirode, odnosno primjećujemo trofička poremećen ja tkiva, koja nasitaju zajedno s izlječenjem psihičkih stanja. Dakle, ova trofička poremećen ja centralnog su izvora, a njihova sjedišta nalaze se u trofičkim jezgrama. Budući da se funkcije idiotropnog sistema očituju kao funkcionalno jedinstvene za cijeli organizam, to se odražava funkcija jezgara (nucleusa) i perifernim znacima na kožnom tkivu. Tkivo u koži prvobitno je sastavni dio živčanog sistema. Ono je embrionalno-perifemi dio nervnog kruga, od kojega se kasnije odvojilo. Klinička promatranja u neurologiji i psihijatriji pokazuju trofičke promjene na kožnom tkivu zbog različitih neuropsihičkih oboljenja. Prema tome možemo kožu smatrati kao bivši embrionalni sastavni dio nervnog sistema na periferiji, koji ima pored ostalih funkcija prije svega»vanjsku«vegetativnu trofičku funkciju u organizmu, a po sjedištu periferno obuzima centralni živčani sistem. Ovaj vegetativni sistem, koji s ostalim živčanim sistemom leži prvobitno periferno od ostalog centralnog živčanog sistema, može biti konstitucionalno ili akvirirano oštećen, a budući da ima trofičku funkciju, oštećena je ona kod njega nakon lezije u nucleusima supraopticusu i paraventricularisu. Ova se lezija odražava u trofičkim promjenama na; kožnom tkivu u obliku locus minoris resistentiae za nervne podražaje perifernog i endogenog; karaktera. Pojam locus minoris resistentiae u ovom slučaju mišljen je u smislu Hermannove alteracijone teorije ( Altera tiomstheorie) о postanku odvodno električnog toka u mišičju i nervnom sistemu, Ova teorija općenito je prihvaćena. Prema njoj protoplazma stanica u mišičju i živcima ne stvara nikakvog električnog toka prema vani, a bazalni metabolizam u svim dijelovima protoplazme ostaje jednak. Svako poremećen je bazalnog metabolizma, t. j. poremećen je unutarnjeg kemizma stanica u jednom dijelu protoplazme izazove odvodni električni tok. Takvo poremećenje bazalnog metabolizma u protoplazmi nastaje kod prelaza iz mirnog stanja protoplazme u podražajno stanje. Podražena supstanca drži se električni negativno prema nepodraženoj protoplazmi (13). Ti podražaji provode se na locus minoris resistentiae za nervne podražaje perifernog i endogenog karaktera. Ovi se podražaji prenose ma. dio supstance sa smanjenom otpomošću vla'kanaca, koja morfološki nisu dokazana. Za njih moramo pretpostaviti da funkcionalno' postoje u svojstvu parasimpatičnih vlakanaca. Poznato je, da se kožom diše, a kožno je tkivo embrionalno sastavni dio živčanog sistema. S obzirom na periferno sjedište kože, a po funkciji njezina tkiva, možemo ga smatrati za sastavni dio perifernog vegetativnog sistema, na kojem dolaze pored ostalih vegetativnih funkcija, kao što1 su sekrecija žlijezda i disanje d o izražaja i trofičke promjene. One su nastale radi: konstitucijolanih i drugih promjena na jezgrama za trofičku funkciju, koje upravljaju trofičke promjene u organizmu i koži. Da se na koži odigravaju trofičke i upaijive promjene, vidimo kod urtikarije. Kod nje nastaju promjene zbog podražaja nokse na simpatikus u crijevnoj muskulaturi, u submukozi i u mukozi. A. S. Dogiel (11) je već godine d o kazao, da u crijevnom, tkivu u plexusu, Auerbachi i u plexusu Meissneri u submukozi ima nervnih stanica simpatičnog tipa s više dendrita s pojedinim neuritima. Podražajem ovih nervnih stanica1 od štetočina odražavaju se refleksnim putem, upalne i trofičke promjene na koži u obliku urtikarije. To dokazuje refleksnu vezu simpafikusa s kožnim tkivima, zbog afiniteta simpatičnog refleksnog puta na kožno tkivo kao na sastavni dio nervnog sistema. Ovaj afinitet na koži u obliku refleksne podražajne nokse, koja dolazi iz sluznice probavnog trakta, pojavljuje se radi konistitucionalnog i drugih podražajnih stanja u vegetativnom sistemu, a1 pojavljuje se na koži kao na bivšem području vegetativnog sistema, koji je u danom slučaju s funkcionalnog gledišta oštećen. Kod lezije centralnih jezgara najčešće nastaju trofičke promjene na: koži. One time na njoj i smanjuju otpornost. Kod refleksnog podražaja na tom mjestu nastane stoga upalna reakcija Nadiranjem refleksnog podražaja stvara se na tom mjestu poradi locus minoris resistentiae upalna reakcija time, što promjena unutarnjeg kemizma ul. ćeliji stvara privlačnu snagu na leukocite, koji se izlazeći iz okolnog žilja. sakupljaju te time izvode na koži kemički proces s upalom (14). Upravo zbog biološki promjenjenog tkiva nastane na njemu upalna reak-

31 2 6 3 cija. Tamo naime gdje locus mimons resistentiae ne postoji, refleksni podražaj prođe kroz kožno tkivo bez reakcije tako, kao što pretpostavljamo, da je refleksni podražaj prošao centralnim putem bez reakcije, jer se klinička reakcija u tom slučaju iz centralnog živčanog sistema nije primjetila. Dakle, zbog refleksnog podražaja endogene ili vanjske prirode nastane poradi afiniteta na koži kao na bivšem sastavnom dijelu živčanog sistema laesio u obliku klinički opisanog herpesa. Zašto nastane laesio na koži? Kako već rekosmo, koža je u embrionalnom smislu sastavni dio živčanog sistema,, a po svojoj funkciji je vegetativne prirode. Ona je kao takva nosilac trofičkih promjena, koje se refleksno odražavaju poradi lezi je na nukleusima za trofičkii centar. Ona je dio vanjskog»obrambenog bedema«u centralnom živčanom sistemu. Kod eferentnih refleksnih putova pojavljuju se na koži upalne promjene ako ima na njoj i trofičkih promjena, koje zbog toga stvaraju smanjeno1 mjesto otpornosti, Nervni podražaji vanjske i endogene prirode imaju afinitet na koži, jer je oma bivši dio nervnog sistema, i to, vegetativnog nervnog sistema. Poradi nervnog podražaja nastaje pored električnoga i biološki proces, koji dolazi dio izražaja na koži u kliničkom obliku herpesa na onom mjestu kože, gdje na njoj postoji smanjena reaktivna otpornost. Zašto dolazi lezija refleksnim putem do izražaja na perifernom živčanom sistemu? Kod normalnih individua nalazi se tako periferni a i centralni živčani sistem intaktan. Zato te osobe kod nervnih podražaja ne primjećuju nikakvih promjena ni centralno' ni periferno. Kod duševnih trauma neurotičara, ili kod normalnih ljudi, periferni' živčani sistem može na koži imati trofičke promjene. Zato kod duševnih trauma i kod uzrujavauja u svakodnevnom životu nervni1podražaji izvode promjene same na koži u obliku herpesa, i to s razloga, kao što je već prije spomenuto. Međutim ergotroipna dispozicija ili tonus centralnog vegetativnog sistema i njegovo m orfološko stanje doista su otporni, zato' na njemu ne dolazi do poremećaja. Kad držim, da je idiotropni živčani sistem u svojoj biološkoj funkciji vanjski obrambeni p o jas protiv ostalog centralnog živčanog sistema, smatram, da bi se na taj način dao protumačiti i fenomen teške kožne sifiliđe s kasnijim manjim znakovima centralnog živčanog sistema ili s nikakvim tako zvanim metaluetičkim oboljenjima. Biološka osnova za pojavu toga fenomena bila bi ista kao kod herpesa, t. j. periferni vegetativni živčani sistem ima konstitucionalno ili akvirirano trofičke promjene u koži analogno alteracijskoj teoriji prema Hermannu. One se na njoij biološki izražavaju u obliku smanjene lokalne otpornosti, a kada sifilitički virus prolazeći periferni vegetativni sistem, nadire na koži na smanjenu trofičku resistenciju dolazi na njoj do upaljive promjene u obliku papule etc. Kod sifilitičke nokse najvjerojatnije se producira humoralni antigen. On u organizmu djeluje kao proprioceptivni fenomen i ima već sam po sehi naročit afinitet na kožu. Taj afinitet pojačan je hipersenzibititetom kože zbog reakcije u cjelokupnom vegetativnom sistemu na silifitičku noksu, kada sifilitička noksa prolazi kroz oštećene centralne nukleuse. Budući da je centralni vegetativni sistem otporan, stvaraju se zbog periferno-neurotropnog afiniteta nokse, na koži mnogobrojne i jake trofičke promjene s različitim kliničkim pojavama. Kod daljeg nadiranja virusa, ukoliko ga još ima, on nailazi na barijeru intaktnog centralnog vegetativnog simstea, koji je biološki otporan. Tako virus dolazi samo djelomično ili nikako do centralnog živčanog sistema, gdje bi se spirohetama moglo stvoriti sifilisitičko oboljenje u mozgu. Uvjeti i mehanizam za p o ja v ljiva n je herpesa simplex. Konačno dolazim do toga, da protumačim mehanizam о refleksnoj pojavi herpesa. Herpetična pojava u navedenim slučajevima stvara se na osnovi specijalnog funkcionalnog stava kod pirelaznoig neurona»schaitneurona«. Da lakše predočim refleksni mehanizam heirpetične podave, do koje dolazi zbog naročitog fiziološkog stanja prelaznom neuronu, primjećujem da se fundamentalni znakovi histeričnih incidenata karakteriziraju time, što su oni promjenljivi prema individualnim psihološkim raspoloženjima i afekcijama. Kod herpesa, naprotiv, kada su se napadaji jedamput počeli pojavljivati, onda se oni periodički odvijaju, i to u serijama (par enchainemet des troubles) na svojstven način, koji nije sličan tako' zvanom histeričkom stanju (enchaînement des troubles pour leur propre compte (12). Mehanizam u odvijanju procesa u serijama ovisi od svojstvenog funkcionalnog karaktera prelaznih neuronskih ćelija. Ovo su ti karakteri : One bez sumnje imaju sposobnost za neovisnu vlastitu funkciju. One imaju vlastitost, da nervne podražaje u sebi po vlastitoj volji nagomilavaju i pojačavaju te u obliku serija opet stavljaju u pokret. Vlastita funkcija prelaznih neurona isto tako ima svojstveni značaj: Tako oni posjeduju veliku zamorenost; Različito vrijeme za prolaz refleksa, t. j, različitu kronaksiju; One sumiraju nedosežne nervne podražaje (Unterschwellige Reize) i ovise о jačini i širini podražaja; One posjeduju i grčevito odbijanje refleksnog toka u njima. Dokaz za ovakvo fiziološko stanje neurona i prelaznih neuronskih ćelija jest pojava, da na pr. kod otrovanja strihninom ili tetanusovim toksinom već najmanji senzitivni podražaj p rouzrokuje grčeve u cijeloj tjelesnoj muskulaturi (13). Tako se klinički herpes pojavljuje, i to periodički, u serijama nakon senzibilnog podražaja u centralnom živčanom sistemu. Na pr. kod

32 264 jednog samo težeg duševnog udarca u obliku senzibilnog podražaja u centralnom živčanom sistemu a i kod nagomilavanj a manjih a čestih podražaja. Ovo redanje napadaja dolazi zbog naročitog svojstva prelaznog neurona, kao što je naprijed opisano. Zašto se nervni podražaji odražavaju afinitetom baš na koži? Specifični virus herpesa simplex, koji se pojavljuje kod normalnih osoba, nije dokazan, te bih smatrao, da je on kod tih osoba samo reaktivna pojava na koži kao posljedica refleksnog vegetativnog podražaja na njoj. Herpes prema tome samo je reaktivna pojava kože na biološki proces, prouzrokovan refleksnim fenomenom na koži zbog njegova afiniteta na kožu kao na bivši sastavni dio živčanog sistema. Do reaktivne pojave dolazi na koži poradi refleksa, koji kao životna pojava organizma stvara u njemu električki i kemički proces. Posljednji dolazi do izražaja u reaktivnom stanju kože. Do njega dolazi zbog afiniteta refleksa na nju, a na njoj je i trofička biološka funkcija oslabljena i zato ovdje dolazi do kožne reakcije u obliku erythema, vesicula etc. Ova kožna reakcija može se smatrati za reakciju»vanjskog obrambenog bedema«u vegetativnom živčanom sistemu, koje je konstitucionalno ili akvirirano u biološkoj funkciji oslabljen poremećenjem spomenutih centralnih nucleusa u diencefalonu. Prema tome herpes kao takav nije u nozološkom smislii kožna bolest, nego je samo kožna reakcija, izazvana na poremećeni vanjski dio vegetativnog živčanog sistema. Do te reakcije dolazi vegetativnim refleksnim putem na koži sa smanjenom otpornom reakcijom u vegetativnotrofičkom pogledu i to zbog poremećenih nucleusa za trofičke promjene, koji reguliraju periferni vegetativni sistem. Ova refleksna biološka reakcija dolazi do izražaja na perifernom vegetativnom živčevlju kod zdravih ljudi ili kod osoba s povremenim lakšim neurotičkim stanjima. Budući da je kod tih osoba samo periferni vegetativni dio biološki labavi ji, a centralni je dio tog sistema otporan, to znači, da tamo ne postoji locus minoris resis-tentiae za prolaz nervnog podražaja, to nervni podražaj prolazi u centralnom putu bez primjet- 1jive reakcije, jer refleks dolazi do klinički primjetljive reakcije samo u funkcionalnom ili organski poremećenom stanju prolaznog tkiva. U tom slučaju poremećeno je samo kožno tkivo, na kojem se klinički primjećuje refleks, koji tako prolazi perifernim dijelom vegetativnog sistema, i to po parasimpatičkim vlaknima. Tako vidimo u koži kao u embrionalnom sastavnom dijelu živčanog sistema još rudimentarni embrionalni ostatak tog živčanog sistema, i to u njezinoj vegetativnoj funkciji, kaio što je na pr. disanje i znojenje, premda morfološki nije sličan živčanom sistemu. Time što je koža bivši embrionalni dio živčanog sistema možemo protumačiti i afinitet živčanog sistema na nju u obliku refleksnog podražaja. Kada se herpes simplex, a to biva često, p o javljuje i na spolnom organu, dakle na organu za rasplođivanje s morfološkim simpatičnim a s fiziološki para,simpatičnim vlakancima, onda se može herpetična pojava na koži i na sluznici tog organa zaista smatrati za izrazitu biološku pojavu vegetativne refleksne prirode prema tumačenju patogeneze herpesa u spomenutom smislu. Iz prednjeg zaključio bih, da se herpes simplex može smatrati samo reaktivnom biološkom pojavom, koja se pokazuje kao posljedica, oštećenog centra u vegetativnom živčevlju, i to s kliničkom slikom na koži, koja po svom embrionalnom podrijetlu služi samo još djelomično u funkcionalnom pogledu kao periferno sjedište za biološke pojave vegetativnog živčanog sistema. Geneza herpesa ne bi se mogla o s l o n i t i n a o s l a b l j e n i v i r u s, k o j i bi biо identičan s onim kod encephalitis von Economa, a prema izloženom herpes ne bi se mogao smatrati kao bolest sui generis, nego kао»biоl оški«sindrom oštećenog, na terenu oslabljenog ili st igmatizоv anog vegetativnog sistema s pojavom na koži. Literatura: 1. Handbuch der Haut und G e schlechtkrankheiten VII Herpes simplex, Zoster. 2. Nouvelle pratique dermatolog.que, Tome V W. Hess: Ueber die W echselbeziehungen zw i schen psychischen und veg, Fun'tionen, Schweiz. Archiv für Neurologie u. Psychiatrie, Vol. 15 et Heilig u. Hоff : Deliberationes congressus dermatologorum internationales IX-1 u Budimpešti, 13 21, septembra Herpes Forschung u. Klinik str Prof. Clara: Die Anatomie des Nervensystems Prof, Сl a r а : Die Anatomie des Nervensystems H, Haxthausen: A cta dermatovenerologica, Januar , L, Encéphale: No 4, Pestotnik Fr., Clinique neurologique a Lyon Henri Claude: Pathologie interne IL, maladies du system nerveux, strana A. S, D o giel, Rau b e r Kopsch: Lehrbuch der Anattomie IV, Eingeweide, strana L. E n céphale: , H. Gelma, Strassbourg, Psychicite et pathologie lesionelle, strana , Prof. Clara: Die Anatomie des Nervensystems, L a n d оis -R o s e m a n n : Lehrbuch der Physiologie des Menschen, 25, Auflage. Erklaerung der Muskel und Nervenström, :, Alterrationstheorie von Hermann. 14. L a n d o i s-ro s e m a n n : Lehrbuch der Physiologie des Menschen, 25. Auflage, strana 61

33 265 Referati iz literature METODE TERAPIJE TKIVOM (liječenje biogenim stimulatorima), Filatov V. P. Vjesnik oitalm Terapija tkivom osniva se na uvođenju konzerviranih auto- i heterogenih tkiva i tvari biljnog podrijetla u recipijent. Ono je nastalo iz opažanja učinaka kornealne transplantacije presađivanjem dodatnih kornealnih elemenata oko prvobitnog presađenika. Filatov je opazio, da je kornealno tkivo, koje se držalo u niskoj temperaturi, prouzročilo bolje bistrenje presađen ka negoli svježe1 kornealno tkivo. Rezultat pri konzerviranju životinjskih tkiva pod temperaturom od 3 4U nad ništicom i pri upotrebi biljnog l -šća držanog u tami, a oba su se postupka smatrala»nepovoljnima«, bila je sinteza osobitih supstancija jednim procesom biokemijske rekonstrukcije. Te supstancije, koje Filatov zove»otporne supstancije«ili biogeni st mulatori«, kada su uvedene u bolesnikov organizam, ubrzavaju njegove regenerativne procese, p o većavaju celularni metabolizam uz povećavanje fiziološke funkcije i uzrokuju radikalnu promjenu u fermentativnoj funkciji proteina. To opće djelovanje objašnjava, zašto je tkivna terapija uspješna u širokom području bolesti, koje su potekle ili od upale ili od degeneracije. Doista tkivna terapija dala je odlične rezultate ne samo kod mnogih očnih bolesti: kod interstic onalne keratitis, neprozirnosti vitreusa, miopične horioretinitis, pannus, uveit s, nego i kod općih bole'sti: kod tuberkuloze farinksa, kontraklure zglobova, psoriaze, neuritis i različite arthropatije. To mnogostruko djelovanje biogenih stimulatora upućuje na njihovu nespecifičnost. Taj članak daje opće upute za tkivnu terapiju i potanji opis, kako se vrši implantacija tkiva. Pruge kože s tankim slojem potkožne masti, skinuta s lešine i razrezana u komade stavlja se u jednu posudu u hladnjaku kroz 6 dana. Na dan operacije koža se sterilizira u autoklavu kod 120 (1 i % atmosfere kroz jedan dan]. Konzervirani komad kože, veličine 6X 8 cm, usadi se bolesniku u kožu. Mjesto usađivanja može biti trbuh, stegno, područje oko ramena. Dužina je ureza od 5 7 cm. Primjenjuju se šavovi, koji se uklone za nekoliko dana. Taj je postupak jednostavan i bezbolan i može se provest' s ambulantnim bolesnikom. Dalja implantacija može se izvesti iza 2 4 tjedna. U nekim slučajevima Filatov daje supkutane injekcije ekstrakata od konzerviranog tkiva, Placenta se uzme neposredno poslije poroda. K o mad se metne u hladnjak na 6 dana, onda se autoklavira i komad 6X 8 cm. usadi se istim načinom kao koža. Slična se usađivanja mogu učiniti s testikulom, mišićima, sklerom, korneom i raznovrsnim materijalom poput kože1, slezene, mišiće životinja, što se može dobiti u klaonicama. Maleni komad (2 X 2 X 2 mm] placente može se također usaditi u malenu rupu, načinjenu u konjuktivi donje spojnične vrećice; nisu potrebni šavovi, jer pritiskujući rub rane kliješt ma kroz nekoliko sekunda rana će ostati zatvorena. Injekcije. Placentin ekstrakt: komad konzervirane placente razreže se u male dijelove i onda zgnječi do konzistencije poput žita. К 10 grama toga doda se 100 cc destilirane vode, smjesa se protrese i stavi na jedan sat pod običnu temperaturu. Onda se kuha kroz 1 ili 2 minute. Smjesta se filtrira kroz nekoliko slojeva gaze, opet ugrije do vrelišta i onda filtrira kroz filtar-papir. Filtrat se stavi u ampule velič ne 1 ili 2 cc; ampule se zatale i steriliziraju u autoklavu kod 120 kroz 1 sat. Ampule se mogu držati1 u hladnjaku kroz nekoliko m jeseci Obična bakteriološka kontrola. Injekcije toga ekstrakta čine se supkutano dnevno, ili svaki drugi dan, do ukupno 20 ili 30 injekcija, la j tok može1 se ponoviti iza jednog ili dva mjeseca. A ko su injekcije bolne (obično nisu), 0,5 cc. novokaina može se injicirati prije toga. Slično pripravljeni ekstrakti iz kože test kula, živaca i drugog tkiva mogu se upotrebiti za supkutane injekcije. Budući da kuhanje, filtriranje i sterilizacija oduzimlju ekstraktu proteine, nisu se opazili, nikakvi anafilaktički simptomi1. Materijal biljnog podrijetla: alojino lišće stavi se na lunjuru u hladnjak na temperaturu 4 10 kroz 15 dana (potpuna tmina). Iza toga trnje se ukloni, lišće opere i razreže u malene komade, stavi u posude i sterilizira u autoklavu kroz 1 sat kod 120. U sađvanjć tih komada aloje sličilo je usađivanju životinjske kože. Ekstrakti alojina lišća prepariraju se ovako: lišće, čuvano u tmini kroz 15 dana, razreže se u vrlo male komade, onda zgnječi u meku smjesu. Na 10 grama te smjese doda se 50 cc destilirane vode. Rastopina se drži u sobnoj temperaturi kroz 1 sat. Onda se kuha kroz 1 ili 2 minute, dva puta filtrira kroz gazu, zatim kuha opet kroz nekoliko sekunda i filtrira kroz papir. Rastopina stavi se u ampule, koje se zatale i steriliziraju u autoklavu. Obična bakteriološka kontrola. Ampule mogu se držati u hladnjaku kroz 5 mjeseci. Injekcije (1 4 cc) daju se supkutano, dnevno ili svaki drugi dan, do ukupno injekcija. Taj tok može se ponoviti iza mjesec dana. Tkivna terapija mnogo se upotrebljava u Sovjetskoj Uniji.»Tkivna terapija«, kaže Filatov, opće je načelo terapeutičke medicine«. Kliničar može prilagoditi p o tankosti tkivne terapije liječenju različitih bolesti. (Prema B. J. O. S.). Efekt maskiranja sulfonamidima u otolaringologiji. Dr. Hohlbrugger (Insbruck). - (Monatschrift, maj 1947.) U početku svoga članka autor izlaže općenite smjernice kod djelovanja i terapije sulfonamidima: da bi sulfonamidi uspješno djelovali, potrebna je koncentracija u krvi između 4 do 10 m g% ; koncentracija nije u čitavom tijelu jednaka, nego je najveća u krvi, manja u l kvoru, a najmanja u potpornim tkivima, naročito u kostima. U otorinolaringologiji se daju sulfonamidi u obliku sulfonamidnih udara s početnim njenim dozama od 5 do 10 gr i svakodnevno se smanjuju, svega kroz 4 do 6 dana, odnosno u količini od 20 do 30 gr. Nedovoljno doziranje, premaleno ii isprekidano davanje, kasni početak liječenja, pored toga istrošen organizam daje slab terapijski efekt. Kada je počela era liječenja sulfonamidima, ponadali smo se u uspjeh intralumbalnom primjenom kod otogenog meningitisa, ali nakon što su neki autori primijetili nagle smrtne slučajeve i teške paralize, što su pripisali jako alkaličnom djelovanju na medulu oblongatu, prestala je ta vrsta primiene lijeka. Nakon ovoga uvoda autor se dotiče svoje teme i veli, da sulfonamidi imaju svoju važnost u otorinolaringologiji i po tome, što svojim djelovanjem mogu maskirati oboljenje, a naročito kod mastoidilisa. Prikazuje tri slučaia gnojne upale srednjeg uha, koji su nakon više nedjelja ili mjeseci morali pristupiti operac'ji zbog teške destrukcije kosti i meningitisa. Kroz to vrijeme primili su tri udara Cibazola. Iza svakog udara nastupilo je p o boljšanje simptoma, pad temperature, i jedino rentgenska kontrola i nagli meningitis su otkrili taj efekt maskiranja na sam proces u kosti. Bouchet i Leraux Robret nakon mnogih zapažanja i iskustava u liječeniu sulfonamidima dali su ove smjernice: 1. Terapija sulfonamidima ne smije nikada zamjeniti paracentezu, jer gnojna upala srednjega uha liječena, sulfonamidima bez paracenteze naginje naročito na mastoiditis. 2. Terapija sulfonamidima mijenja simptome masto ditisa i nekada taj mastoiditis prevodi u latentno stanje, koje nakon više mieseci postaje manifestno i dovodi do komplikacija. 3. Na latentni mastoiditis uv'jek nas upozorava slab sluh na tom uhu pored poboljšanja drugih simptoma, naročito temperature. 4. Rentgenska kontrola. 5. Manifestni mastoiditis u toku druge i treće nedjelje svoga početka mora se operirati, i sulfonamidi, nikako ne dolaze u obzir. Sto se tiče meningitisa, protrahirano liječenje sulfonamidima pospješuje jače izlučivanje fibrina ' p ovećavanje bjelančevine u likvoru sa stvaranjem adhezija u okolini meninga, te zbog toga Oto M ayer preporučuje insuflaciju zraka nakon otpuštanja likvora. Na koncu autor zaključuje, da sulfonamidska terapija mora biti kratka i jako dozirana. Treba se kloniti malenih doza, koje se daju kroz duže vremena ili isdrekidano zbog opasnosti da se stvori latentno stanje. Terapija sulfonamidima može biti djelotvorna, ako je rano primijenjena u većim dozama. A ko zakaže takvo liječenje, samo radikalno odstranjivanje gnojnog žarišta može dovesti do izlječenja. Dr. Krajina Zvonimir

34 2 6 6 О novom načinu liječenja paralize dilatatora fiksacijom i suspenzijom korde vokalis (J. Rebattu i H. Martin, Le Journal de Medicine de Lyon, broj 665, strana 675/47). Autori najprije iznose niz dosad učinjenih operativnih zahvata kod paralize dilatatora glasiljki, Koncem g. dali su američki liječnici novu ideju u kordopeksiji glasiljki; autori iznose tu tehn-ku. Najprije čine strogo medijalni rez kroz štitnu hrskavicu. Zatim prave s vanjske strane obično na jednoj štitnoj hrskavici, jedan kvadratni prozor u hrskavici s promjerom 2X 2 mm. iznad prednjeg dijelaglasiljke, a drugi prozor iznad njenog stražnjeg dijela. Kroz prvi otvor uvode iglom kromirani kadgut, koji se ne da rezorbirati. Igla prolazi gornjim dijelom glasiljke submukozno, a zatim probija mukozu u lumen larinksa. S iste točke, gdje je probijena mukoza, provlači se igla s novim kadgutom u obratnom smjeru od unutra prema vani prateći donji dio glasljke uvijek submukozno, da se onda igla izvuče kroz načinjeni otvor na štitnoj hrskavici, Korda vckalis je tako u cjelini obuhvaćena kadgutom. Ova omča obuhvaća cio mišić glasiljke. Kroz stražnji prozor na isti način provlači se igla s kromiranim kadgutom submukozno i obuhvata se zadnji dio korde vokalis hvatajući istovremeno i aritenoid. Krajevi kadguta se provuku kroz otvor štitne hrskavice i vežu paralar ngealno. Postepeno stezanje kadguta ima za posljedicu retrakciju i podizanje glasiljke uz stijenku hrskavice. Na ovaj način operirana glasiljka nešto je podignuta iznad neoperirane. Zatvaranje laringoiisure i aplikacija penicilina. Autori tvrde, da su rezultati ove operacije izvrsni, bolesnik nema više uopće gušenja i1 diše sasvim normalno. Ova operacija se može izvršiti i obostrano. Dr. Ivanović Mihajlo Leopold I. H., and Nikols A, Philadelphia; Intraokularno prodiranje streptomicina poradi sistemske i lokalne primjene. Arch. of. ophth. 1946, v. 35 jan. pp Jedna jedina intravenozna ili intramuskulirna ininjekcija od jedinica streptomicina na kilogram tjelesne težine proizvela, je koncentracije streptomicina, koje se mogu otkriti u konjuktivi, sklerotici, izvanočnim mišićima i humor aquens u normalnom oku kunića. Koncentracije u tim tkivima povećale su se, kada se digla sistemska doza na jedinica na kilogram tjelesne težine. S većom sistemskom dozom streptomicin pojavio se također u kom ei, vitreusu, horioretinalnom tkivu i vidnom živcu u normalnom oku kunića. Koncentracije streptomicina u sekundarnom humor jedinica na kubični centimetar izotonične rastopine marnom humor aquens-u nakon sistemske primjene streptomicina, a to pokazuje1 selektivno djelovanje na upaljena područja. Lokalna primjena streptomicinske rastop'ne, koja je sadržavala ili ili jedinica na kubični centimetar izotonske rastopine natrijeva klorida, ili primjena pomasti, koja je sadržavala jedinica na gram baze, nisu mogle1ući u humor aquens kunićeva oka s normalnom korneom. Međutim i rastopina i mast lako su unišle u humor aquens kunićeva oka s korneom djelomice ošiećenom. Velike koncentracije streptomicina opazile su se u humor aqueus-u normalnog kunićeva oka poslije ijontoforeze s rastopinom streptomicina, koja je sadržavala jedinica na kubični, centimetar zotonične rastopine natrijeva klorida kroz tri minute. Na osnovi tih stadija preporučuju se metode za primjenjivanje i doze za terapeuske svrhe. Dr. S. Liječenje stremtomycinom kornealnog abscesa uzrokovanog escherichijom coli. William C. Owens, Baltimore. Postojala je intenzivna potražnja za kemoterapeutskim sredstvom, koje bi djelovalo protiv organizama, koji se opiru sulfonamidima i penicilinu. Novi eksperimenti pokazuju, da streptomycin, novi antibiotik,, djelomično ispunjava ovu potrebu. Waksman i njegovi suradnici izolirali su ovaj antibiotik iz filtrata kulture od mesnog ekstrakta Actinom yces grisens-a. Streptomycin je bakteriostat čan prema stanovitim gram -negativnim a i gram-pozitivnim organizmima. Ovo je djelovanje bilo pokazano in vitre, u životinjama i u predbježnim eksperimentima u čovjeku. Između organizma, protiv kojih se pokazao efektivan jesu: Escherichia coli, M ycobacterium tuberculosis, Eberthella typhosa, Brucella abortus, ipasturella tularensis, Hemophilus influencae i Proteus vulgaris. Predbježni izvještaj: nisu pokazivali nikakvu značajnu otrovnost, kad se davao streptomycin per os, subkutano ili intravenozno terapeutskim dozama. Mala količina streptomycina postala je raspoloživa, kad se liječio jedan slučaj Escherich.a coli u abscesu rožnice, koji se činio neizlječiv. Na njezinu primjenu slijedilo je dramatično poboljšanje. W. T., crnac u dobi od 54 g., bio je najprije primljen na Oftalmološki odjel 26. VI Tužio se na slab vib, suzenje, fotofobiju i boli u desnom oku. Tvrdio je, da mu je, tri tjedna prije toga nego što je primljen, pao komadić pijeska u kom eu desnog oka. Usprkos lokalnom i sistem čnom liječenju njegova kućnog liječnika razvio se kom ealni ulcer. Prije ove sadašnje bolesti pacijent nije imao nikakve smetnje s očima. Ispitivanje. Obične laboratorijske i opće tjelesne pretrage bile su negativne, izuzevši neznatnu p e rifernu arteriosklerozu. Tlak krvi bio je 170/88, krvni šećer 89 mg. posto, a serološki testovi1 za sifilis bili su negativni. Desno oko: Postojao je istaknuti edem obiju vjeđa sa spastičnim entropiomom donje vjeđe. Bilo je i neznatno sluzno (gnojno) izlučivanje. Palpebralna i bulbarna conjunctiva bile su istaknuto hiperemične, a pericornealni sudovi bili su jako inicirani. U središtu rožnice bila je neprovidna ploha od 6 7 mm, u promjeru i pružala se kroz čitavu kornealnu stromu (tkivo). Površina je bila nepravilno izdubljena s rastrganim visećim rubovima. Ova čitava ploha jako se zamrljala fluoresceinom. Okolni rub rožnice bio je lako infiltriran u p o vršnim slojevima strome. Prednja komora bila je normalne dubine s hypopyonom u donjoj trećini. Aquenons ray (raytrak zraka) bio je umjereno pozitivan. Iris i leća mogli, su se samo teško vidjeti; pupila je izgledala dobro raširena, a leća bijaše uglavnom jasna. Napetost je bila malo podignuta pod prstima. Nije bilo crvenog refleksa. Vid je bio ograničen do osjeta svijetla s dobrom p rojekcijom. Kultura uzeta iz kornealnog abscesa kod primanja pokazala je velik porast Escher-chije coli. Lijevo oko: Eksterna oftalmoskopska i Spaltlampe-ispitivanja nisu otkrivala nikakvih abnormalnosti. Popravljen vid bijaše 20/20, a vidna polja bijahu normalna. Terapija i tok bоl es t i. Pacijentu se davalo jedinica penicillina intramuskularno svaka 3 sata kroz dan i noć i- 1 gm. sulfamerazina per os dvaput dnevno. Lokalno liječenje sastojalo se u kapanju jedne kapljice 10%-tne1 solucije argyrola, na k oje je slijedilo ispiranje s rastopinon) acidum boricum svaka 4 sata. Penicillinova mast (500 jed, po cm3) stavljena je u conjunctivalnu vrećicu iza svakog ispiranja. К tome se kapala jedna kapljica od 1% rastopine atropin-sulfata dvaput dnevno. Ipak je absces naglo napredovao. Petog bolničkog dana bile su dane dvije sub conjunct 'valne injekcije od 0,25 cc jedne rastopine, koja je sadržavala jed. penicillina po kubičnom cm, u razmaku od 6 sati Ni te nisu imale učinka. Uz nekrotični kornealni absces razvila se potpuna posteriorna synechia i zrela cataracta. Pacijent je izgubio osjet vida u ovome oku, i m islio se, da je enukleacija neizbježiva. Sedmoga bolničkog dana mala doza streptomycina postala je raspoloživa. Lokalna upotreba penicillina je prekinuta. Dvije kapi rastopine, koja je sadržavala 500 standard-jedinica streptomycina po cm3, bile su ukapane u desno oko svakog sata kroz dan i noć. Za 48 sati bilo je znatno poboljšanje. Rožnica se počela čistiti na periferiji, a absces je postao plići. Petnaestog bolničkog dana sistemska upotreba penicillina i sulfamerazina bila je prekinuta. U isto doba jednom zabunom kod rastapanja, koncentracija streptomycina ukapana u konjcnktivalnu vrećicu bila je povećana na standard jedinica po kub. cm. Ova je koncentracija bila upotrebljavana kroz jedan tjedan, nakon čega se ponovno upo-

35 trebilo prvobitno razređenje od 500 jedinica po kub. cm. Za vrijeme ovog povećanog doziranja oko se stalno poboljšavalo. Lokalna primjena streptomycina se nastavila kroz 23 dana. U to doba kornealni absces je zacijelio, a nadomjestio ga je epitelizirani leukom. 14. VIII pacijent je otpušten iz bolnice. Vjeđe bijahu normalne, Bulbarne i palpebralne conjunctive p o kazivale su minimalnu hiperemiju. Centralni leukom, 5 mm, u promjeru, proširio se kroz čitavu debljinu rožnice. Njegova površina bila je potpuno ep'telizirana i nije se zamrljala fluoresceinom. Postojalo je bullous područje 1 mm. u promjeru uz donji nosni rub leukoma. Prednja komora bila je duboka. Aqueons ray bila je negativna, i mije bilo keratitičnih precipitata. Potpuna posteriom a synechia vezala je iris u zrelu cataractu. Očni tlak bio je normalan pod prstima. Nije bilo osjeta svijetla. Težak kornealni absces, prouzrokovan Escherichijom coli, odgovarao je lokalnoj upotrebi streptomycina. Dir. Š. Kornealni čir liječen streptomycinom. Halberstadt i Price,,Philadelphia. Arch. of. ophthalm Upotreba streptomycinova hidroklorida u liječenju kornealnih ulcera bila je preporučena radi sposobnosti tog antibiotika, da spriječi porast i gram-negativnih i gram-pozit vnih bakterija. Waksman i njegovi suradnici izolirali su 2 srodne supstancije, streptomycin 1) i streptomycin 2). Streptomycin, dobiven od jedine vrsti A ctinomyces grisens, manje je otrovan, i mi smo ga upotrebljavali, da liječimo oboljele od kornealnih čireva. Budući da je bila ograničena zaliha streptomycina, samo su oni, koji su prethodno liječeni s nedovoljnim uspjehom, svrstani u kategoriju teških kornealnih ulcera. Da se ispita eventualna dodatna vrijednost droge u usporedbi s rezultatima kod običnog načina liječenja, streptomycin se dao devetorici oboljelih od kornealnog čira kao pripom oć običnom liječenju s atropin-sulfatom, vrućim. kompresama i prigodice tifoidnim cjepivom. Kontrolnu grupu sačinjavali su 13 oboljelih od kornealnog čira, kojima ambulantno liječenje nije uspjelo, te su tražili hospitalizaciju. Teškoća njihova stanja mogla se usporediti sa stanjem onih bolesnika, koji su liječeni streptomycinom. Kriteriji bijahu: 1) trajanje bpli, 2) vrijeme dok se čir izliječio, 3) ukupni broj dana hospitalizacije. Streptom ycinov hidroklorid upotrebio se u koncentraciji od jedinica u svakom kubičnom cent, normalne solne rastopine. Dvije kapi stavljene u bolesno oko svaka 2 sata danju i noću. Streptomycin, neotrovna antibiotična supstancija, dobivena iz Astinomyces grisens, jest, kako se našlo, korisna pripom oć liječenju kornealnih čireva s atropinsulfatom, vrućim kompresama i tifoidnim cjepivom. Dr. Š. Streptomicin kod očnih injekcija. John G. Bellows, D, M. and Farmer, Chicago. The Journal of the Am erican M edical Association. Propustljivost rožnice za streptomicin može se p o visiti abrazijom, upalom, iontoforezom te agensima kvašenja. Streptomicin je neškodljiv i ne draži površ'nu očne jabučice u koncentraciji od mikrograma na 1 ccm. Više koncentracije priječe regeneraciju epitela i p ov:- suju hiperemizaciju i vaskularizaciju rožnice. Dobro se podnose injekcije od 500 mikrograma streptom cina u 0,1 ccm izotonične fiziološke otopine u staklovinu. Čak i 25 mikrograma streptomicina može preventivno djelovati u eksperimentu, ako se iniciraju do 8 h poslije inokulacije, te može zaustaviti infekciju staklovine sa P = hemolititičnim streptokokom, Eksperimentalno je uspjelo potpuno prevenirati infekciju sa bac. pyocianeusom, ako se unutar 8 h iza inokulacije ukapavao streptomicin ( mikrograma na 1 ccm ), i to svega u 3 navrata u razmacima od 2 h. A k o se ovaj rastvor opetovano ukapava, on brzo očisti spojničnu vrećicu u većini slučajeva akutnog i kroničnog konjuktivitisa. Iz kliničkog iskustva je očito, da se većinom streptomicinskom terapijom uklanjaju uzroci akutnih i kroničnih infekcija spojnice i rožnice. Ukoliko nema nekog faktora, koji dovodi do komplikacija, ozdravljenje uslijedi, u većini slučajeva vrlo brzo. Dr. Ljuština-Ivančić Upotreba penicilina i drugih lijekova putem iniciranja u stakleno tijelo. Duguid, Ginsberg, Fraser, Macaskill, Michaelson i Robson. The British Journal of Ophthalmology, April Učinjeni su pokus:, da se ustanovi praktična vrijednost injiciranja penicilina u staklovinu. U eksperimentu je iniciranje provedeno sitnom iglom s malom količinom lijeka. Pokazalo se, da osim čistog penicilina ostali lijekovi (t. j. nečisti penicilin, sodium sulfacetamid, Marfanil, te V 335) lovode do jakih oštećenja retine, i to tol.kih, da ih treba isključiti iz kliničke upotrebe. Čisti penicilin dovodi samo do malih oštećenja retine. Pokazalo se međutim, da penicilin, iniciran u staklovinu, ima svojstvo, da se u njoj dugo zadrži, za razliku od drugih tkiva, iz kojih se brzo izlučuje, te se kemoterapeut čna koncentracija moiže zadržati kroz 2 3 dana. U slučajevima, gdje je ok o ugroženo ozbiljnom infekcijom, opravdana je aplikacija čistog penicilina u staklovinu, jer sitna oštećenja, koja će on ostaviti na retini, još će uvijek biti manja 'od onih, koje bi nanijela infekcija. Količina od jed. penicilina, inicirana odjednom, može se ponoviti, tek za 2 3 dana, jer se penicilin toliko vremena zadržava u staklovini. Dr. Ljuština-Ivančić Operacija suzne vrećice. Dr. L. Gät, Klin M edizin H Operacija suzne vrećice može se provesti izvana i kroz nos. Svejedno je, po kojoj se metodi operira, Jer se u stanovitom broju slučajeva ne može postići fiziološki odvod suza. Na klinici, u Debrecinu imali su 80% uspje1- ha, t. j. bez poteškoća. Krvarenje je prva neprilika kod ekstrakcije suzne vrećice. Najveću nepriliku čini traženje suzne vrećice. Svi autori se1 pri tom drže stanovite orijentacione točke. Jedni, se drže licutum canthi inter., drugi crista lacrimalis anterior, ili početak ductus nasolacrimal s. Iako imamo te tri točke, kojih se držimo, to mora i rutinirani operater raditi, najvećom točnošću i pažljivošću. Razlog u toj poteškoći nalazi se u anatomskoj strukturi fosse sacci lacrimalis. Fossa sacci lacrimalis sastoji se od os lacrimale i proc. front, max 11. Processus front, ograničuje fossu sprijeda sa prominentis lacrimalis, a straga sa lanula lacrimalis. Kako fossu sačinjava više kostiju, to je moguć stanoviti broj varijacija. Gät je izradio sistem za promjenu anatomske strukture kost.,ju, koji sačinjavaju fossu sacci lacrimalis. Razlikujemo tri vrste varijacija fosse. 1. fossa sacci lacrimalis biva plića ili posve iščezava; 2. stvara se duplikat fosse; 3. nema fosse nego ljevkasti obruč, u kojem sjedi saccus. Osim tih anomalija (fizioloških varijacija) mogu se i bolesti os maxill., cellul. etmoid., sinus front, i t. d. proširiti na fossu i okolinu i promijeniti anatomsku stiukturu. Našao ju je po prilici, kod 10 15% slučajeva. Prema tome je sigurna točka ligamentu.m. Operacija se izvodi u 8 faza: Rez kožom 4 mm unutarnjeg očnog kuta i 5 mm iznad ligamenta ravno prema dolje u smjeru sulcus nasolabialis za razliku od drugih 2 cm dug. Na taj način se eleminira krvarenje u 100% slučajeva. Suznu vreć'cu može i manje rutinirani lako naći. Polazna točka je ligament, koji se uvijek nalazi na svom mjestu. Zbog toga ne doživi nepriliku u slučaju, da nema criste ili da postoji fossa duplicata. Ide se ispod ligamenta u dubinu tik uz kost do nazalne stijene i forniksa sakusa, i to pom oću elevatorija i odpreparira dalje kao obično. Istom sada prereže ligament. Kod takvog prepariranja se ne dobije masno tkivo. Sakus se ekstirp'ra kod ušća u ductus nasolacrimalis, duboko koliko je moguće. Nosna šupljina se otvori, da se Strobelovim»Krontrepanom«učini 6 X 8 mm otvor u os lacrimale, minuta prije toga se anestizira nos tamponom Kokain-Tonogen. Taj se sad izvadi. Sve do u nosnu šupljinu kroz ductus nasolacrimalis se sondira, da se učini otok sekreta iz rane i suza. Tamponaža jodoform-gazom u nosnu šupljinu sve do nosnog ulaza i šivanje. P ovoj dnevno. Tampon se vadi treći dan, a šavovi šesti, sedmi dan povoj. Na taj način postignut', su dobri rezultati u 80% slučajeva. Dt. Š-

36 268 6 godina amerikanske oftalmologije, U 29. i 30. broju Schweizerische medizinische W ochenschrift iz 1947, godine prof, Stocker u Durhamu u U, S. A. izvještava: Oftalmološka nastava sastoji se manje iz teoretskokliničkih predavanja, a više iz praktičkih vježba. Kurs iz očne pozadine sastoji se iz»ward rounds«, t, j. docent prilikom vizite objašnjava maloj grupi, studenata p o jedine slučajeve. Često studenti sudjeluju u radu na poliklinici na način, da pod vodstvom asistenta pišu status i obavljaju manja liječenja. Za svaki d'o nastave mora student obraditi literaturu. Smatra se nepotrebnim gubitkom vremena predavati stvari, koje se mogu isto tako dobro naučiti, iz knjiga. Za izobrazbu oftalmologa postavila je American M edical Association stroge i detaljne zahtjeve. Ta organizacija ima u rukama ovlaštenje, da podjeljuje naziv specijalista. Država se ne miješa u tu stvar. Minimalni zahtjevi su predviđen visoki, etički i staleški standard, amerikansko građansko pravo, naziv doktora ođ priznate Medicinal Schoole, najmanje 1 godinu opće medicinske1 izobrazbe i najmanje 3 godine oftalmološke izobrazbe u priznatom institutu. Poslije toga se polažu formalni ispiti. Ti se sastoje iz 2 dijela: 1. dio: histologija patologija, bakteriologija, anatomija, embriologija, perimetrija, terapija i operacije, optika i fiziološka optika, odnos očiju prema općim ob o ljenjima; 2. dio: vanjska oboljenja oka, oftalmoskopija, patologija, refrakcija, poremećenje očne muskulature, operacije (izvođenje na mački). Posebni Syllabus opisuje područje, koje treba obraditi, dijeli savjete о tome, što treba znati za specijalni kurz i kakvu literaturu treba pročitati. Na većim očnim kl inikama posvećuje se velika pažnja teoretskoj i praktičnoj izobrazbi asistenata. Tako se na pr. u Massachusetts državi traži od asistenata, da svrše ili 5-mjesečri, kurz za usavršavanje u oftalmologiji ili odgovarajući kurz, prije nego što se pripuste na rad na klinici. Taj kurs obuhvaća laboratorijske radove, na pr. iz fiziološke i praktičke optike uz teoriju. Općenito, nastava je razdijeljena na mnogo veći broj docenata, nego, je to uobičajeno u Švicarskoj. Svi okulisti ne mogu biti izobražetoi na tako, savršeno organizovanim institutima, jer u njima nema dosta mjesta na raspolaganju. Tamo gdje uz praktično djelovanje nema mogućnosti za teoretsko i sistematsko izobražavanje, amerikanska akademija za oftalmologiju organizirala je pismene kurzeve. Takav kurz traje 7 mjeseci i zahtijeva po prilici 2 sata rada dnevno. Okulisti u praksi imaju mnogo mogućnosti za daljnu izobrazbu i usavršavanje. Akademija za oftalmologiju upriličuje svake godine kongres u Chikagu. Uz znanstvene sastanke, na kojima se drže predavanja о novim radovima, organizirani su kurzevi za izobrazbu iz raznih područja okulistike. Tako je na pr. u oktobru bilo ispisano preko 100 kurzeva. Kod svakoga sudjeluje učesnika. Osim toga mnogobrojne univerze i bolnice drže kurzeve za usavršavanje, koji traju od 1 tjedna do više mjeseci. Program ispunjavaju osim lokalnih nastavnika i docenti gosti. Ljudi se ne plaše ni velikih distanca, da mogu posjećivati kurzeve. Bilo ih je, koji su došli sa sjeverozapadne obale, udaljene više hiljada kilometara. Sve sama glasovita imena. Prije je bio običaj, da su očne, ušne, nosne i bolesti, grla obuhvaćale jednu specijalnost, no danas je pravilo, da se sve više luči oftalmologija od otorinolaringologije. Kao u svakoj okulističkoj praksi, tako i tu određivanje refrakcije zauzima važno mjesto. Mora se priznati, da amerikanski oftalmolog tome posvećuje veliku brigu. On posjeduje vrlo rafinirani instrumentarij, koji sadržava sve moguće sprave za točno određivanje astigmatizma i za studij porem ećene muskulature. Većinom se kod osoba ispod 40 godina primjenjuje midrijaza, Pacijent se najprije pregleda paraliziranom akomodacijom, a drugi put bez midrijatikuma, prije nego mu se prepišu naočari. Prilikom prvog pregleda redovito se sijaskop ra. Sferičke kao i cilindričke korekcije određuju se na % diop. točnosti. Svako određivanje refrakcije obuhvaća i pregled forija. U slučaju, da je porem ećena fuzija, prepisuje se»orthoptic Training«. Veliki instituti imaju velika odjeljenja za tu granu terapije. Specijalno izobražene p o moćnice bave se isključivo tim treningom. M nogobrojni privatni liječnici iskorištavaju takav pom oćni personal. Postoji čitav niz aparata, koji se upotrebljavaju u fu svrhu. Odnedavna se na klinici u Durhanu upotrebljava troposkop. Ti treningi su međutim prijeporni. Poslije operacije škiljenja opažani su dobri rezultati. Još prepornija je terapija anizeikonije (nejednaka veličina slika mrežnica) pom oću posebnih stakala. Stocker je uvjeren, da se u pojedinim slučajevima mogu p otešk oće,_koje imade bolesnik zbog nejednakosti slika na mrežnici, odstraniti pom oću anizeikoničnih stakala. Prednost Am erike pred Europom je u tehnici određivanja kontaktnih stakala. Ono je u Am erici mnogo upotrebljavano. Klinike zaposluju tehničara, koji pod nadzorom liječnika pravi otiske sklere, surađuje s tvornicom i poduzima potrebne korekture. Te proteze već se godinama prave od»plastic«(od stakla koje se ne može razbiti). Takve proteze pacijenti vrlo dobro podnose. Upotreba sulfomide i penicilina kod infekcioznih oboljenja oka jako je raširena. О tome postoji velika literatura. Prema Stockerovu iskustvu sekundarni i tercijalni sifilis odlično reagira na masivne doze penicilina (2 5, ) jed. unutar 5 7 dana). Spominje jedan slučaj vrlo teške iritide i horioriditisa, koji je izliječen za 1 tjedan. Kongenitalna luetična parenhimatoza keratitis ne reagira na penicilin. Usprkos masivnoj penicilinterapiji opažena je više m jeseci nakon izliječenja keratitide na jednom oku keratitis na drugom oku. Kod ozljeda koje perforiraju, upotrebljavaju intraokularno penicilin 1000 jed. na 1 ccm. Kod lokaliziranja infekcije na prednji dio bulbusa rezultati su odlični. I početna panoftalmitis može se zaustaviti. U najnovije vrijeme pokušava se streptomycin u onim slučajevima, kod kojih penicilin nije pristupačan. Tako dobre rezultate bilježe oboljenje očiju od tularemije, bolesti koja je u Evropi vrlo malo raširena. U toku su pokusi, kojima je svrha, da iskušaju streptomycin kao antibiotikum protiv bakcila tuberkuloze. Iako postoji n e koliko povoljnih opažanja, ipak je svaki s odlukom suzdržlji'v. Prema saopćenju dr. Kifera, upravnika streptomycinske kampanje u Am erici, rezultati se u velikom stilu sakupljaju i preispituju. Zatim postoje specijalni instituti: klinike za glaukom. U velikim gradovima, kao New Y ork i Chicago, bile su osnovane pred više godina specijalne ambulante, koje su određene isključivo za glaukomske bolesnike, a tih u Am erici ima vrlo mnogo. Takva glaukomska ambulanta funkcionira na taj način, da svi glaukomski pacijenti, koji traže kliniku ili su upućeni od liječnika ili drugih organizacija, budu naručeni na određeni dan u tjednu. Asistenti i pom oćnici uzimlju status, kontroliraju visus, vidno polje i intraokularni tlak. Ta data se unose u p o sebnu kartoteku. A ko je potrebno, pregleda se kut prednje sobice i druge mjere. Klinika u Durhanu obično ima takvih slučajeva. Bolničarke se brinu, da p a cijenti ne zakasne na predviđenu kontrolu. Prednost je takvog specijaliziranja u ovom. U prvom redu šef klinike ima na raspolaganje velik i pregledan klinički materijal. Liječnici i zdravstvene stanice koriste se klinikom, da dobiju obavijest i savjete, da se poduzmu pregledi, koji se mogu provesti samo u bolnici, kao krivulja tlaka, probe opterećenja. Za nastavu asistenata i studenata takve se institucija pokazala kao vrlo korisna. Što se tiče operativne djelatnosti amerikanskih oftalmologa, oni izvode po prilici, iste operacije kao u Evropi. Posebna pažnja se posvećuje tehnici pri operaciji očnih mišića. Za tu operaciju nalaze se u trgovini igle, proviđene svilom i catgutom sterilno paketirane. Imaju tu prednost, da su atraumatične, t. j. nemaju ušica i stoga se lakše dadu provući kroz tkivo. Protivno Graefovu»Hände weg von den Obliqui«relativno često se operiraju muskulus obi. superior et inferior. Kod paralize m. abducensa prenese se mišićni trak od M. rect. sup. i M. rect. inf, na inserdju abducensa i često se postigne dobar kozm etički rezultat. Iako ta metoda u Evropi nije nepoznata, u Am erici je više raširena. Originalna metoda za skraćivanje mišića pom oću skvrčivanja je predložena po Connor»Cinc h«, koja se sastoji u tome, da se jedna nit katguta na komplicirani način zavije oko pojedinih snopića mišića i navuče i time postigne skraćivanje. Iza enukleacije upotrebljavaju razna tjelesa od stakla i od zlata. Rüdemann ušije čitavo oko iz plastica i pričvrsti na nj miš će. To strano tijelo navodno se dobro

37 269 podnosi, ali se more čekati na konačni rezultat. Očne proteze od plastica upotrebljavaju se već dulje vremena, a imadu tu prednost da se ne razbiju. Šest puta su skuplje nego staklene oči, imaju nešto mutan izgled. I tamo je običaj, da pojedini klinike posjećuju svake godine američki Milleri, kojii prave bolesnicima oči po mjeri. Što se tiče terapije glaukoma,, primijećeno je, da crnci mnogo obole od njega. Kod njih obične filtrirane operacije ne traju dugo valjda zbog sklonosti te rase za stvaranje keloida i tkiva, koje u kratko vrijeme zatvore trepanacioni otvor. Stoga Stocker izvodi dijaterminiziranje cilijarnog tijela, te je opazio bolje rezultate, nego što su obični rezultati. Dviije interesantne metode za lokalizaciju intraokularnoga tijela u Evropi su malo poznate. iprva koja upotrebljava Kellet-lokalizator sastoji se u snimkama rentgena, koje su snimljene pod raznim uglovima. Druga metoda ustanovljuje strano tijelo direktno na samom oku pom oću instrumenta. Taj instrument je nalik na naliiv-pero i pom iče se vrškom po površini bulbusa amo tamo, pošto se približni položaj stranoga tijela prije ustanovio pom oću rentgenskih slika. Elektro-magnetičkim putem se proizvodi kod približavanja magnetskom stranom tijelu. Maksimum u jakosti zujanja, a i otklon jedne kazaljke, naznačuju najkraću udaljenost od samoga tijela. Nemagnetski metali također reagiraju, ali znatno manje. Navodno se taj aparat p o kazao dobrim u ratu pri traženju stranih tijela u tijelu. Amerikanci u principu ne oftalmoskopiraju u obrnutoj slici. Svi imaju električne oftalmoskope s baterijom ili na transformator. Najviše je raširen Friedenwaldov model, koji je proviđen svim mogućim filterima i fokusiranjima, I za skijaskopiranje ili, kako ga u A m e rici zovu, retinoskopiranje upotrebljavaju električno zrcalo. Dok su samo pojedinačno upotrebljavali procjepnu lampu, sada se općenito pregledava njome. Postoje 2 modela, i to Bausch i Lomb, koji su konstruirani prema njemačkim modelima. Za pregled kuta prednje sobice (gonioskopije) upotrebljavaju se kontaktna stakla cd plastica. Postoje 2 modela gonioskopa: po Troncosu i Sheppardu. Oftamološka znanost. IPočetkm ovoga stoljeća stalno su rasli, amerikanski prilozi oftalmologiji. Predstavnici oftalmologije, kao H. Knapp, osnovali su sadašnji Archives of Ophalmologie u New Yorku. U Filadelfiji ističe se de Schweinitz. Čuveni kliničari d operateri, kao W heeler, A. Knapp, sadašnji redaktor Archives of Ophthalmology, zatim Wilmer, osnivač Wilmer-Inst'tuta, pa W oods, Gifford, Verhoeff čine prelaz današnjoj amerikanskoj oftalmologiji kao znanosti. Kad je Stocker prvi puta došao u kontakt s amerikainskim oftalmolozima, svuda je konstatirao v e liko nastojanje, da se održi kontakt s Evropom. Procjepna lampa se upotrebljava tu i tamo, još nije postala opće dobro. Operacije, da se odlijepi mrežnica po Goninovu principu bile su u početku. Kod trećega posjeta opazio je razliku. Tada se amerikanska oftalmologija kao znanost postavila na vlastite noge i pokazuje originalnost. Njezinu napretku mnogo je pridonijela suradnja odličnih stručnjaka, koji su iz političkih razloga došli iz Evrope. W iener i njegovih 26 suradnika izdali su pregled radova, koji obasiže doba od početka rata, od do Izašao je prvi svezak»ophthalmology in the War Years«, о kojem ćem o izvjestiti. Na području pataloške anatomije oka pokazuje se velik interes, koji se ima zahvaliti čestim posjetima i predavanjima E. i, A. Fucksa iz Beča. U Vašingtonu djeluje institut za histološko pregledavanje očiju, u koji, može svaki liječnik poslati na pregled enukleirano oko. On dobije nalaz i mikroskopske preparate, tako da je svakom praktičaru omogućeno širiti svoje znanje iz pataloške anatomije. Postoji i Društvo za patalošku anatomiju oka, ograničeno na 30 članova. Na sjednicama svaki učesnik dobije mikroskop i. preparat, tako da je na taj način omogućeno zajedničko detaljno studiranje preparata, koje niije moguće postići pom oću projekcije. Na području infekcioznih bolesti ističu se radovi, koji obrađuju teme iz područja bolesti, koje su liječene sulfonam dima. Od njih se ističe interesantno opažanje W oodov о: ako se osobama, oboljelim od simpatične oftalmije, inicira intradermalno pigment žilnice, nastaje t.pična reakcija, koja je prema Fridenwaldu histološki slična slici simpatične upale u žilnici. Ta reakcija ispala je pozitivno kod: simpatičke oftalmije, kod V ogt-k oyanagi sindroma (uveitis, alopecia, vitiligo, Dysakusis, P o lios:«), uveitis poslije perforirajuće ozljede bez simpatičke oftalmije. Reakcija bi bila tipična do stanovitog stupnja, ali nije sigurno za dijagnozu simpatičke oftalmije. 0 liječenju sulfamidma i penicilinom moglo bi se dodati, da se postigne veća koncentracija sredstva u vodi prednje sobice jontoforezom ili kupkom rožnice u penicillinu. Liječenje zrakama radiuma provodi1 se na W lmer-institutu posebnim radium-aplikatorom. Eksperimentalni i teoretski radovi obrađuju problem о cirkulaciji intraokularne tekućine. Prijeporno pitanje, da li je voda sobice produkt čiste disfuzije kroz kapi lare ili sekrecije, čini se, da je riješeno s pretpostavkom, da oba procesa funkcioniraju istodobno. Od autora, koji se bave tim problemom, ističe se Fridenvalt, Kinsey i Grant, Dalje je na tom problemu radio i Goldman i došao istodobno do istih rezultata, t. j. da je voda sobice»aqueous veines«dovođena epibulbarnom cirkulacijom. Od m iоt i k a spom nje se novi pod imenom»rutin«, koji sačinjava tvar srodnu vitaminu P, koji se dobiva iz duhana i heljde. Rutin, upotrebljavan u kombinaciji s mioticima, uzrokuje pojačano sniženje tlaka. Još su osim toga dva nova miotika: Furfurroltrimethylammonium-jodid, Furmethide, koji, pripada grupi cholina, ali nije rastvaran icholinesterasom, stoga je njegovo djelovanje dugotrajno. Owens i W oods izvještavaju о dobrim rezultatima tog miotika. Drugi miotikum Düsopropqlfluorophosphat, skraćeno»dep«, jest inhibitor Cholinesterase i stoga djeluje slično kao fizostigmin. Njegovo djelovanje je mnogo jače i dulje. On uzrokuje miozu, koja traje 3 27 dana, a spazmus ciliarnoga mišića dulje vremena. Međutim su publicirane neugodne nuspojave, kao glavobolja, onda smetnje u viidu zbog spastičke miopije, a zatim slučajevi, kod koj h su zbog»dep-a«prouzrokovani akutni napadaji glaukoma. Prema Stockerovu iskustvu furmetidi u stanovitim slučajevima bolje djeluje nego pilocarpin i eserin,»dep«je u stanju sniziti tlak oka tako, kako se ne može postići nikakvom drugom konzervativnom terapijom. No i tu je oprez na mjestu, jer je Stocker u jednom slučaju iza njegove primjene opazio naglu kongestiju, tako da se morala odmah p rovesti operacija. Furmetidi, kao»dep«, dragocjeni su nadcknadni preparati za konzervativno liječenje glaukoma, ali će jedva m oći potisnuti stara oprobana sredstva. Iz područja transplantacije rožnice, interesantacije rožniic'e interesantno je spomenuti, da je za dopremu svježeg transplantacionog materijala osnovan u New Yorku institut»eye Bank«Kada je Stocker trebao jedanput da hitno provede trasplantaciju rožnice, a nigdje je u blizini nije mogao dobiti, taj Institut mu je u jednom hladnjaku avionom poslao u Durham jedno oko. Od interesantnosti je dalje spomenuti, da je Cutler izvjestio о uspješnom nadoknađivanju mutnoga corjbus vtreuma zdravoga oka. Godine po L'eopoldu Miilleru predložena resekcija pruge sklere našla je u Borley-u ponovnoga pristašu. On je preporučuje pri odljepljenju mrežnice, osobito u afakičnim očima, samu ili kombiniranu s dijatermijom, a preporučuje ju i za korekturu ekcesivne m iopije. Primljena je s rezervom. Na području oftalmološkog istraživanja pod naslovom»industnijalna oftalmologija«tretirana su pitanja о zaštiti i liječenju industrijskih nezgoda i oboljenja i važni pokusi za određivanje zvanja i rada u pogledu funkcionalne sposobnosti oka. Dr. Štajduhar. Journal of the thoracic surgery St. Louis 16: 1 98 (heb) Theron Clagett and L. M. Eaton (Mayo clinic) Surgical treatement of myosthenia gravis (Kirurško liječenje myastheniae gravis). Kod 32 pacijenta operirao se timus. Kod 15 slučajeva našao se tumor timusa, u ostalih 17 slučajeva bio. je timus obične veličine, ali se ipak izazvala timektomija. Pocijente su nadzirali 6 i više mjeseci nakon operacije, a uspjeh je bio dobar Autoni opisuju tehn ku operacije

38 270 i preporučuju je kod svih progredijentnih slučajeva myasthenije gravis. Dr. S. Šarić i NewnEnglaud Journal of Medicine, Boston 236: (Feb 13) M. M. Pest Results of bilateral supradiaphragmatic splanchniotectom, for arteriel hypertension. Rezultati bilateralne supradijafragmalne simpatektomije kod hipertonija. Autor primjenjuje metodu Adson i Craig i misli, da nije potrebna naknadna denervaciija. Supradijafragmalna s mpatektomija učinjena je kod 1500 pacijenata, koji su se nadzirali 1 12 godina nakon operacije. Napadno je bilo simptomatsko poboljšanje (smanjenje ili nestanak glavobolje, nervoze, nesanice, palpitaoije) u 86% slučajeva. To poboljšanje ostalo je stalno 5 12 godina. Smanjenje samog tlaka uslijedilo je u 81% slučajeva. Isti postotak pokazao je smanjenje angiospazma, hemoragija i eksudac'je pretragom fundusa. Stanje miokarda, renalna funkcija, R, N. također se poboljšala. Dr. S. Šarić Medical Journal of Australia. 2: (dec. 7) Methyl Thiouracil in Thyrotoxicosis. H. R. G. Poste: Methyl-thiouracil kod tireotoksikoze. Najbolje je davati min'malne doze, koje daju željeni efekt, i to individualno. Najmanje trajanje aplikacije treba da bude 5 mj., a najviše je to, da se daje methylthiouraçil još 3 mj. nakon toga, što je bazalni metabolizam pao na 0 ili. Istodobno daju se vitamini,naročito В i dijeta bogata proteinima. Potrebna je kontrola pacijenta još 6 mjeseci, pošto je prestala terapija. A ko se prejako povećava struma i nastaje jaki egzoftalmus (a ta jaka hiperplazija ne traje dulje nego 4 mjeseca), autor daje istodobno s methyl-thyurac lom i tireoideju. Adenomatozne stiume potrebno je operirati. D obre rezultate methyl-thyuracilom imao je samo kod akutnih hiperplastičnih toksičnih struma, i to u 85% slučajeva. Dr, S, Šarić. Lancet, London 1: (Feb) Thyreoidectomy and thiouracil in toxic goiter. H, P. Himsworth, Morgans an Tretter. (Operacija tireoideje i thiouracil kod toksične strume). Autori su uspoređivali rezultate, i to: 65 slučajeva bilo je liječeno thiourac lom, a kod 93 slučaja bila je izvedena subtotalna tireoidektomija. Rezultate su kontrolirali 30 mjeseci. Prva tri tjedna je rezultat bio sličan ( smanjenje frekvence bila i bazalni metabolizam), ali kod thiouracila u manjem stepenu nego poslije operacije. Od 3 tjedna do 3mjeseca poslije početka liječenja, t. j. poslije operacije nije bilo vidnih razlika u rezultatu. Dr. S. Šarić Revista de gaslroenterologie de M exico 11 : 1 44 (Jan-Febr) Abdominovenous direct transfusion of ascites liquid in hepatosplenic cirrhosis. A. A ceved o Olvera (Abdominovenozna direktna transfuzija kod ascittesa kod hepatosplenomegalne ciroze). Autor je polazio sa stanovišta, da su proteini plazme niski kod L.aenec-ove ciroze i Bantijeva sindroma, dok su proteini tekuć-ne ascitesa visoki. Proteini poboljšavaju funkciju jetre i mogu apsorbirati kroz peritoneum. Dao je ascites kao svaku drugu transfuziju direktno iz abdomene u venu bez ikakvog prepariranja slobodne ascites tekućine. Ukupna pojedinačna doza bila je do 1G00 cm, a sveukupna doza od 2 10 lit. Od 18 slučajeva t.ilo je: u 5 slučaja izliječenje i i izrazito poboljšanje, u 6 slučaja započeta terapija u vrlo kasnom stadiju i teškom stanju. u 4 slučaja bez poboljšanja, u 3 slučaja još pod terapijom. Dobri rezultati, su razumljivi, jer bolesnik naravno mnogo bolje podnosi vlastite bjelančevine nego ostale i mnogo bolje reagira nego na samu dijetu. Taj je članak samo informativan i autor misli, da je terapija potpuno neopasna, jednostavna i jeftina. Dr, S. Šarić О radioaktivnim izotopima. (The Laboratory, Fischer Scientiifc Co. Vol. 17 No. 2). Tri osnovne čestice sačinjavaju atom: proton, elektron i neutron. Jezgru atoma sačinjavaju protoni i neutroni, a njihov ukupni broj određuje atomnu težinu elementa. Broj protona (pozitivno nabijenih čestica) određuje kemijske osobine elementa. Neutron je električni neutralan, a njegova masa je od prilike jednaka protonu. A ko oduzmemo ili dodamo jezgri elementa proton, time mijenjamo sam element, t. j. jedan se element pretvara u drugi. A ko oduzmemo ili dodamo jezgri neutron, ostaje element kemijski isti, samo se mijenja njegova atomska težina. Tako nastaju izotopi elemenata; na pr: običan je ugljik smjesa od 99% C12 i1 1 % C13. Ostali elementi su također smjesa stabilnih izotopa. Radioaktivni izotopi su izotopi, koji emitiraju alfabeta- i. gama-zrake. Oni su za razliku od običnih izotopa labilni. Nakon stanovitog vremena oni se pretvaraju u element s manjom atomnem težinom (prvi element na lijevo u periodičkom sistemu). Umjetna radioaktivnost ima dvije velike prednosti: 1. svaki element može se pretvoriti u radioaktivni izotop; 2. ta radioaktivnost je kratkotrajni, tako da se može primijeniti per os ili parenferalno. Za sada je otkriveno oko 200 radioaktivnih izotopa, od kojih ima oko 100 više od 12 sati pola života (vrijeme za koje se smanjuje radioaktivnost na polovinu). Na pr. trajanje radiofosfora je 14 dana. Na žalost, najinteresantniji elementi za biološka istraživanja vrlo kratko traju. Tako zvana lančasta ili verižna reakcija radioaktivnog urana. vrši se u uranskim pećima. U svrhu, da se smanji brzina neutrona, elementarni uran se stavlja u velike blokove grafita od nekoliko stotina tona, koji su izolovam betonskim zidom. O slobođeni neutroni upotrebljavaju se za bombardiranje ostalih elemenata, koji se zatale u aluminij i stave u otvore uranske peći. Radioaktivnost mjeri se pom oću Geiger-M iillerova brojila. Tim brojilom može se otkriti 10 milijuntiha jednog grama radioaktivnog ugljika. Radioaktivni izotopi zovu se i radiotragatelji (Radiotracer), jer se oni lako otkriju, gdjegod se nalazili. Kod živih bića bilo je do sada moguće samo biopsijom ili poslije smrti istraživati kemijski sastav pojedinih tkiva. Dajemo li radioaktivni jod per os kao sol ili kao kao otopinu soli, taj će se jod staložiti u raznim tki vm a. A ko sada stavimo G reiger-m iillerovo brojilo u blizini glandule tireoideje, točno ćemo znati vrijeme apsorpcije i količinu apsorbiranog joda u tireodei. Ta se metoda upotrebljava za određivanje težine hiper- ili hipotiireoze te kao kontrola u terapeutskom efektu joda kod miksedema. Vrlo je važno, da se odredi težinu smetnji pri perifernom optoku krvi, naročito kod gangrene. Daje se fiziološka otop na s radioaktivnim natrijem i stavi se G eigerovo brojilo u blizini oboljelog ekstremiteta. B rojilo točno pokazuje mjesto, gdje prestaje cirkulacija i opseg kolaterale. Prema tom nalazu vrši se operacija i određuje visina amputacije. Najvažnija su istraživanja metabolizma u živom organizmu: Na pr.: prije se mislilo,da membrana crvenih krvnih tjelešaca propušta iz plazme elektivno samo ione klora, međutim se pom oću radioaktivnog natrija dokazalo, da natrij prolazi membranu zrelog eritrocita u crvena krvna zrnca. Što se tiče malignih tumora, m oguće je zračiti tumore»unutar organizma«, a ne kao do sada izvana rentgen- i radium-zrakama. Tako na pr. radiofosfor, koji se sakuplja u kostima, djeluje direktno na hiperprodukciju bijelog i crvenog reda u koštanoj srži. Druga metoda liječenja sastoji sei u tome, da se radio aktvn i spoj inicira direktno u tumorozno tkivo. Kod toga se biraju oni spojevi, koji se elektivno apsorbiraju u stanovite organe, tako da se smanjii opasnost za ošlećivanje zdravog tkiva. Za sada još nema naročitog uspjeha u liječenju malignih tumora. Pokazalo se naime, da su često maligne stanice često najrezistentnije prema radioaktivnim spojevima, a zdrave se stanice oštećuju. Naročito je iluzorna svaka terapija, kad su već nastale metastaze.

39 2 7 1 Istraživanja su tek započeta, ii po mišljenju autora terapija malignih tumora radio-izotopim a bila bi mnogo eksaktnija, jeftinija i jednostavnija od dosadašnjih metoda. Dr. S. Šarić Britsch M edical Journal No nov, 15./1947. A. S Me Farlane Biochemical applications of stabile and radioactive isotopes. Stabilni i radioaktivni izotopi u biokemiji. Ljudski organizam kemijski jednako reagira na aplikaciju običnog elementa u spoju ili radioaktivnog izotopa. Stabilni izotopi, osim deuteriuma, nemaju razorno djelovanje na živu stanicu, a radioaktivne izotope m ožemo davati U tako malim dozama, da se oni sa sigurnošću mogu eksperimentalno upotrebiiti kod ljudi. Najviša iskustva imamo sa radiofosforom (P32), koji se daje kao natrijev fosfat. Nakon 24 sata izlučuje se oko 10%; u limfi i u plazmi nalaze se vrlo male količine, a sav ostali fosfor nalazi se u stanicama, naročito u skeletu, jetri, i crijevu. Nekoliko minuta nakon aplikacije nalazi se P33 u visokoj koncentraciji u plazmi i limfi. Stanice primaju fosfor iz limfe u određenoj količini i izlučuju ga opet natrag u limfu. Nema razlike između fosfora, koji ulazi i izlazii, te nastane miješanje i izmjena u stanici. Difuzija fosfora ide u oba smjera, i radioaktivni fosfor izlazi iz stan ce mnogo prije, nego što se zamijeni sav dnaktivni fosfor u stan'ci. A ko ja koncentracija radiofosfora u plazmi konstantna, onda radioaktivnost fosfora u stan'ci raste! eksponencijalno s vremenom. Prema tome se na početku davanja (kada je eksponencijalna krivulja približno linearna) može izračunati vrijeme koje je potrebno, da se sav fosfor izmijeni u stanici. Na pr.; 4 sata nakon davanja radioaktivnog fosfora količ'na u tibiji štakora iznosi 1/600 konstatne količine P32 u limfi, i možemo izračunati, da se u roku od 4 tjedna izmijeni sva količina fosfora, koji se konstantno nalazi u tibiji. To vrijeme zove se vrijeme nadoknada ili opticaja. U nekim slučajevima možemo samo približno odreliti vrijeme opticaja, jer je ono prekratko. Fosfor se velikim dijelom taloži u kostima kao anorganski spoj, a manjim dijelom nalazi se kao organski spoj u svim stanicama. Chadkoff i, Fishier (1943) dokazali su, da su fosfolipoidi plazme nadomješteni u roku od 6 10 sati, a glavna sinteza vrši se u jetri. A k o se kod životinja izvadi jetra, to se vrijeme sinteze produžuje na sati. Jetra nadoknađuje svoje vlastite lipoide u roku od 50 sati, crijevo u roku od 40 sati, ali moždana supstanca obnavlja svoje lipoide istom u roku od 4 tjedna (slično kao kosti). Nukleinska kiselina nalazi se djelomično u jezgri, a djelomično u citoplazmi, sviju stanica. U normalnoj stanici se nuklearni fosfor obnavlja vrlo polagano (po prilici kao u kostima), ali u ci oplazmi se obnavlja deset puta brže. Međutim od najveće je važnosti mijena fosfora u embr onalnom tkivu, regeneracionom tkivu i kod malignih tumora. Tu se pokazalo, da je opticaj nuklearnog fosfora 10 do 15 puta brži nego u normalnoj stanici. M etodom radiotracera možemo saznati i količinu P32, koja se stvara i nastaje. Na taj se način dokazalo^ da embrionalni i mal gni rast stanice ne nastaje, jer je p o većana sinteza staničnih spojeva, nego jer se smanjuje raspadanje, t. j. polaganije se rastvaraju stanični elementi. Prema tome stanica je zrela u tom slučaju, ako su procesi raspadanja ubrzani toliko, da dostignu brzinu sinteze. Za razliku od nač:na apsorpcije fosfora organizam sasvim drugačije reagira na aplikaciju radioaktivnog željeza. Hahn je dokazao, da se kod odraslog željezo ne apsorbira u probavnom traktu, ali se kod anemičnog individua apsorbira. Eritrociti, koji se stvaraju iza davanja radioaktivnog željeza, sadrže to radioželjezo u molekuli hemoglobina. Ti se eritrociti nalaze u krvi nekol ko mjeseci, nakon čega se raspadnu u slezeni i jetri, gdje je željezo deponirano, a nakon stanovitog vremena to isto željezo ulazi u nove eritrocite. Kako vidimo, radiotracer nam pokazuje veliku razliku u metabolizmu željeza i fosfora. Kakogod je organizam liberalan kod m jene fosfora, tako je konzervativan kod mijene željeza, t. j. ekstremno štedi željezo, a s druge strane ne dopušta, da se nepotrebno željezo iz hrane apsorbira. Nije. još nikako objašnjeno, na koji' način mukoza crijeva»osjeća«nedostatak željeza i dopušta ograničenu apsorpciju. A k o se štakorima daje aminokiselina glikokol sa C13 u met Inoj grupi i N15 u amino grupi, onda se nakon nekoliko dana nalaze radiotraceri u protoporfirinu i hemoglobinu. Kod ljudi se nalazi N15 davan kao glikokol nakon 4 dana u crvenim krvnim tjelesnima. Koncentracija N15 raste u prvih 25 dana, ostaje konstantna daljnih 50 dana, a nakon 150 dana pada polako na nulu. Statistička analiza pokazuje,da je prosječni život eritrocita 127 dana. Tom se metodom dokazuje i to, da se kod konačnog raspada eritrocita porfirinska grupa ne upotrebljava za daljnu sintezu (kao prije opisano željezo u jetri), nego se izlučuje sa žuči. Organizam sadrži 3 važne tvari: Cholin, kreat n i metionim. Do sada se nije znalo za ikakovu vezu između ta tri spoja, a nema ni kemijske relacije među njima, osim što se metilna grupa veže za sumpor ili dušik umjesto na ugljik. V eć se prije opazilo, da se nedostatak jednog od ovih spojeva može nadomjestiti drugim, ali se nije znao razlog tome. Ako se međutim daje deuterium u metilnoj grupi u jednom od ovih spojeva, na pr. u chol nu, onda vidimo kod analize, da se deuterium nalazi u organizmu i u ostala 2 spoja, t. j. u kreatinu i metioninu. Autor misli, da se tim primjerom približujemo djelovanju, sličnom vitaminima. G1 kokol označen N1" nalazi se u svim aminokiselinama, izuzevši, lizin. Do sada se mislilo, da samo biljke i bakter je mogu pom oću CO2 sintetizirati organske spojeve. A ko se udiše radiougljik u formi CO2 naći ćem o ugljik u glikogenu jetre i u ostalim spojev:ma tijela. Za sada je poznato 6 raznih kemijskih reakcija, kojima organizam može fiksirati CO2. U nastavku tih pokusa istraživala se mijena octene kiseline. Do sada je b 'lo istraživanje octene kiseline u organizmu vrlo otežano, jer je ima u maloj količini, a određivanje je komplicirano. A ko se daje u hrani spoj, koji sadrži C13, to možemo otkriti C13 u formi acetata u jetri. Prema težini čitave jetre izračunava, se količina u malom ekscidiranom komadiću spektrometrijskom metodom. C13 acetat nađen je kao dikarboksilna amino-kiselina u bjelančevinama tkiva, u masnim kiselinama jetre, u masnom tkivu, cholesterinu i glikogenu. Otkriće fiksacije CO2 te mijena acetata u tkivu od najveće je važnosti, jer otkriva bit raznih patoloških stanja, na pr. povišenje acetona i ketona kod dijabetesa. Ta nova istraživanja pokazuju, da za razum jevanje biokemijskih zbivanja nije dovoljno dosadašnje kemijsko ispitivanje, t. j. momentana količina neke tvari u tkivu, nego je bitno dinamsko djelovanje i brzina izmjene atoma i molekula, a to je specifično za svaku stanicu. Dr. S. Šarić Opasnost pri aplikaciji radioaktivnih izotopa. British medical journal No nov, str Radioaktivni izotopi predstavljaju silan napredak u medicinskom i biokemijskom istraživanju, otkrivaju nam nove nepredvidljive mogućnosti. Prvi je upotrebio Kristiansen god. radiobismut. God objavili su Hevesi, Rittenberg i Shemin upotrebu radiotracera. M. C. Farlan tvrdi u svom članku, da radiotraceri ne predstavljaju opasnost za ljude, međutim se autor ne slaže s time i navodi ovo: Moramo biti vrlo oprezni u svakom pojedinom slučaju pri terapeutskoj aplikaciji radioaktivnih izotopa (za sada se upotrebljava samo radiofosfor i radiojod). Radiofosfor daje se terapeutski od god ne P o kazalo se, da terapeutski efekt ni u kom slučaju nije bolji od efekta rentgenskim zračenjem, jedino su bolji rezultati kod polycythaem iae verae. Kod kronične mijeloične i limfatične leukemije efekt je po prilici isti kao kod rentgenskog zračenja, a kod limfogranuloma i karcinoma radiofosfor je bez efekta. Radiofosfor djeluje n e minovno i na zdrave stanice tkiva, naročito na repror duktivne organe: na koštanu srž, limfno tkivo, a zatim na bubrege. Ne samo patološke nego i zdrave stanice koncentriraju radiofosfor za sintezu kompleksnih spojeva, kao što je ribonukleinska kiselina i timonukleinska kisel na. Te opasnosti nisu samo hipotetske. Platt opisuje postmortalne histološke, promjene kod pacijenata, liječenih

40 2 7 2 radiofosforom. Kod 43 slučaja našao je izrazite promjene (slične rentgenskom oštećenju) u koštanoj srži, limfnim čvorovima, slezeni, a naročito u bubregu. Manje histološke promjene nađene su u mozgu, na koži, probavnom traktu, hipofizi, korteksu suprarenalke. Najteže prom jene opažane su na testesima i ovarijima mlađih pacijenata. 'Prema tim nalazima oogeneza i spermatogeneza vrlo je smanjena ili nestala s konzekutivmm sterilitetom. Me. Wirther naglašava mogućnost alteracije i mutacije gena, ako se daje radiofosfor u reproduktivnoj dobi života. Za sada ne možemo još imati iskustva, jer se to može dokazati na kasnijim generac jama, Mitchell naglašava mogućnost kasne karcinogeneze, leukemije ili koštanog sarkoma. Najmanje latentna p e rioda jest 5 godina. Autor naglašava, da je opasno davati radiotracer, na pr. radiojoda kod hipertireoze, gdje očekujemo dulji život. Prema današnj m istraživanjima vrlo je opasno i štetno davanje radioaktivnih spojeva kod mladih ljudi u slučajevima, gdje očekujemo dulji život od 5 godina. Dr. S. Š a r i ć Primarni karcinom pluća, (The journal of the Am erican M edical Association, vol ). Ochsner, De Bakey Dixon. Novija istraživanja su dokazala, da je primarni karcinom pluća dosta čest, a otkako je pred 14 godina Evan Graham uveo u terapiju operativne zahvate plućnog karcinoma, prognoza mu nije više beznadna, Autori izlažu svoja iskustva, koja su sabrali kroz 12 godina na materijalu od 412 primarnih plućnih karcinor ma. Kod 246 bolesnika provedena je eksplo-racija, a u 147 slučajeva izvedena je resekcija. Uspjeti su objektivno ustanoviti, da je primarni karcinom pluća za razliku od karcinoma ventrikuli u vrlo jakom porastu, tako da danas stoji na drugom mjestu iza karcinoma želuca. P retežno obole muškarci (86,4%), i to češće na desnoj strani pluća (58,6%), 90% bolesnika bilo je iznad 50 godina, ali od interesa je spomenuti, da je najmlađi bolesnik imao 12 godina. Upada u oči, da je porast plućnog karcinoma bio samo kod bijelaca, kod crnaca je uglavnom stalan. Etiologija plućnog karcinoma ä tumačenje porasta potpuno je nejasno. Pušenje', odnosno zanimanje ili način života, za koje neki autori smatraju, da su važni, nisu pokazali u materijalu nikakve značajnosti. Histološki se radilo gotovo isključivo о karcinomu bronha, a procent drugih oblika bio je iščezavajući malen. Simptomi su vrlo nekarakteristični i u početku neznatni. Najobičnije smetnje, kao: kašalj, mršavljenje, bol i nelagodnost u grudima, hemoptoja, hemoptiza i dispnea i t. d. dolaze i kod većine druih plućnih oboljenja, često je samo jedna ili1 dvije od tih smetnji, često ih uopće i nema. Bolest se većinom otkriva tek rentgen-siiimkom. Treba se držati pravila, da poslije 40-te godine kod svakog bolesnika precizno pregledamo pluća, naročito ako ima nejasne grudne smetnje, odnosno tvrdokorni kašalj ili hemoptiza. Treba imati na umu, da je čest primarni karcinom pluća u tim godinama. Najvažnije su metode pretrage rentgen-snimke, i to serijske s čestim kontrolama uz pom oćno sredstvo i bronhosk оp i j a. Posljednja daje dobre rezultate kod bazalnih procesa. Citološka ispitivanja sputuma imaju, ako su pozitivna, vanrednu dijagnostičku vrijednost, naročito ako zataje druge metode. Nalaz tumor-stanice u punktatu pleuralnog izljeva važan je ne samo dijagnostički nego i prognostički u smjeru, da je to znak inoperabilnosti. Od nekih autora preporučena aspiraciona biopsija, iako je dala pouzdane rezultate, napušta se zbog toga, jer dovodi do implantacije i propagacije tumora u punkcionalni kanal i time onemogućuje operativni zahvat. Autori stoje na stanovištu, da je kod svih sumnjivih stanja opravdana čak i eksplorativna operacija. Terapeutski dolazi u obzir jedino ekstirpacija zahvaćenih pluća, jer je rentgenska terapija, kako je p o znato, bez efekta, a upotrebljava se jedino kao palijativno sredstvo. U novije se vrijeme uvodi mjesto rentgenske terapije kao palijativnog sredstva metil-bis (betakloretil) amin-hidro-hlorid, no autori nemaju s njime još nikakvo iskustvo. Kao kontraindikaciju za operativni zahvat uzimaju daleke metastaze, ako je zahvaćena traheja i ukoliko u popratnom pleuralnom izljevu ima tumor-stanica. Kljenut rekurensa ili frenikusa nisu kontraindikacije. Ako je ikako moguće, tada je metoda izbora pneumektomija, i to zbog toga, što se na taj način mogu odstraniti i hilusne žlijezde; lobektomija je nepouzdana i rjeđe se izvodi. A ko je tumor eventualno proširen, može se lobektomija izvesti kao palijativno sredstvo, i to zbog toga, što se na taj način odstranjuju simptomi kompresije i dislokacije, koje tumor proizvodi. Osim toga odstranjivanjem nekrotičnih i gnojnih masa likvidira se septičko stanje, koje skraćuje i otežava život bolesniku. Treba znati, da srazmjerno velik procent plućnih karcinoma klinički ide sa slikom plućnog abscesa, što treba držati na umu i kod dijagnostike. Operativni put može ići ili kroz prednju ili stražnju stijenku, no autori smatraju, da je prednji put zgodniji zbog bolje preglednosti. Materijal koji su autori proučavali bio je slijedeći: radilo se ukupno о 412 bolesnika, od koijih je 291 izgledao operabilan. Od toga je p od vrgnuto samo 246 eksplorativnom zahvatu, jer je 45 odbilo operaciju. Od tih 246 eksploriranih bilo je operabilno samo 147, dakle nešto preko polovice. Operativni zahvat je preživjelo 111 bolesnika, 36 ih je, t. j. četvrtina podlegla zahvatu odnosno komplikacijama. Prva trećina umrlih podlegla je u prva 24 sata poslije zahvata uglavnom zbog kardiovaskularnog zatajivanja. Od drugih kom plikacija autori navode empijeme i krvarenja. Od tih 111 preživjelih ostalo je definitivno zdravih nekoliko godina, koliko su promatrani 48. Dakle, sumarno od svih b o lesnika moglo se operirati 36%, a kao definitivno zdravih ostalo je 8%. Iako je naoko taj broj nizak, ipak on potpuno opravdava operativnu terapiju plućnog karcinoma. Treba imati na umu, da je procent definitivno ozdravljelih poslije operacije želučanog karcinoma za polovicu manji, t.j. 4%, pa nitko ne će smatrati, da je operativni zahvat želučano karcinoma neopravdan. Dr. Iva n č i ć Izbor droga u liječenju duodenalnog čira. A. H. Douthwiatei Physician to Gay-s Hospital British M edical Journal (1947). U zadnjih se 25 godina mnogo pisalo о dijetetskom liječenju ulkusa, a zanemarivala pravilna upotreba lijekova. Douthwaite u ovom svom članku govori о farmakološkim agensima, koji dolaze u obzir pri liječenju.ulkusa. Kao prvi farmakum uzima on beladonu, koja se upotrebljava u terapiji ulkusa već 20 godina. Ispitivanjem i eksperimentiranjem s beladonom došlo se u nizu godina do kontradiktornih mišljenja u pogledu njezina djelovanja. Tako se mislilo, da ovaj farmakon ograničava izlučivanje želučane HCL na taj način, što se d o nekle paraliziraju želučani terminalni živčani ogranci vagusa. Tako je Benett propagirao vrijednost, da se prije obroka ispira želudac razrijeđenom otopinom atropina. Drugi su pak tvrdili, da je glavna vrijednost beladone u svladavanju pilorospazma. Tek god. Douthwiate i Nicol opovrgli su dotadanje mišjijemje о beladoni kao depresoru aciditeta i eksperimentima dokazali, da ni toksična doza atropina nema znatni utjecaj na želučani aciditet god. Nicol je publicirao članak, u kome je iznio, da atropin nema utjecaja na astričnu sekreciju, nego da glavna njegova vrijednost leži u spazmolitičkom efektu. A k o bi beladona imala ikakav efekt u reduciranju želučane sekrecije, to ovaj efekt može biti jedino uvjetovan u njez'nu paralizatornom djelovanju na vagusove terminable ogranke. Prema tome će biti uklonjena samo refleksna faza želučane sekrecije, a b e ladona ne će utjecati na drugu važnu, humoralnu fazu. U nastojanju, da dokaže neznatni utjecaj beladone na sekreciju želučane HCL, autor je ispitivao efekt levohiosciamina nakon pokusnog obroka kod 25 p ac jenata s ulkus duodeni. Treba spomenuti, da se djelovanje b e ladone osniva prvenstveno na sadržaju atropina, a da je atropin srodan hiosciaminu i da je periferni efekt atropina gotovo potpuno posljedica njegove L-h'osciaminske komponente. Autor je kroz tri dana davao po noći I u jutro 0,8 mg hiosciamin sulfata, četvrti dan 1 sat nakon jutarnje doze davao je pokusni obrok. Kroz 36 sati nakon hiosciamin-sulfata nastaje permanentna suhoća u ustima, žeđa i, dilatacija pupila. Čim su nastupili ovi simptomi, nestali su bolovi od ulkusa, a efekt na želučani aciditet je bio tako neznatan, da nema izgleda-, da bi hiosciamin sulfat preko reduciranja želučane sekrecije smanjio bolove. Ni u jednom od njegovih slu

41 273 čajeva nije bila velika depresija želučane HCL. Nadalje obrazlaže, kako beladona uklanja bolove, i veli, da svako uklanjanje bolova ovisi od adekvatne doze. O bična doza beiadone je zato bez kor sti. Iskustvo je dokazalo, da su efikasne doze 1,8 ccm tct. beiadone ili 0,65 mg atropin-sulfata ili 0,3 ccm extr. hiosciamin liq., ako se daju svaka 24 sata. Još je djelotvorniji levohiosciamin u dozi od 0,54 mg 2 puta dnevno. Posi je tih doza nastaje permanentna suhoća u ustima. A ko ona ne nastupi, bolovi ne nestaju. U ocjenjivanju faktora, koji uzrokuje bol kod ulkusa, postoje dva tumačenja. Jedni daju prvenstvo mišićnim kontrakcijama, drugi aciditetu. Jedni, i drugi pružaju dosta jake dokaze, no aciditetna hipoteza о tumačenju bolova kod ulkusa ne može odgovoriti na mnoga pitanja. Konačno i rentgenska ispitivanja pružaju pozitivan argument u korist teorije, da je bol ulkusa uzrokovana K.mo muskularnom hipertenzijom. Autor donosi dva rentgenograma želuca od bolesnika s ulkus duodeni, koji su bili snimljeni u razmaku od 24 sata. Za vrijeme prvog snimanja pacijent je patio od trajnog bola. Ne slici se vide serije peristaltičkih valova. Kod snimanja druge skke želučani tonus i motillitet bili su znatno smanjeni kao rezultat doze od 0,8 g hiosciamin sulfata. Brojna su ispitivanja u tom pravcu pokazala iste rezultate. Iz toga slijedi, da je potpuno neopravdana vagotom ja kod liječenja ulkusa duodeni. Beladonom mogu se postići svi povoljni rezultati, zbog kojih se propagira ovaj kirurški zahvat, i to bez opasnosti za permanentne promjene u neurovegetativnom sistemu. Bez obz'ra na stanovište u poledu mehanizma u p o javljivanju boli kod ulkus peptikuma mora se priznati, da slobodna HCL ima znatnu važnost pri sprečavanju i zakašnjavanju liječenja ulkusa. Potrebno je zbog toga, da se nastavi neutraliziranjem slobodne HCL, dok je ulkus prisutan. God, Benett je prema 15-godišnjem kontroliranju od 100 svojih studenata zaključio, da ne postoji, veza između stepena želučanog aciditeta i razvoja dispeptičnih smetnja. Svi lijekovi, koji se obično upotrebljavaju za neutraliziranje želučane HCL, imaju prolazno djelovanje. (Natr. bicarbonicum, Calc. magn., karbonat i trobazični fosfa t. Frensch i Douthwa te p o kazali su, da aluminijev hidroksid i magnezijev trioksid imaju neutralizatorno djelovanje na želučani HCL samo И sata. Istina je, da kod vrlo vel kog broja pacijenata kadikad dolazimo do slučajeva, kad jedan i drugi antacid pokazuje prolongirano djelovanje, ali kod većine primjera to ne nastupa. Jedan od razloga za prolazni efekt antacida u slučajevima kod ulkus duodeni je taj, da se želudac brzo ispražnjava, Nicol je to isto pokazao, da ni upotreba mliječne hrane, pirea, vegetabilija, jaja, mlijeka u vezi s karbonatima ne će permanentno sniziti želučani aciditet. Dvosatno hranjenje sa više proteina je efektivnije, :nego svakosatni mliječni obroci. Jed ni zadovoljavajući način za neutralizaciju želučane HCL kroz više dana predstavlja uvođenje mlijeka u obliku kapi kroz Rajel-ovu sondu direktno u želudac. Sa 3 litre u 24 sata može se postići potpun uspjeh. Bolesnik je rijetko netolerantan za ovu terapiju, naročito ako je sonda provučena kroz nos. Sondu izvadimo 2 puta nedjeljno zbog čišćenja. Na kraju trećeg do četvrtog tjedna može se prekinuti s ukapavanjem mlijeka. A k o ovako postupanje nije moguće primijeniti, to je ovaj postupak najbolji: dajemo 14 ccm maslinova ulja, 15,5 g magn. trisilikata (magn. SiCh) i 250 ccm mlijeka svaki drugi sat :zmeđu glavnih dvosatnih obroka. Ovi glavni obroci neka se sastoje od zobne kaše, jaja, mliječnih namirnica, kruha, maslaca, voćnih sokova, pirea od voća, povrća, riba i peradi. A k o su kemijska iritancija gorušica, ocat i alkohol uklonjeni i ako u ostalim namirnicama nema prekomjerne žestine, mogu se od početka liječenja upotrebljavati sve obične živežne namirnice bez opasnosti. A ko upotrebimo ukapavanje mlijeka,dat ćemo kao dodatak mlijeku tri obroka dnevno. K od izbora sedat va pri ulkusu peptikumu autor preporučuje canabis indiku, Luminalu predbacuje, da uzrokuje depresije, а к tome može izazvati i kožne osipe, groznicu, drhtavicu i inkordinaciju kretnje. A k o već dajemo luminal, treba znat', da je on indiferentan hipnotikum i da naveče treba davati jače sredstvo za spavanje, na pr. amithol 0,2 g. Dakle najugodniji sedativ kod terapije ulkusa peptikuma extr. canabis, koja ne izaziva nikakvih komplikacija, a ne smanjuje apetit. Preporučena je doza 65 mg 4 puta na dan u želatinoznoj kapsuli. Na kraju autor spominje neke kemijske supstance, koje mogu otežati simptome ulkus-peptikuma, pa se u prvom redu osvrće na duhan i kaže: Iskustvo pokazuje, da pušenje nije tako štetno za pacijenta s kroničnim ulkusom. Pušenje primjetljivo ne utječe na stepen ispražnjavanja želuca ni na želučani aciditet. No u aktivnoj fazi ulkusa bol će se uvijek pojavljivati ili povećati, ako pacijent puši samo 1 cigaretu, Kad ispitujemo pacijenta, koji se povratio u bolnicu u lošem stanju, često puta nalazimo, da je1pacijent zanemar.o samo jednu profilaktičku mjeru, a to je apstinencija od duhana. Duhan djeluje direktno iritativno na želučane duodenalne sluznice preko piridina, furfurola, akroleina, koji se nalaze u duhanskom dimu, a koji se progutaju s dimom. Autor traži, da treba pušenje ograničiti na jednu lulu nakon dcručka i nakon ručka za čitav život. Gorušica, ocat, papar i žestoka p'ića predstavljaju sličnu kemijsku iritaciju, i. jasno, kaže, da ih treba izbjegavati1. Iz istog razloga je i kloralni hidrat n epovoljan h'ipnotikum za pacijenta s ulkus-peptikumom. Isto veli i za aspirin, Da može aspirin djelovati kao, iritans na želučanu sluznicu i tako uzrokovati melenu, naglasio je autor god. Nakon, liječenja ne moraju se upotrebljavati lijekovi u većoj mjeri. To znači, 2 mjeseca nakon potpunog izliječenja treba rijetko, uz općen'ti životni režim, ordinirati pacijentu bilo kakve lijekove. Regularno vrijeme obroka temeljito žvakanje, dodatni obroci glavnih o b roka, izbjegavanje kemijskih iritancija. 9-satno mirovanje u krevetu, nesmetano mirno uzimanje hrane, sve to su mnogo važnije mjere; nego dijetetske Jieme i lijekovi. Znamo, da visoki želučani aciditet opada i da preubrzana peristaltika često popusti, ako je pacijent oslobođen od nemira i napora* Prvi znak povratka obično je općenita neugodnost prije uzimanja hrane i buđenje u noći bez očitog razloga. Douthwaite misli, da ovaj želučani nemir prethodi duodenalnoj ulceraciji. On misli dalje, da će brza kontrola sp rije či! recidiv. Stoga ako pacijent primjeri ovakve rane simptome, a u isto vrijeme nalazi se u periodi mentalne umornosti, nemira i napora, opet neka se daju alkaloidi beiadone. Primjenjivanje neka se nastavlja, dok se pacijent kroz jednu nedjelju ne oslobodi tih simptoma. Od naročite su vrijednosti noćne doze. U tom stanju ne smiju se davati alkalijski antacidni preparati, jer oni sakrivaju simptome i tako olakšavaju recidiv. Dr. Jel av i ć Granične mogućnosti iluorografske pretrage. Dr. med. H. W espi-w aldfogel. Schw. med. W ochschr. No Fluorografija imade veliki broj oduševljenih pristaša, a najviše zbog toga jer se pom oću nje lako može pregledati velik broj ljudi. Međutim, ako se stvar malo točnije prouči, vidi se, da je taj pregled dosta n epouzdan, tako da se već javljaju autori, koji su fluorografiju potpuno zabacili. Uglavnom služi još kao gruba pretraga, da se odluče bolesni od z dravih, a ne u dijagnostičke svrhe. Ima autora, koji se služe iskustvima milijunskih pregleda. Autori navode svoja iskustva, koja su stekli pregledom 849 đaka neke škole. Sav taj materijal bio je poslije točno pregledan (dijaskopski, a djelom ice tuberkulinska proba i sedimentacija). Autori na temelju toga zaključuju, da fluorografija nije ni metoda za traženje grubljih plućn h procesa. Smatraju, da je za pretragu školske djece potpuno insuficijentna i preporučuju kao daleko sigurnije sredstvo dijaskopiju pluća i tuberkulinizaciju. Smatraju, da se fluorografija eventualno može upotrebljavati, samo tamo, gdje se zbog velikog broja tehnički ne može provesti dijaskopija, kao na pr.: kod sistematskog pregleda pučanstva, redovitih pretraga radnika neke veće tvornice i t. d. Dr. Iv an č ić Plućna embolija u internoj medicini, The Journal of the American M edical Association, august 23, Jacques Carlotti, Irad Rardy, Robert Linton, Paul White, Boston, Plućne embolije kod internih bolesnika mnogo su češće, nego što se to misli, što više, one dolaze u većem procentu nego postoperativne plućne embolije, Autopsijom je dokazano, da se one klinički manifestiraju, od nosno dijagnosticiraju samo u cca 50% slučajeva. Interesantna je činjenica, što je to isto objektivno ustanov

42 274 ljeno na sekcijama, da je u zadnjih nekol ko godina broj plućnih embolija jako porastao. Nezgodno je, što su preventivne mjere bile donedavna gotovo nikakve, a i sada su još skromne, tako da se liječnik uvijek boji te teške i opasne komplikacije, T erapja je bila, izuzev osamljenih intervencija, u obliku Treudelenburgova operativnog zahvata, a uglavnom konzervativna. U novijoj literaturi upozorava se na te činjenice. Neki autor:, navode isto tako visok porast plućnih embolija kod kirurških bolesnika, na pr.: poslije operativnih zahvata, fraktura i poroda. Kao profilaksa preporučuje se podvezivanje femoralnih vena i upotreba antikoagulacija u obliku Heparina i Dikumarola, U Massachusetts General Hospitaiu ispitivan je bolesnički materijal kroz 10 godina, pa autori navode razne statističke rezultate i svoja iskustva. Kao glavnu terapiju, odnosno preventivnu metodu, upotrebill su podvezivanje femoralnih vena, što je osjetljivo snizilo postotak plućnih embolija. Taj je postupak uveden za to, jer je u istom zavodu dokazano, da su glavni izvor, i to u 95% slučajeva, izuzev srčane bolesti, bile površne i duboke vene na nozi. Autor' prikazuju i uspoređuju materijal od godine, odnosno uspoređuju efekt konzervativnog postupka u prvoj petogodišnjim s dragom, kada su uveli spomenutu metodu. Navode, da je ta kirurška metoda bila kud i, kamo efektnija i jednostavnija nego aplikacija antikoagulacija. Što se tiče statističkih podataka, navode ovo>: u 10 godina ležalo je oko internih bolesnika, od kojih su 273 imali plućnu emboliju (0,6%), a na kirurgiji je ležalo bolesnika, od toga 238 s plućnom embolijom (0,24%). Dakle vidimo, da od ukupnog broja od 511 slučajeva plućne embolije otpada na interne bolesnike 273, t. j. 53,4%. Taj se postotak gotovo potpuno poklapa s drugim statistikama. Ovu gtupu od 273 slučaja internih bolesnika s plućnom embolijom dijele autori u grupu a) t. j. koja je ležala u prvih pet godina,a koja iznosi 122 bolesnika, i na grupu b) od 151 vezano na razdoblje od Letalitet u grupi, a) iznosio je 42,6%, a u grupi b) 4,0%. Iz statistike se vidi, da golem procent bolesnika, od prilike 85%, otpada na osobe iznad 40 godina, a isto tako je nešto veći procent kod muških nego kod žena. Nadalje je opaženo, da su plućne embolije nastupale najčešće kod srčanih bolesti, kao hipertonije, reume i koronarnih oboljenja, i to u grupi a) u 59,9%, a u grupi b) u 71,0%. Što se tiče kliničke slike, plućna je embolija bila popraćena s bolovim a u prsima [a) 49,0%, b) 56,9%], d spneom [a) 31,9%, b) 35,7%] i hemoptizom [a) 11,4%, b) 18,5%]. Dakle, vidimo, da se bol javlja u polovici slučajeva, dispneja u trećini slučajeva, a hemoptize u petini, odnosna desetini slučajeva. Temperatura, tahikardija i. tahipneja bile su često prvi znakovi, a postojale su u vrlo velikom procentu. To nas navodi, da kod svakog porasta temperature, tahikardije i tahipneje bez poznate etiologije, naročito kod srčanih bolesnika, treba misi ti, odnosno isključiti trom boem boličko oboljenje. Od fizikalnih nalaza bili su česti hropci i perkutorna muklina, i to u gotovo polovici slučajeva, a oslabljeno d'sanje, trenje ili izljev u pleuralnu šupljinu bilo je mnogo rjeđe (10 20% ). Interesantno je, da se plućna embolija dijagnosticirala rentgenski u a) grupi u 33,3%, a u b) grupi u 60%. Taj porast tumači se preciznijom i boljom tehnikom pretrage. Interesantni su EKG nalazi kod plućne embol je, te vidimo, da je u prvom odvodu izražen. S-val. Ukoliko je taj S-val bio već od prije, to se on sada poslije plućne embolije izrazito povećava. U III. odvodu vidimo izraženi Q-val, koji je isto tako, ako je već pr'je postojao, sada veći. Što se tiče T-vala, vidimo, da je on u III, odvodu negativan, odnosno u II. spušten. U perikardijalnom odvodu izražena je inverzija T-vala. Katkada je prisutan i dekstrokruralni blok. Nastojanjem autora uvedeno je M. G. H. od godine obligatno podvezivanje fem o ralnih vena. Podvezuju se obostrano, i to v. femoralis com. ili barem v. superficialis. Naročito se to provodi kod srčanh bolesnika, kako bi se elimin rao izvor sekundarnih embolusa. Kod podvezivanje često su ustanovljeni trombi u femoralnim venama. Ta mjera nije 100%efektna, jer ne isključuje mogućnost plućne embolije, a opet mogu nastati i kom plikacije, kao lymphedema, fistule ili sept'čka stanja. Autori iz svojih rezultata zaključuju ove: Procent plućnih embolija podvostručio se zadnjih 5 godina za razliku od prethodnih 5 godina. Taj visoki postotak dokazan je i obdukcijama, ali se i dijagnostika plućnih embolija popravila i postala preciznija iz razloga, što su bolesrika opširnije pretraživali i tražili tu komplikaciju. Dokazano je, da češće podliježu toj komplikaciji starije osobe, naročito muškog spola,'v elika većina bolesnika bolovala je od bilo koje srčane bolesti. Klinički objektivnih simptoma često nema, a subjektivne smetnje, kao boli i dispneje mnogo su češće. Na,- vedene EKG promjene postoje u cca 1/5 slučajeva. Kod svih bolesnika, koji su od plućne embolije egzitirali autoptički je ustanovljeno u 75% tromboza u femoraln'm venama,a trombi u srčanim šupljinama bili su dosta rijetki. U slučaju, kada postoji mogućnost plućne embolije, naročito kod kardiopata, treba bolesnika stalne kontrolirati i po potrebi prevenirati1 navedenu komplikaciju b lateralnim podvezivanjem femoralnih vena i na taj način smanjiti mogućnost katastrofe. Podvezivati treba distalno od safeno-femoralnog spoja, kako ne bi imali posljedica u obliku edema. Dr. Ivan č i ć Infiltrativna anestezija kod reumatičnih oboljenja perifernih smetnja cirkulacije i kod distorzija. Intravenozno liječenje Panthesinom. K. Sigg: Schw. med. W ochenschrift No Upotreba infiltrativne anestezije (I. A.) prije operativnih zahvata opće je poznata već dulje vremena naprotiv u internoj medicini sistematski se malo upotrebljava. Osobito su poznati radovi, francuskog kirurga Leriche-a kod liječenja arterijalnih smetnja cirkulacije, zatim Fenz-ov prikaz kod reumatski'i oboljenja. Osim ovoga postoje samo pojedini izvještaji, s klinike. To d o kazuje, da interna terapija sa I. A. polako kroči naprijed. A utorovi prvi radovi infiltracije s Panthesinom započeli su pr'je 8 godina. Imao je svega 1500 slučajeva. Da ova metoda ' polako napreduje, uzrok je vjerojatno u tome, što ona u prvom redu pripada kirurgu, praktičar se plaši zahvata, event, neugodnosti nakon 'infiltracije, a i ne vjeruje u neko povoljno djelovanje kod dugotrajnih oboijenja. Ima više tumačenja za povoljno djelovanje ove metode. 1. Djelovanje na simpatikus po Leric h-u. Svako prek'danje simpatikusa dovodi do proširenja krvnih sudova zbog paralize, vazokonstriktom ih nerava simpatikusa. Bol naime uzrokuje reflektorno vazokonstrikciju, ova hipoksemiju, a ta opet pojačava bol. I. A.-om nestaje ovaj circulus vitiosus bol-vazokcnstrikcija-bol prekidom refleksa. 2. Dj e l o v a n j e infiltracije na bol samu. Dokazalo se da ' se anestezijom prekida refleks bolupala, t. j. ukida circulus vitiosus upala-bol-upala.(navodi se riz primjera, gdje se anestezijom, t. j. prekidom senzibilnih nerava, sprečava napredovanje upale. D jelovanje centralnih analgetika osniva se na istome.) 3. Djelovanje na pojačni tonus mišića. Bolne promjene na zglobovima, tetivama, kostima. periestu uzrokuju reflektorno pojačani, tonus okolne muskulature, ovaj opet pojačava bol, i tako opet nastaje circulus vitiosus bol-hypertonus-bol, koji se prekida I. A.-om. 4. Antialergično djelovanje. Pokazalo se, da izostanu alergične reakcije (Pirquet, M oro, Manthoux) na koži, koja je prije anestezirana. Anestezija djeluje ovdje slično kao antihistaminska tijela, koja su u stanju spriječiti tuberkulinsku probu, 5. Djelovanju bubrenja kod I. A. može se također pridati neko značenje, osobito kod nrogeloza, gdje je osnova izlječenja u popuštanju kontrahiranih mišićnih žarišta. Na taj način, kao i štrcanjem zraka ili kisika oko živaca, nastoji se odstraniti hipoksemija, da se prekine lanac; bol-vazokonstrikcija-hipoksem lja-bol. 6. Psihičko djelovanje. A ko se pacijent nakon dugotrajnih bolova najednom oslobodi1 od njih, prestaje fiksiranje misli, na njih. On se opet normalno kreće, što djeluje povoljno i na cirkulaciju u oboljelim ekstremitetima. Iz ovih se razlaganja vidi, da infiltrativna anestezija ne može imati samo simptomatsko prolazno djelovanje, v eć da dovodi i do ozdravljenja, koje se pored ostalog bazira u prvom redu na blokadi simpatikusa i na prekidu refleksnog lanca: bol-upala-vazokonstrikcija-bol. A utor daje prednost Panthesinu pred Novocainom zbog:

43 duljeg djelovanja od Novocaina, 2. relativno manje toksičnosti. Njegovo anestetsko djelovanje prelazi 4 do 5 puta N ovocain (0,2% otopina Panthesina odgovara 1% N ovocainu). Upotrebljava se 0,3% otopina, koja još u količini od ccm nije toksična, obično bez adrenalina, koji zna imati neugodna sporedna djelovanja, Injicira se različita količina, već prema potrebi (od 20 do 150 ccm). U prvom je redu potrebno poznavanje anatomskih odnosa. Koža se dobro očisti, finom iglom za infiltraciju infiltrira se bolno područje poput lepeze, dok više nije osjetljivo na pritisak. Kod neuralgije, nakon što se došlo do odgovarajućeg mjesta u živcu, infiltrira se čitavo područje živca. Prije uštrcavanja se aspirina, da ne bi došle prevelike količine Panthesina direktno u krvotok. Osobiti oprez je potreban, kada se radi u blizini kralježnice, toraksa ili abdomena. Nakon injiciranja većih količina anestetikuma mora pacijent neko vrijeme ležati, najbolje pola do dva sata, koliko dugo traje anestezija. Djelovanje I. A. je tada uspjelo, kada je pacijent p otpuno bez bolova, te se odmah može normalno kretati. Kod 30 do 50% slučajeva opaža se već nakon prve injekcije vidljiv uspjeh. Kod ostalih mora se postupak pcnoviti. Kod simptomatskih je neuralgija djelovanje I. A. prolazno, ona ovdje služi u diferencijalno-dijagnostičke svrhe, te se mora liječiti osnovna bolest kao i kod fokalnih infekcija. 1. Rheuma mišića. Ovo je najzahvalnije p od ručje I. A. Obično boli sasv'm prestaju nakon 1 injekcije. A ko se pojavljuju recidivi, treba misliti na p romjene na kostima ili na fokalnu infekciju. 2. Neuralgije i neuritide, Kod ovih bolesti je najviše indicirana I. A. Najbolje rezultate daju ova oboljenja reumatične etiologije, a manji su uspjesi, kada je slučaj uznapredovao ili kada neuralgija prelazi u neuritis, te se postupak mora ponoviti. Kod neuritida iza diabetesa, avitaminoza, graviditeta, promjena na hrptenici, zdjelici ili kod fokalnih infekcija mora se liječiti primarno oboljenje. K o d neuralgija i neuritida n. ischia dići često puta je teško odrediti uzrok bolesti, pa se I. A., keja može samo koristiti često puta izvodi u diferencijalno-dijagnostičke svrhe. Najbolje, naime, reagiraju na ovo oboljenje promjene reumatske etiologije. M etode infiltracije n. ishiadikusa su mnogobrojne. Važno je, da se- živac zahvati što više centralno (ako se baš ne radi о neuralgiji njegovih završnih grana). P o autorovu iskustvu najbolje ga je zahvatiti na izlazu, t. j. u foramen ishiad. maj. ispod n. piriformisa. A ko je infiltracija dobro uspjela, Lasegua je oslabljen ili negativan, pacijent ne može hodati zbog mišićne slabosti i gubitka dubokog senzib'liteta. Anestezija traje pol do jedan i pol sata, za koje vrijeme pacijent leži. Presakralna infiltracija zbog teške tehnike i zbog opasnosti, da se ozlijedi rektum, zahtijeva izvježbanu ruku. Epiduraln о m injekcijom kroz hiatus kanalis sacralis imali su francuski autori vrlo dobre rezultate. Paraverte bralno anestezija djeluje osobito dobro kod ishijadične skolioze. U većini slučajeva dosta je 1 2 injekcije, a kad potpuno zataji metoda, treba naći primarno oboljenje. 3. Oboljenja zglobova. Ovdje su uspjesi manji,nego kod prve 2 skupine. I. A. mdicirana je kod deformiratornih artroza. Ona, naravno, ne može ukloniti deformaciju, ali ublažiti bolove već mnogo znači. Pokraj toga mora se liječiti uzrok bolesti. S intraartikularnim Panthesin-Acethyl-cholin injekcijama kod kroničnog artritisa autor nije imao osobitih uspjeha. Per.artritični procesi reagiraju vrlo dobro na I. A., jednako i 4. Tendovaginitis, bursitis, epicond.vlitis. Većinom dostaje samo 1 injekcija. 5. Distorzije. Infiltracija oštećene zglobne čahure mora se odmah izvesti ili barem sata nakon nesreće. Otok se odmah smanji, bol brzo nestaje i pacijent često postaje odmah sposoban za rad. Iskustva na tom području su vrlo dobra. 6. Periferne smetnje cirkulacije, Autor izvodi, većinom, I.A. paravertebralnog snopa, ganglion stelatuma te periarterijalnu. Kod klaudikacije intermitens često nestaju bolovi nakon jedne injekcije na više tjedana. Vrlo je djelotvorna periart. I. A. u ingvinalnom području ispod Hg. Pouparti kod Biirgerove bolesti, arterio ulceratične gangrene ili arterioskl. ulcusa cruris i I.A. paravertebralnog snopa. Također kod smrznuća I.A. vrlo je uspješna godine je Bier prvi put intravenozno upotrebio lokalni, anestetikum za stišavanje bolova. Odonda su mnogi autori u različitim slučajevima (Asthma broneh., Angina pectoris, hypertonia, haemoptoa, embolia, op e kline, iza operacije, anurije, serumske bolesti, urt'karija i t. d.) intravenozno upotrebljavali lokalna anestetika, najčešće N ovocain (manje Procain). Njihovo djelovanje kod i.v. primjene tumači se: 1. D'rektnom anestezijom endotelnih stanica arteriola i kapilara s vazodilatacijom kao posljedicom, 2. antihistaminskim djelovanjem, 3. anti-acethylcholin djelovanjem, 4. povišenjem djelovanja adrenalina (State); tome se može još dodati: a) kljenut simpatičnih nervnih niti i b) utišavanje bolova, odstranjivanjem, spazama. Hazardovi pokusi su pokazali, da terapeutski efekt Novocaina počiva na njegovu jakom utjecaju na autonamni nervni sistem bilo periferno ili centralno u smislu stišavanja. Tako, razni simpatiko- i parasimpatikominetic:, davani u spomenutim pokusima, bili su spriječeni u svome djelovanju nakon i. v. primjene Novocaina. Ima oko godinu dana što je autor p očeo upotrebljavati Pantbesin i. V. u terapeutske svrhe. Upotrebljava se 0,3% otopina oko 20 ccm i. v. Uštrca se najprije polako 2 ccm, pričeka 1-3 minute radi event, znakova preosjetljivosti, a zatim se uštrca ostatak. Pacijent mora pri teme ležati. Ovakvo liječenje je najviše indicirano kod: Asthme bronchiale, Angine pectoris, alergičnih oboljenja (urticaria, eccem i), svrbeža i. bolova. Kod asthme bronchale autor je do sada ovaj način liječenja primijenio na desetorici pacijenata. Oni su svi vrlo dobro reagirali na ovo l'ječenje. Injekcije se daju dnevno 1 2 puta sve do ozdravljenja. Da se odstrani napadaj, dovoljno je ponekada 2 4 injekcije. Isto je tako dobre rezultate postigao kod angine pectoris. Nakon primjene olakšanje može trajati 2 3 dana. Kod ovih slučajeva je djelotvornija infiltracija gangl. stelatuma s lijeve strane ili, ob o strano, jer odstranjuje poteškoće za 6 8 dana. Intravenozne injekcije su jednostavnije, a mogu se dnevno kombinirati sa strophantinom. Dr. V. Županić Rad Zbora, njegovih Predsjednik otvara sastanak u sati i moli prepodružnica i sekcija REDOVITI MJESEČNI SASTANAK ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKE održan u subotu dne 15. XI u predavaonici Zbora Predsjeda: prim. dr. G. Forenbaher Zapisničar: dr J. Fališevac Prisutni: 42 člana davača prim. dr. Stevu Matica da održi svoje predavanje. Prim, dr. St. Ma t i ć, predstojnik urološkog odjela bolnice Osijek:»Problem bubrežne tuberkuloze kod istovremene floridne plućne tuberkuloze«(izašlo u L. V na str. 106.) Predsjednik zahvaljuje predavaču na uspješnom pre davanju i u sati zaključuje sastanak.

44 276 R E D O V IT I M J E S E Č N I S A S T A N A K Z B O R A L IJ E Č N IK A HRVATSKE održan dne 18. XII u 18 sati u predavaonici Zbora Predsjeda: prim. dr. Stanko Ibl er Zapisničar: dr J. Fališevac Pr-sutno: 44 člana Predsjednik otvara sastanak u sati i moli pre davača prim. dr. Č ора da održi predavanje. Prim, dr. Dragutin Č op, predstojnik fizikalne terapije državnog zavoda za socijalno osiguranje:»europska liga za suzbijanje reumatizma«(vidi stranu 255) Predsjednik se zahvaljuje predavaču na opsežnom i korisnom predavanju, te zaključuje sastanak u sati. IZVANREDNI MJESEČNI SASTANAK ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKE održan dne 7. I u 18 sati u predavaonici Zbora Predsjeda: prim. dr. G. Forenbaher Zapisničar: dr J. Fališevac Prisutno: 118 slušača Predsjednik otvara sastanak u sati, pozdravlja gosta doc. dr, F. Вik оv-a i moli, ga da održi svoje predavanje. Dfoc. dr. F. Вik o v, rukovodioc medicin. naučnih zavoda u M oskvi:'»principi sovjetske zdravstvene službe«(autoreferat nije stigao.) Predsjednik zahvaljuje predavaču na vrlo instruktivnom i uspješnom predavanju, koje može poslužiti kao uzor organizacije zdravstvene službe u svim zemljama. U sati zaključuje sastanak. REDOVITI MJESEČNI SASTANAK ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKE održan dne u 18 sati u predavaonici Zbora Predsjeda: prim, dr. G. Forenbaher Zapisničar: dr J. Fališevac Prisutno: 310 članova. Predsjednik otvara sastanak u sati pozdravlja predavača prof. dr. Božidara Lavriča, dekana 4med. fakulteta iz Ljubljane, zahvaljuje mu, što se je najpripravnije odazvao pozivu Zbora da na njegovom sastanku iznosi svoja opažanja i utiske s puta po Am erici, Moli predavača, da održi svoje najavljeno predavanje: Prof. dr. Božidar La v r i č, predstojnik kirurške klin k e, Ljubljana:»Opažanja s puta po Americi«(Izaći će in extenso u L. V.) Skupština s velikim interesom prati izlaganja predavačeva, kojemu po održanom predavanju zahvaljuje burnim pljeskom. Predsjednik zahvaljuje predavaču na veoma interesantnom i veoma uspješnom predavanju, te zaključuje sastanak u sati. KAZUISTIČKI SASTANAK ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKE održan u 18 sati u Zemaljskoj bolnici, Sv. Duh Predsjeda: prim. dr. G. Forenbaher Zapisničar: dr. Josip Štajduhar Prisut.no: 72 člana Prim. dr. Vatroslav Florschütz, predstojnik kirurškog odjela:»adenocarcinoma colon. descendentis«j. O. 40. god. stara, primljena u bolnicu 3. XI Prije nekoliko god na imala navodno adnexitis ali je iza toga rodila dijete i,nije imala nikakvih osobitih poteškoća nego se samo osjećala slaba. Radi te slabosti bila prošle godine na moru ali se nije oporavila premda nije imala posebne poteškoće i uvijek imala dobar apetit, stolicu u redu, mokrenje u redu. U Istopadu prošle godine, iza kako je jela sir, dobila je prvi puta jake g ičev e u trbuhu i jako je povraćala. Držala je radi toga dijetu i grčevi su prošli ali tokom toga mjeseca još su tri puta nastupili takvi grčevi i povraćanja. Kad bi joj izostajala stolica i ona bi uzimala kaskaru. onda je redovito, nakon toga dobivala grčeve>. Proljeve nije nikad imala. Početkom studena opet dobila teški napadaj grčeva i bljuvanja i onda ju je prim. Dr. B oić primio na svoj odjel, da se ustanovi narav njezine bolesti, Kod pr mitka bio je trbuh meteorističan, nigdje nema bolne osjetljivosti niti se pipa kakva rezistencija. Tjelesna toplina normalna, bilo uredno, krvna slika bez osobitosti. Stolicu i vjetrove imade ako i neredovito a uzimala je i u bolnici mimo znanja liječnika sagradu i beladonu, jer je apotekarica, pak si je sama ord nirala. Rentgenološki -pregled na prazno po kazao je difuzni meteorizam bez nivoa u crijevima. Pasaža kontrasta pokazuje 24 sata iza uzimanja barija punjeno debelo crijevo do srednjeg dijela transverzuma, koji je duboko spušten i, leži iza simfize i ne dade se palpatorno pomicati. Svaki dan se pravi kontrola i još 6. dan vidi se kontrast u kolonu, koji se vrlo polagano pomiče abo-ralno, a 8. dan se opaža retrotransport kontrasta (slika 1 od 13. XI.) sa jakim meteorizmom flexurae lienalis. Kontrola pasaže 9., 10., 11. i 12. dan pokazuje još uvijek kontrast u kolon transversumu i descendensu, koji ne pokazuje' haustracije nego imade oblik oštro konturiranog stupa širine od 6 cm (si. 2. od 17. XI.). Sada se naoini blokada nervi splanhnici, sa novokainom i 1 sat iza toga vidi se na prelazu iz descendensa u signu oštar prekid punjenja glatkih kontura sa centralsigmu udubljenjem. Odmah se nastavlja sa irigoskopijom, koja pokazuje dobro punjenje rektuma i sigme, ali na prelazu sigme u descendens vidi se oštro prekinuće punjenja glatkih kontura sa centralnim lijevkom. (SI. 3) Nakon daljnjih injekc ja splanhnikusa i atropina vidi se postepeno ispražnjivanje. Kontrolna irigoskopija (si. 4.) pokazuje naglo suženje na prelazu iz sigme u descendens neravnih kontura. Kontrolna snimka (si. 5.) iza ispražnjenja nakon irigoskop je pokazuje defekt punjenja sa lijevkastdm suženjem na prelazu descendensa u sigmu, Rektalnom pretragom nije se mogao dokučiti tumor isto i ginekološki nalaz nije pokazivao ništa osobitoga. Nakon te provedene pregledbe bilo je jasno, da se radi о tumoru sa stenozom na prelazu silazećeg kolona u sigmu i da je potrebna operacija. Budući da se radilo о slaboj bolesnici, koja je o d dugotrajnoga posta za vrijeme pasažne pregledbe, koja je trajala 12 dana, još jače oslabila i krvni tlak pokazivao diferenciju od 45 između sistoličnog i diastoličnog tlaka (135-90), to je trebalo najmanjim zahvatom najprije ukloniti kronički ileus uslijed stenoze i nakon oporavka iza te prve op e racije izvesti radikalnu ekstirpaciju tumora. 22. XI. izvedena je anasto. moza između kolon transverzuma i. sigme i zatvoren lumen prama fleksuri lienalis u medularnoj anesteziji sa novokainom. Kod operacije ustanovi se tumor čvrste konzistencije na prelazu silazećeg kolona u sigmu a nad tim tumorom jako proširen descendens sa mnogo skibala. Tečaj poslije operacije je bio uredan, prima intentio medialnog laparatomijskog reza između pupka i simfize. Deset dana nakon operacije otpušta se u kućnu njegu. Za 14 dana se tako oporavila da je dobila 4 kilograma te se vratila u bolnicu na drugu operaciju. Ta je izvedena 22. XII. te je izvađen sa pararektalnim rezom aboralni, dio kolon transverzuma, cijeli descendens i početni dio sigme skupa sa tumorom. Preparat pokazuje cirkularni ulcerozni proces u crijevu sa jakom stenozom. Histološki pregled ustanovio je adenokarcinom. Tečaj iza druge operacije je bio kompliciran sa jakim bronhitisom i pneumoničnim žarištima sa visokom temperaturom. Nakon penicilina se stanje popravlja a temperatura spušta na normalu. Deset dana nakon operacije pokazuje se gnojenje u trbušnoj stijenci druge ope-racijone rane. Stanje inače dobro, bolesnica se p o lagano oporavlja. Rak debelog crijeva je najčešći u prohodnom crijevu (rectumu), nešto rjeđi u sigmi, a onda slijedi1 coecum, flexura hepatica, zatim transversum, flexura lienalis, a najređe se nalazi na colon descendens, kao u našem slučaju. Po statistikama prevladava broj muškaraca vrlo znatno broj žena. Rak debelog crijeva pojavljuje se najčešće između 50 i 70 godina, ali može doći i prije, dapače kod novorođenčadi. Rak debelog crijeva može sei razvijati ili u obliku ograničenih čvorova, ili infiltrativno, dakle bez dobre granice za makroskopsku pregledbu. To je važno za kirurga, jer kod čvorastog oblika seže infiltracija ca stanica pod sluznicu jedva 2 cm udaljeno od tumora, te je moguća resekcja u zdravom, obzirom na samu cijev crijeva. To ograničenje infiltracije ne vrijedi ob-

45 2 7 7 z'rom na limfne sudove mezenterija i retroperitonalnog prostora, u kojemu već za rana može biti nakupljeno mnoštvo rak stanica. Nekroza u tumoru, te bakterijelna invazija dovađa do ulceracije, zapale, reaktivnog oedema i natekline i uslijed toga postaju ti tumori nepomičniji. Radi toga je potrebno prije operacije tumora ukloniti tu zapalnu komponentu, ili mimoprolaznom anastomozom, ili sa anus praetematurahs iznad iumora. Uslijed in.- fekta i zapale može se razviti absces i perforacija u slobodnu trbušnu šupljinu, a posljedica je peritonitis, koji se u sretnom slučaju može i ograničiti, kao intraperitonealni absces, a više puta se absces Tazvija i retro,peritonealno. Karcinomatozna ulceracija može p robiti i u susjedne šupljine i tako se stvaraju pištanjci (fistule) između želuca i kolona, ileja i sigme, flexure hepatice i duodenuma, te rectovesikalne i rectovaginalne fistule, U coecumu je rak većinom p o lp o zn o papilarnog ob lika,dok o d coecuma dalje prevladava stenozirajući oblik. Tu se stvara obruč, koji sve više steže crijevo. Posljedica je naduvenost debelog crijeva, koja sei najjače ispoljuje na coecumu, jer se najjače coecum može rastegnuti. Radi toga rastezanja coecum a se tu i lokaliziraju najjače boli, a kao posljedica prejakog rastezanja razvijaju se pukotine u serozi, dapače i perforacije na coecumu, premda je tumor daleko udaljen od coecuma. Dogodilo se kod takovih slučajeva, da je operator operirao radi peritonitisa uslijed tobožnje upale crvuljka (appendixa), a nakon smrti našlo se kod razudbe carcinom udaljen od coecuma, ali na coecumu perforacija od dehiscencije crijevne stijenke uslijed rastezanja od nakupljenih plinova. A ko je to bio prvi napadaj ileusa sa perforacijom i peritonitisom, onda se naravno op e rator nije mogao za vrijeme operacije dosjetiti, koji je pravi uzrok peritonitisa, već je sašio perforaciju i izvadio Appendix, koji je sekundarno pokazivao znakove zapale i fibrinozni exudat na svojoj površini. Češće ali, javljaju se prije kakove teške komplikacije ponovno napadaji ileusa i u našem slučaju, uslijed toga, što vrlo tvrda skibala začepe usku stenozu i sad se javljaju gr čevi i bljuvanja. Uspije li se da se klistirima i purga tivnim sredstvima razmekša stolica i otvori pasaža, onda znakovi ileusa popuštaju, i uz strogu dijetu i tekuću hranu je stanje bolesnika neko vrijeme dobro. Začepi li tvrda stolica ponovno stenozu, onda relativna steooza postaje absolutna, a kronični ileus postaje akutni. Simptomi ileusa su tim jači čim je rak udaljeniji od coecuma. Bolesnici dolaze: na liječenje ili sa akutnim ileusom, ili već jako propali od kroničkog ileusa, te gladni, jer se radi boli ne usuđuju da se normalno prehranjuju. Operativno, liječenje carcinoma debeloga crijeva ima dv:je zadaće; i to: 1. ukloniti ileus, da se bolesnik može prehraniti i oporaviti; 2, operacijom odstraniti tumor. Dok su kirurzi sa jednom operacijom zadovoljavali obim zahtjevima, t. j. pravili: primarnu resekciju tumora i time odmah uklonili i stenozu i tumor, bio je mortalitet veoma visok 70% Zato je većina kirurga prešla u operiranje u dva navrata t. j. kod prve operacije uklanja se ileus mimoprolaznom anastenozom ili sa anus praeternaturalis, a kad se je bolesnik oporavio vadi se tumor u drugom aktu. Time je mortalitet pao na 30%. I mi smo se držali operiranja u dva akta i uspjelo nam je postići uspjeh. M ikroskopska pregledba tumora dokazala je da se radi о adenocarchom u, Dr. Ivo Mlinarić, asistent kirurškog odjela: Pararectalna dermoidalna cista (Autoreferat nije stigao.) Prim. dr. Nikola P r a v d iсa, predstojnik ortopedskog odjela: Contracturae articulorum multiplices postrheumaticae 1. N. N. 20 god. ratar, primljen u bolnicu sa kontrakturama obih zglobova koljena. Kod ukočenosti k o ljena fleksioni kut varira od tupog do šiljatog tako, da podkoljenica tijesno prileži na bedru, kao što je ovdje slučaj. Obično postoji još manja devijacija u smislu vanjske ili nutarnje rotacije koljena kao i subluksacije. M ože se i ustanoviti da li je ukočenost nastala pred dulje vremena (djetinjstvo) jer se pokazuju sigurni znakovi atrofije mišića sa slabom vaskularizacijom ekstremiteta; kost je skraćena, stanjena, te zaostaje za zdravom u svim dimenzijama. Prema kutu ukočenosti pacijent rabi ili štake ili hoda pom oću šaka. Ukočenost patèle više govori za fibrozno koštanu ankilozu. Etioloških momenata za kontrakture, respektive ankiloze ima više: počam od neurogenihspastičkih, infektivnih, traumatskih, a najviše reumatskih, dok su miogene kontrakture dosta rijetke. Patol. anat. supstrat kontraktura je upalni eksudat sinovije i kapsule. Kasnije nastane podebljanje kapsule i ligamenata, fascije i time atrofiraju elastična vlakna i 1 vaskularizaciija se umanji. Terapija je konzervativna i operativna. A ko postoji mala pokretljivost zgloba, bolje je pristupiti konzervativnoj terapiji t. zv. Quengl metodi po Mommsenu, koja se sastoji u principu da se zglob nateže pom oću najmanje sile vlaka, ali konstantno. Ova je metoda bolja od korigiranja nekrvavim putem, ali naglim postupkom t. zv. Brisement forcé. Ovim se postupkom grubo kidalo adhezije kapsule, fascije i masnog tkiva, pa je dolazilo do krvarenja u zglobu a katkad i do masne embolije. Prednost je Quengl metode da dovede kontrahirani zglob u ispravno stanje, samo što je postupak dugotrajan. 2. Pacijent:ca M. D. 18 godina, sa kontrakturama obih koljena u fleksiji i lakata u ekstenziji. Ne može hodati i ne može se sama hraniti, pošto joj je nemoguće približiti šake ustima. Ovo je slučaj teške posljedice reumatičke nokse. Oba koljena se već pružilo u ispravan položaj pom oću Quengel metode, a danas pretstavljaju problem ukočeni zglobovi lakata, da se pacijentici osposobi barem jedna ruka, da se može njome hraniti, umivati, češljati itd. To će se načiniti operativnim putem ili resekcijom zgloba lakta sa p o novnim ukočenjem ali u šiljatom kutu ili da se umjetno načini pseudoartroza. Po izvršenom pothvatu pacijenticu će se opet prikazati. Prim. dr. Radovan Pa ve l i ć, predstojnik otorinolaringološkog odjela: Neobičan slučaj tumora temporalne kosti Radi se о 35 g. staroj pacijentici koja je prije godinu dana idući stepenicama pala ma lice. Par mjeseci iza toga dobila je jake neuralgičue bolove sa desne strane glave. Pacijentica je potražila neurološku terapiju, koja je bila bez efekta i upućena larimgologu. Kompletna pretraga je dala laganu hypocalcemiu, i neurološki jaku osjetljivost u predjelu desnog occipit. maior i minor. Ostali nalazi negativni. Rentgenska pretraga je dala interesantan nalaz t. j. u predjelu desnog sinus transversusa poput šljive veliki defekt kosti, oštrih glatkih kontura (sumnja na uzuru kosti uslijed aneurizme ili bemigmog tumora ili bulla mastoida). Operativni, zahvat je dao normalno pneumatiziran mastoid sa normalnom strukturom i bez patoloških promjena. Produljenjem reza prema natrag našli smo u predjelu fossae cranii posterior poput šljive veliki cističan tumor, sivkasto smeđeg sadržaja. Tumor smo punktirali i lahkoćom extirpirali. Postoperativni tok uredan, efekt odličan. Bakteriološka pretraga je dala vrlo rijedak streptococcus salivarius Holman, iz grupe viridansa, koji većinom dolazi u ustima. Patol. anatomska pretraga tumora je dala ovaj rezultat (Patol. anat. institut: br ): u čvrstom vlaknatom vezivu infiltrati upalnih stanica, brojni holesterinski kristali okruženi, stanicama stranog tijela i novostvorene gredice kosti. Dg: Mastoiditis chronica. Analogan i jedino sličan slučaj našli smo u Archives of otolaryngology (broj XI-1947), gdje je patol. anatomski nalaz odgovarao našemu, ali bez dlagnoze Mastoiditis chronica, dok je punktat tumora bio sterilan. Autor je mišljenja da te ciste nastanu kao produkt anomalije razvitka, koji se javlja u toku procesa pneumatizacije. Slučaj smo prikazali: 1. radi neobične lokalizacije i toka bolesti, 2. zbog naročitog bakteriološkog nalaza, 3. Patolog je dao sumnju na mastoiditis chronica, a pacijent nije nikada bolovao na uhu, niti mu je curilo. Orijaške stanice nalazimo ne samo u sarkomu nego i kod tvorba reaktivno upalne resorptivne prirode, a dolaze i kod smeđih tumora kosti. 4. Da li se u ovom slučaju radilo ili о kroničnom mastoiditisu (u što sumnjamo), ili о ostitis localisata cystica ili smeđem tumoru kosti?

46 Prim. dr. Viktor Boić, predstojnik internog odjela: Ca ventriculi sa metastazama u limfnim žlijezdama Radi se о bolesniku 46 god., koji je bio zdrav do pred 6 mjeseci. Prehladio se navodno i p očeo kašljati te izbacivati, ali pov.šene temperature nije imao. Po noći se je znojio. Prije tri mjeseca primjetio je da su mu počele naricati žlijezde na lijevoj strani vrata, a malo iza toga počele su mu oticati i žlijezde ispod lijevog pazuha. Od početka bolesti imade također boli u desnom kuku a širile su se te boli u desnu nogu. Za vrijeme bolesti izgubio je oko 20 kg na težini. Boli u, desnom kuku su sada jače nego u početku bolesti. Još i sada kašlje i izbacuje. Drugih tegoba sada nema. Kod pregleda bolesnika pozabavili smo se najprije njegovim povećanim žlijezdama. U lijevoj supraklavikularnoj jami pipalo se više manjih žlijezda od veličme graška do oraha. Žlijezde su bile tvrde, međusobno nisu srasle, prema bazi slabije a prema koži dobro pomične. Pod lijevim pazuhom b-le su vidljivo povećane tri žlijezde od kojih jedna veličine velikog oraha. M eđusobno nisu bile srasle, a činilo se da su manje tvrde nego li one u supraklavikularnoj jami. K od ostalog pregleda bolesnika, osim d-fuzne bronhitide i boli u desnom kuku nije nađeno ništa naročita. Od pretraga najprije je učinjena punkcija najveće aksilarne žlijezde. Li punktatu jasno su se vidjele skupine epitelnih stanica sa m tozam a, pa smo naravno odmah zaključili da se radi о karcinomu odnosno о metastazama u žlijezdama. Prema anamnezi mislili smo da se prije radi о intratorakalnom tumotu nego li o. kojem drugom. Rentgenskom pretragom nije u grudima nađeno ništa, ali je zato pregledom želuca nađen Ca ventriculi. Kada smo naknadno ispitivali potanje bolesnika on se sjetio da mu je za vrijeme bolesti, stolica bila dvaput crna. Pat. anat. odnosno histološki nalaz ekscidirane najveće žlijezde u lijevoj aksili potvrdio je našu sumnju da se radi о metastazi Ca u žlijezdi. Rentg. pregledom nije na kost-ma nađen nikakav proces,, koji bi bio sumnjiv na ev. metastaze i koji bi prema tome bio podloga za boli u kuku na koje se,je bolesnik tužio, Ovaj naš slučaj potvrđuje praktičnu vrijednost punkcije kmfatičkih žlijezda u dijagnostičke svrhe. Budući da bolesnik nije imao nikakovih tegoba sa strane želuca a dominantan simptom su bile povećane žlijezde to smo na prvi pogled mislili na metastaze ali onda najprije intrathoraikalnog tumora. No kako vidimo punkcija nas je odmah upozorila da se radi о karcinomu i prema tome smo udesili daljnje pretrage, koje su nas onda dovele do tačne dijagnoze. Taj slučaj je bilo vrijedno spomenuti također i samo radi toga što bolesnik kraj inoperabilnog karcinoma želuca nije imao nikakovih boli, a ni drugih tegoba sa strane želuca u vrijeme kada je već imao metastaze u žlijezdama. REDOVITI MJESEČNI SASTANAK ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKE održan dne 31. I u 18 sati u predavaonici Zbora Predsjeda: prim. dr. G. Forenbaher Zapisničar: dr J. Fališevac Prisutno: 220 članova Predsjednik otvara sastanak u sati, pozdravlja beogradske goste: prof. dr. Kostu Todorovića i prof. dr. Vladimira V u j i ć a. Naglašuje, da je to valjda po prvi put u anal ma Zbora, da u našoj sredini možemo pozdraviti predsjednika Srpskog lefcarskog društva iz Beograda prof, dr. Kostu Todorovića, koji je na poziv medicinskog fakulteta danas u l i sati prije podne održao predavanje»nekoji važniji problemi iz patologije i terapije trbušnog tifusa«, dok će prof. dr. Vladimir Vujić kao gost Zbora sada odi'žati svoje predavanje. Prof. dr. Vladimir Vujić, predstojnik nervne klinike u Beogradu: '»Encefalitis larvata«(izaći će in extenso u L. V.) Predsjednik zahvaljuje predavaču na njegovom veoma lijepom, opsežnom i interesantnom predavanju ističući ujedno, da je ova posjeta predavača iz Beograda manifestacija bratstva i jedinstva među našim narodima i naš m društvima, te u sati zaključuje sastanak, K A Z U I S T I Č K I S A S T A N A K Z B O R A L IJ E Č N IK A H R V A T S K E održan 12. II u 18 sati u predavaonici patološko-anatom skog zavoda na Šalati Predsjeda: prim. dr. G. Forenbaher Zapisničar: dr J. Fališevac 'Prisutno: 54 slušača Dr. Valerija Pavletić: Dva slučaja dysgerminoma Prikazana su dva slučaja dysgerminoma iz materijala Patološko-anatom skog zavoda med. fakulteta u Zagrebu. U prikazu historijata dysgerminoma izneti su razni nazivi za taj tumor već prema tome dali su ga pojedini autori smatrali karcinomom ili sarkomom. N aziv seminom potječe od Chenot-a koj; ga je prvi izdvojio od prije opisanih tumora kao posebnu vrst tumora sa specifičnim pojavljivanjem u testisu i ovariju. Najprikladniji naziv je dysgerminom jer nas već upućuje na genezu tumora. Iza toga je dat kratak prikaz kliničke shke, makroskopskog izgleda tumora i njegove histologije. K od razmatranja histogeneze izneta su razna gledišta 0 tom pitanju. D ok ga jedni smatraju karcinomom drugi ga nasuprot tome smatraju sarkomom, zatim epitheli- omom sa jednostranim razvitkom. Specijalno za dysgermnom testisa Oberndorfer tvrdi da se može razviti iz zrelih specifičnih stanica testisa. Teorija da je dysgerminom teratom sa jednostranim razvitkom je u našem slučaju najkonkretnija jer je u tkivu dysgerminoma nađeno otoka hialine hrskavice a u metastazama u jetri tkivo chorioepithelioma. Na kraju je izneseno p tanje maligniteta, metastaza 1 prognoze. Dr. Vladimir Pal mоv i ć : 1. Slučaj kongenitalne stenoze anusa sa rupturom colona i sterkoralnim difuznim peritonitisom 2. Slučaj tromboze leptomeningealnih vena kod otogenog meningitisa U prvom slučaju radi se о novorođenčetu starom dva dana sa prirođenom jakom stenozom anuso, sa retencijom crijevnog sadržaja i rupturom uzlazećeg kolona, te konsekutivnom difuznom peritoniridom. U drugom slučaju radi se о djetetu sa otogenim m e ningitisom, trombozom leptomen ngealnih vena, trombozom sinusa dure i velikim hematomom u mozgovini frontalnih i temporalnih režnjeva, Dr. Nenad Grčević: Melanoma Predavač je najprije spomenuo historijski razvitak nauke о pigmentu i pigmentnim tumorima. Spomenuo je različita mišljenja koja su postojala u vezi sa porijeklom stanica koje stvaraju melanin. Dok su na me jedni (Ribbert) smatrali te stanice»chromatoforama«t, j. vezivnim stanicama, drugi (Unna) su smatrali da su to ektodermalne stanice, dok ih treći (Mason) dovode u usku vezu sa nervima. Dalje je predavač spomenuo opširno bit, kem ju, fiziologiju melanina, te je opisujući Blochove dokaze о porijeklu stanica, koje stvaraju pigment, govorio o DOPA reakciji (dioxylphenyl-alanin), na temelju kojih dokaza je Bloch ustanovio, da uglavnom ektodermalne stanice stvaraju pigment (osim stanovit h iznimaka). On ih, t. j. stanice, koje stvaraju melanin, zove»melanoblastima«, dok»krom atofore«smatra samo makrofagima. U daljnjem izlaganju predavač je prešao na problem geneze pigmentnih tumora, te je iscrpno obrazložio dokaze i protudokaze u raznim smjerovima, te zaključio, da na temelju dokaza sa D OPA i m orfološkohistoloških zaključaka treba da maligne pigmentne tumore nazivamo melanomima, jer iako jednom pokazuju više sarkomatozni tip, a drugi puta više karcimatozni tip, vjerojatno je, da se radi о tumorima, koji u krajnjoj liniji ipak spadaju u jedan genetički: sistem. Nakon toga predavač je op»sao svoja tri slučaja malignih melanoma od kojih je jedan primarni u nervusu, drugi u oku, dok trećem nije uspjelo pronaći primarno sjedište. Dr. Blaženka Marković: 1. Corpus alienum laryngis 2. Papilloma Laryngis Demonstracija jednog slučaja stranog tijela (kvačica od kutije cigareta) u grkljanu kod djeteta od 11 mjeseci, te jedan slučaj papiloma u grkljanu kod djeteta od 8 mjeseci koji je uzrokovao smrt zagušenjem.

47 2 7 9 K A Z U I S T I Č K I S A S T A N A K Z B O R A L IJ E Č N IK A H R V A T S K E održan dne 26. februara u 18 sati u predavaonici Zbora. Predsjeda: prim. dr. G. Forenbaher Zapisničar: dr. J. Fališevac Prisutno: 84 člana Predsjednik otvara sastanak u 18,20 sati, moli predavače dr. Nadu K ovačić i dr. Artura Polaka da održe svoja predavanja: Dr, Nada Kovačić (medic, klinika prof. dr. I. H. Botteri): Krvne grupe i njihovo kliničko značenje (Autoreferat nije stigao) Dr. Artur Polak (medic, klinika Prof. dr. I. H. Botteri): О organizaciji službe za davanje krvi (Izaći će in extenso u L. V.) Predsjednik zahvaljuje predavačima na vrlo dobrim predavanjima te u 20,10 sati zaključuje sastanak. KAZUISTIČKI SASTANAK ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKE održan 4. marta u 18 sati na Institutu za sudsku m edic nu i kriminalistiku. Predsjedava: doc. dr. M. Schwarzwald Zapisničar: dr. Josip Štajduhar Prisutno: 61 član Sastanak otvara doc. dr. Schwarzwald, koji predaje riječ prof. dr. Premeru-u. U uvodnoj riječi profesor dr. Premeru ističe svrhu ovoga i budućih sastanaka. Praktičari n am e nisu u mogućnosti uslijed prezaposlenosti prisustvovati pojedinačnim obdukcijama i crpsti koristi spojivši rezultate obdukcije sa svojim kliničkim nalazima. U svrhu pravilnog rješenja ovoga problema, Institut za sudsku medicinu prikazivat će povrem eno na sastancima interesantnije slučajeve iz kazuistike instituta. Nadalje je prof. Premeru istakao, da će kazuistički prikazi sadržavati ne samo tzv. raritete, već i druge slučajeve praktički važne i korisne. Dr. Branko Metz: Slučaj lažnog samoubijstva: Radilo se о 25 godina staroj ženi, koja je bila upućena na Institut za sudsku medicinu i kriminalist ku sa dijagnozom samoubojstva. Okolnosti pod kojima je lješina nađena bile su dosta nejasne. Prema podacima primljenim od ukućana doznaje se, da je pokojna dan ran je bila još potpuno zdrava, dobro raspoložena, na večer je razgovarala sa susjedima i otišla spavati. Međutim drugi dan ujutro ukućani su je našli raščupane kose mrtvu u krevetu. Iz podataka njene daljnje obitelji doznaju se neke pojedinosti koje su izazvale sumnju da se u konkretnom slučaju rad:- о umorstvu. Prema tome postojala je alternativa ili se radi о samoubojstvu, ili о umorstvu. Međutim zahvaljujući obdukciji čitav je problem bio ubrzo uspješno rješen. Nalaz akutnog floridnog endocarditisa m tralke i apoplexije cerebri u lijevoj hemisferi dokazao je naravni uzrok smrti. Na osnovu toga bile su isključene sumnje о umorstvu i samoubojstvu. Ovim primjerom predavač je podvukao dobro poznatu važnost obdukcije za utvrđivanje uzroka smrti, a time i teškoću d jagnosticiranja samoubojstva što često nije tako jednostavno i očito kako se obično drži. Slučaj kasne smrti kod opeklina tijela: Iza prethodnog kratkog osvrta na pato-fiziologiju i mehanizam smrti kod oprženja iznesen je slučaj oprženog tromjesečnog djeteta k oje je zadobdo opekotine po licu i obim podlakticama. Dijete je bilo hitno prevezeno na Dermatološku kliniku. Nakon par dana terapijom lo kalne aplikacije masti, intravenozne primjene plazme i' injekcija penicilina, stanje djeteta se je popravilo tako, da su povrede bile već potpuno epitelizirale, a d jete je postalo afebrilno. Međutim 26. tog dana nakon oprženja dijete je najedamput počelo pokazivati izvjesne dispeptične simptome, te je 27.-og dana iza primitka u b olnicu iznenada umrlo. Obdukcija i histološke pretrage dokazale su akutni nekrotični glomerulo nephritis koji se za ž'vota nije bio klinički alarmantno manifestirao. Taj obdukcioni nalaz je u cjelosti protumačio ovu neočekivanu i iznenadnu smrt djeteta. Iza toga predavač je spomenuo glavne teorije u me hanizmu smrti kod oprženja, i to: Pfeiferovu teoriju auto-intoksikaciju raspadnutim bjelančevinama tijela, koja je danas v se poznata nego li druga teorija t, zv. teorija»zgusnuća krvi«(ponsold, Tappeiner, Zinck) koja tumači pato-fiziologiju smrti tako, da kod oprženja dolazi do velikog gubitka plazme i zgusnuća eritrocita (9 milijona u 1 cmm:l) što su gore navedeni autori i eksperimentalno dokazivali. Vidni uspjesi današnje moderne terap je oprženja unošenjem velikih količina plazme u tijelo, sve više pridonese značenju teorije Ponsolda, Tappeinera i Zincka. Dr. Zvonimir Milković : Tromboza sinusa sagitalisa. Prikazuje slučaj iznenadne smrti mladića starog 25 g., koji tako rekuć iz punog zdravlja iznenada umire. U početku se,je pomišljalo zbog anamnestički utvrđene depresije s povremenim glavoboljama na samoubojstvo. O b dukcijom slučaj je rješen na vrlo jednostavan nač:n. U sagitalnom sinusu nalazi se tromb, koji se djelomice grana i u venozne krvne sudove koji se uljevaju u sagitalni sinus. Subduralno u tom predjelu postoji svježi krvni podljev nastao izlaskom krvii kroz arodirane trombozirane vene dure. U okolini trom boze sinusa i vena dure nalaze se stari ožiljci nekoć preboljele cirkumskriptne pahimeningit đe. Mehanizam tromboze tumači se poremećenjem cirkulacije uslijed preboljelog pachymeningitisa sa naknadnom cikatrizacijom, Prikazujući ovaj prilično rijedak slučaj iznenadne smrti mladih ljudi, autor podvlači neophodnost i važnost obdukcije, jer se samo njome može utvrditi uzrok smrti i otkloniti n e osnovane pretpostavke. Slučaj isključenja očinstva. Ovaj prikaz obuhvata područje forenzično-biološkog isp tivanja osobina krvi na krvne grupe i krvne faktore. Na zahtjev suda vršena je analiza krvi na krvne grupe i krvne faktore majci, njenom malodobnom djetetu, mužu majke i muškarcu za kojega je majka tvrdila da je biološki otac njenog djeteta. Analiza krvi dala je slijedeće rezultate: majka O M, mldb; dijete A MN, muž O M i navodni b ol. otac A M. Na temelju navedenog rezultata mogao se od očinstva isključiti muž pom oću krvnih grupa i krvnih faktora, a navodni biol. otac sam-o pom oću krvnih faktora. U toku vršenja analiza iskrsnuo je novi momenat, tj. podacima je utvrđen odnos majke s treć'.m muškarcem. Naknadno izvedena analiza njegove krvi dala je krvnu grupu A i krvni faktor MN, te se tako nije mogao isključiti od očinstva spomenutog mldb. djeteta. Analizom krvi sviju stranaka mogla se dokazati neistinitost navoda majke i tako olakšati sudu u nastojanju provjeravanja materijalne istine. Prof. Dr. A. Premeru i asistent prof. J. Rukavina: Slučaj umorstva sa stryhninom. Otrovanja stryhnilnom su u Evropi vrlo rijetka. Statistički podaci Instituta za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu od godine pa do danas zabilježila su svega 2 smrtna slučaja otrovanja stryhninom. Na obducir.anom materijalu od obdukcije bilo je ukupno 471 slučaj smrtnih otrovanja, tj. 9%, a od ovih svega 2 slučaja otrovanja stryhninom, I to jedan prije 10 godina, slučaj samoubijstva stryhninom i ovaj slučaj umorstva. Naročito su rijetki slučajevi umorstva stryhninom. Tako po Schrederu do god, bilo je poznato svega 61 slučaj umorstva stryhninom, U našem slučaju radi se о umorstvu 30 godišnjeg č o vjeka, kojega je otrovala jedna mlada žena na rijetko svirep način. Do stryhnina je ta mlada žena došla tako, što se je stryhn'n nalazio u kući kao sredstvo lovaca za trovanje lisica. Još m jesec dana ranije je ona taj otrov čuvala kod sebe i tražila priliku, da izvrši naumni zločin. Kritične večeri nakon intimnog sastanka na šetnji p o nudila je tom mladom čovjeku 1 del rakije u kojoj je bila usula stryhnin. Žrtva popivši rakiju odmah je osjetio gorak okus, i za gotovo 5 minuta pao sa tipičnim grčevima. Brzo je bio doveden u jednu obližnju bolnicu u potpunoj svijesti, ali sa teškim grčevima. Ispiranje želuca je b lo bezuspješno i pom oć se sastojala u svemu od par injekcija kardijaka. Pri potpunoj svijesti bolničkim liječnicima ispričao je cijeli slučaj i nakon toga, oko pola sata iza popijenog otrova, je umro.

48 280 Obdukcija osim u želucu par sitnih bi; elkastih grudica i intenzivnog mirisa sadržaja na rakiju, neobično jako izražene mrtvačke ukočenosti, te opće punokrvnosti inače zdravih organa nije pokazala drugih osobitosti. Na licu mjesta odmah je izvršen jednostavan biološki pokus na žabi sa malo želučanog sadržaja dao je klasičan rezultat otrovanja stryhninom. Kemijska kvantitativna i kvalitativna analiza želučanog sadržaja nedvojbeno je potvrdila i predpostavku i biološki pokus, da se radi о otrovanju stryhninom. Nakon demonstriranog biološkog pokusa na žabi i miševima kojeg je zvela asistent instituta, kemičar prof. Rukav'na predavač je podvukao značenje sudsko-medicinskih expertiza specijalno onih u slučajevima smrtnih trovanja, čije utvrđivanje treba da bude zasnovano ne samo na jednom kriteriju, nego na svim onima, kojima raspolažemo za dokaz'vanje otrovanja. Kod svih slučajeva smrtnih otrovanja pa ma kako anamnestički podaci bili nedvojbeni, sudsko-medicinski vještak je dužan da izvrši obdukciju lješa i da materijal pravilno uputi i za kemijsku analizu i za druge laboratorijske pretrage. Uz materijal za pretragu -neizostavno treba priklopiti sve detaljne podatke i protokol obd ukcje, * Redoviti sastanak INTERNISTIČKE SEKCIJE održan 11. februara u 18 sati u predavaonici Poliklinike. Predsjeda: prof. dr. Vinko Vuletić Zap sničar: dr. L. K al l аi Prisutno: 70 članova 1. Prof. dr. R. Hau pt f el d, predstojnik fiziološkog zavoda med. fak.: О mehanizmu punjenja atrija. (Izaći je in extenso u L. V.) 2. Dr. Zd. Radošević (int. klin. med. fak): О psihosomatskim pojavama u internoj medicini. (Izaći će in extenso u L. V.) Diskusija: prof. dr. Hahn, prof. dr. Hauptfeld i prof, dr. Sučić. Redoviti mjesečni sastanak INTERNISTIČKE SEKCIJE održan 19. februara u 18 sati u- predavaonici interne klinike na Rebru. Predsjeda: prim. dr. V. Воi ć Zapisničar; dr. L. K al l ai Pris-utno: 80 članova 1. Doc, dr. S, Novak (int. klin. med. fak): Neobičan tok jednog otrovanja sa ugljičnim monoksidom. (Izaći će in extenso u L. V.) 2. Dr. N. Jelavić (int. klin. med. fak): Prikaz slučaja sa acanthosis nigricans. 3. Dr. В. Antonin (int. klin. med. fak.): Prikaz slučaja subfreničnog abscesa s lijeve strane. Anamneza: Sadašnja bolest počela u šestom mjesecu prošle godine temperaturom do 38 C, povremenim muklim, ne odviše jakim bolovima, koje bolesnik lokalizira nešto lijevo i gore od pupka, a kadkada se šire prema lijevom rebranom luku do leđa i lijeve lopatice. P o java jakosti ovih bolova nisu ovisni о uzimanju hrane. Drugih tegoba nema. On ide liječniku, dobiva neke praške i stanje se popravlja za 7 dana. U daljnjem toku bolesti stalno se zmjenjuju periode mira, kada je bolesnik bez temperature i bolova, te vrši svoj posao, sa periodama pogoršanja, kada se ovi bolovi sa temperaturom ponovno vraćaju u intervalima od 7 14 a i više dana. Ü 9 mj. rentgenskih pregleda (okrečenje na plućima i spušten želudac-. Upućen na urološki odjel, ležao 10 dana. Nalaz negativan. Stanje bolesn ka se bitno mijenja, temperature bolovi u jednakim vremenskim intervalima. Razne dijagnoze su postavljene, suha upala porebrice, katar crijeva, lagani pankreatitis itd. U 11. mj. fraktura zdjelice (tri tjedna na Kirurškoj kl n:ci. Nakon izlaska opet iste tegobe. Bolesnik je postepeno slabio. Dne 4. I. na večer tresavice, zatim temperature do 40 C. Tresavice i temperature svaki dan. Povraćao nije nikada, apetit je uvijak bio dobar, osim za vrijeme temperature. Stolica i mokrenje uredno. Radi tresavice upućen u bolnicu. Dne 8. I. objektivni patološki nalaz slijedeći: (Kod primitka na našu klin ku). Bolesnik upadljivo blijed, herpes febrilis oko usana. Nalaz na srcu i plućima uredan. Područje mu-kline slezene prošireno. U abdomenu pipa se slezena za jedan poprečni prst, tvrde konzistencije. Naš dijegnost čk: put je bio slijedeći: blijedoća, herpes, opipljiva slezena, tresavica u anamnezi, sindrom koji je upućivao na dijagnozu za malariju no sa rezervom. U krvnoj slici leukocita , limphopenia 13, neobični za ovu dijagnozu. No ovo oboljenje smo. isključili. I d o ista kod dvokratnog pregleda krvi na parazite malarije je nalaz bio negativan i unatoč antimalarione terapije, tresavice sa temperaturom traju. Kod slijedećeg pregleda se ustanovi, da je donji di-o. lijevog hemithoraksa lagano izbočen na van, slezena za jedan prst se pipa, baza lijevog pluća visoko 6 7, rebro u interskapularnoj respiratorno nepomično. Ispod toga područje intenzivne mukline, Nad iktusom sistol-čni šum. Pošto smo fizikalno isključili mogućnost pleura exudata, zaključili smo, na osnovu cjelokupne kliničke slike, da se rad: о septičnom stanju izazvanom upalnim procesom u lijevom subfreniumu. Mislili smo na sufrenični absces. Rentgenski nalaz se slaigao sa ovom dijagnozom. Terapija: pen iclin 1, jed, Nakon dva dana subjektivno i objektivno poboljšanje. Time međutim stvar nije bila rješena. Postavilo se pitanje kako je došlo do stvaranja ovog abscesa. Poznato je, da subfrenični absces nastaje sekundarno, širenjem pr marnog oboljenja iz okolnih organa. No u našem slučaju mi nismo na osnovu anamneze i objektivnog nalaza imali razloga, da za to okrivimo i jedan od susjednih organa. No iz iskustva se zna, da je najčešći uzrok lijevog subfreničnog abscesa primarnog oboljenja želuca, a uzeta je u obz r mogućnost, da na pr. ulkus bude dugo vremena klinički potpuno latentan. Za to smo bolesnika uputili na rentgen želuca. Re-ngemski nalaz je pokazao, da smo išli pravim putem, no stavio nas pred novu zagonetku. Iz slike smo mogli sa sigurnošću zaključ'ti, da p o stoji patološka komunikacija između želuca i splenodijafragmalnoga prostora. No iz raznih dokaza za narav primarnog oboljenja želuca nismo imali klin'čki, ni rentgenološki. Iz ove slike smo mogli iskonstruirati tok patološkog procesa, koji se manifestirao klinički tem peraturom i bolovim a u intervalima od 6 mj. prošle godine. Najvjerojatnije uslijed stvaranja jednog adhezivnog perigastritisa. P roces se tokom vremena u formi jednoga kanala širio prema slezeni, dok nije jednom stvorena jedna oveća šupljina sa zastojem sadržaja, infekcijom i koja se kasnije 'spoljila klinički septičnom slikom ob o ljenja kod našeg bolesnika. Primarno oboljenje ostalo je za sada nerazjašnjeno. Na osnovu ovih nalaza mi nismo u stanju isključiti mogućnost jednog ulkusa: 1. jer znamo da postoje klinički posve latentni ulkus':, koji se manifestiraju tek dalekim ili bližim kom plikacijama. To je osobito karakteristika ulkusa na fundusu, doduše vrlo rijetke lokalizacije. 2. Rentgenska snimka doduše ne daje izravni dokaz za ulkus, što je i razumljivo s obzirom na teške sekundarne promjene i deformaciju želučanog fundusa, a nepristupačnost ovog predjela kompresiji i palpaciji kod dijaskopije. No ulkus ne isključuje. 3. Anaciditet ne govori protiv ulkusa, jer ga možemo tumačiti posljedicom teških anatomskih promjena na fundusu. Izravnih pak dokaza za ulkus nemamo. M: sao о divertiklu mogla nam se pojaviti na osnovu anamneze kliničkog toka iz slike, te na osnovu neobične lentgenske slike, koja možda nije karakteristična za jedan penetrirajući ulkus. Divertikli želuca su doduše vrlo rijetki, a n a ročto ovakovi na fundusu, klinički su posve nekarakterstični, jer mogu jednom imitirati ulkus, a drugi puta biti potpuno bez simptoma. Trebalo je misliti i na mal gni proces s obzirom na sliku rentgensku, no to ne izgleda vjerojatno. Dakle dijagnostički smo u pomanjkanju izravnih dokaza za primarno oboljenje ostali neodlučni između ulkusa, divertikuluma ili obojega zajedno, sa većom sklonošću prema ileusu, 4. Dr. Čerlek Svebor (int. klin. med. fak.): Cistična pluća. Razvojem rentgenologije posljednjih 15 godina vidimo nešto češće diagnostic rane slučajeve pulmonalnih cista još za vrijeme života pacijenta. Patogeneza istog oboljenja je otvoreno pitanje. Dali su to kongenitalne promjene ili stečene za vrijeme života, te prema tome i podjela na pojedine grupe je razna kod raznih autora.

49 281 Prikazujem dva slučaja koja se nalaze kod nas na odjelu. Kod prvog slučaja imamo u anamnezi naglo iskašljavanje većih količina sputuma sa primjesom krvi pred godinu dana, koje je trajalo svega 9 dana. Iza toga pa sve do dolaska na kliniku ostaje konstantan žuto-zeleni ispljuvak naročito u jutro u količinama od ccm dnevno. Kod statusa desna strana pluća nešto zaostaje kod disanja u gornjim partijama perikutorno nešto skraćen plućni zvuk sa primjesom timpanizma, Auskultatorno amforično disanje. Ostale pretrage kao i laboratorijski nalazi bili su negativni, Rengenološki dijaskopijom kao i tomogramima vide se cistićna pluća sa zahvatom cijelog gornjeg desnog režnja bez reakcije okolnog plućnog parenhina. Veličina e sta je različita od v e ličine šljive do dječje šake. Kao popratnu pojavu imamo ii kronični etmoiditis sa polipima lijevog nosnog hodnika. Kod drugog slučaja se radi о pacijentu koji dolazi na kliniku sa uputnom dijagnozom dekompenziranog srca. U anamnezi navada, da je sa 13. godina povrijedio lijevu nadlakticu iz k oje rane je secerniralo cko 5 mjeseci. U svojoj 40. godini zapazio je češće prehlade sa kašljanjem i izbacivanjem žuto-zelenog gnoja, koji je bio u zadnje vrijeme više puta izmješan sa krvlju. Nekoliko mjeseci iza toga natekla mu je lijeva nadkoljen;ca nešto iznad koljena, sa jakim bolovim a i temperaturom. Zbog istih smetnja operiran, te se operativni ožiljak još do danas nije zarasao. Pred nekoliko mjeseci p očeo osjećati naročito teškoće kod fiz čkog napora, penjanja uz brdo iitd. pod slikom pomanjkanja zraka i bolova u predjelu srca. Pred 10 dana otekle su mu noge i dobio bol ispod desnog rebranog luka. Zbog toka dolazi na kliniku. Kod statusa nađen skraćen plućni zvuk sa primjesom timpanizma u bazalnim partijama, nešto slabije pomična desna plućna baza, a auskultatorno p o oštreno vezikularno disanje u srednjim i donjim partijama koje prelazi u bronhovezikulam o sa suhim i vlažnim, srednje vel kim bronhitičnim šumovima. Srce u normalnim granicama, tonovi nešto mekši, tiši, produženi i nejasni. Akcija ritmična, puls 80/min. tlak na desnoj ruci 105/60, na lijevoj ruci 125/65. U abdomenu nađe se jetra povećana za tri prsta ispod desnog rebranog luka, glatka, srednje tvrda, bolna, Extremiteti do koljena edematozni, na lijevoj nadkoljenic: operativni ožiljak sa fistulom koja secernira. Na lijçvoj nadlaktici ožiljak srasao za kost. Laboratorijski nalazi krvi, urina i sputuma nisu dali nešto naročito. Vitalni kapacitet pluća svega 600 ccm. Elektrokardiogram: Insuff. aa. coron, dex,, Laesio myocardii, D extro-typ. Nakon provedene terapije digitalisom nestalo je edema donjih ekstremiteta, jetra se smanjila, međutim nalaz pluća, fizikalni kao i rentgenološki, ostao je nepromjenjen. Za vrijeme boravka na klinici pojavila se akutna eksacerbacija osteomijelitisa lijevog humerusa sa jakim bolima. Nakon incizije i djelomične sekvestrotomije proces se smirio. Osteomijelitički proces femura ostaje nepromjenjen. Međutim promjene na plućima su bile one koje smo dalje promatrali. Snimke pluća, zatim tomograme i bronhografiju koju prikazujem rentgenolog opisuje na slijedeći način. Obostrano kronično, indurativno intersticijalne promjene izrazito fibroznog karaktera koje zahvaćaju naročito gusto srednje i bazalne partije. Unutar zasjenjenja razabiru se brojne veće i manje partije svijetlijeg plućnog parenhima. Srce nešto na lijevo prošireno na račun izbočenog luka lijeve klijetke. Konture su naročito lijevo veoma nepravilne i neoštre. Akcija je ritmička, uredna i nešto oslabljena. Na tom o gramima vide se slične promjene kao i na snimci, jedino su svjetlija mjesta prikazana kao čistione polimorfne promjene sa tankim zidovima do veličine trešnje. Prema tome najvjerojatnije se radi о plućnim cistama, a što se t;če etiologije u pogledu indurativnih promjena one mogu biti ili popratna kronična upala ili pak zastojne promjene, što je manje vjerojatno jer nakon terapije digitalisom nisu se smanjile kao ostale sekundarne p romjene dekompenzacije. Kod bronhografije transnazalnim putem vide se u donjim partijama manja multipla vrećasta proširenja u smislu multiplih sakularnih bronhiekiazija. Dakle k od ovog pac'jenta imali bi cistične promjene pluća popraćene bronhiektazijama, kroničnu superinfekciju tog manje vrijednog respiratornog aparata, a analogno smanjenoj respiratornoj površini pluća i smanjenje plućnog krvotoka uz sekundarno toksično oštećenje i samog srca, a što je dovelo do slike dekompenzacije. Paralelno time ide i kronični osteomijelitis femura, te kod nas razvijeni osteomijelitis humerusa. Treba upozoriti posebno, na takozvane»balonske ciste«koje se često zamjenjuju sa pneumotoraksom, a koje mogu biti i uzrok letalnog svršetka zbog stvaranja povišenog intratorakalnog tlaka i ekstraperikardijalne tamponade srca. Ciste mogu biti zatvorene ili otvorene t. j. u vezi sa bornhom ili ventd ciste. Simptomatologija je najrazličitija i o b č n o dolazi sa strane popratnih pojava ili komplikacija kao k od naših slučaja. Suvereno dijagnostičko sredstvo je rentgen, jedino na temelju toga možemo postaviti konačnu dijagnozu, dok prema ostalim nalazima možemo- tek naslućivati о čemu bi se moglo raditi. Terapija je isto tako simptomatska, raznim ekspektorancijama ili kemoterapeuticima (sulfamidi) ili an- (penicilin). Daljnji korak u terapiji čini kirurška intervencija koja može biti u obliku lobektom je, pulmektomije ili segmentalne resekcije pluća ili palk u vidu manjih zahvata drenaže većih cista, punkcije itd. О prognozi samog oboljenja teško je nešto reći, jer je ona u glavnom ovisna о komplikacijama. 5. Eventualija. Među eventualijama je riješeno, da će se dati mjesečni doprinos za internističku sekciju u svrhu objavljivanja programa u dnevnoj štampi, i za pokriće manjih troškova oko dopisivanja. Redoviti sastanak INTERNISTIČKE SEKCIJE održan dne 12. marta 1948 ii 18 sati u predavaonici klinike na Rebru. Predsjeda: prof. dr. I. H. Botteri Zapisničar: dr. L. Kallai Prisutno: 90 članova 1. Prof. dr. V. Vuletić (int. iklin. med. fak): Kongenitalne anomalije srca (Izaći će in extenso u L. V.) 2. Dr. E. Hauptmann (int. klin. med, fak.): Novi rezultati iz područja hematologije (Izaći će in extenso u L. V.) Diskusija: prof. dr. D. Sučić ii dr. Vuletin. Redoviti mjesečni1 sastanak INTERNISTIČKE SEK CIJE održan 1, aprila u 18 sati u predavaonici klinike na Rebru. Predsjeda: prof, dr. I. H. Botteri Zapisničar: dr, L. Kallai Prisutno: 80 članova 1. Prof. dr. V. Vuletić (Int. klin. med, fak,): Slučaj morbus coeruleus (Izaći će in extenso u L. V.) 2. Dr. L. Kallai (int. klin. med. fak.): Klinika stafilokokne sepse (Izaći će in extenso u L. V.) Diskusija: doc. dr. Skrivaneli i prim. dr. J. К al l ay. * Izvanredni mjesečni sastanak SEKCIJE Z A OPE RATIVNU MEDICINU održan dne 20. II. o, g. u 18,30 sati u predaonici Poliklinike u Draškovićevoj ulici 19. Predsjeda: prof. dr. H. Gjanković. Zapisničar: dr. Ivo Bakran. Prof: dr. I, Čupar: Plastike velikih defekata na nepcu. Kod defekata na čeljustima protetika i kirurgija podjednako su tražile terapeutsko rješenje. Na donjoj čeljusti dolazi danas samo osteoplastika u obzir i time je problem riješen. Na gornjoj čeljusti

50 282 odlučuje veličina defekta i njegova lokalizacija. Ako defekt zahvaća trećinu nepca, onda se obično može p o kriti materijalom iz okoline u pretpostavci, da je zdrava i za plastiku upotrebljiva. A ko je defekt veći od polovice nepca ili se nalazi u području alveolarnog grebena i prelazi u predvorje usta, onda za lokalnu plastiku nastaju nesavladive poteškoće. U ovakvim slučajevttma primjenjuju se obturator-proteze. S druge strane pokušavali su se ovakvi defekti nadomjestiti, transplantacijom kože iz raznih regija u formi tubularnog režnja. Ovakva plastika nije međutim do danas izgrađena kao metoda, ali kako pruža velike prednosti, vrijedno joj je pokloniti veću pažnju. Za demonstracije izabrana su 3 slučaja naročito v e likih defekata na nepcu. Na projiciranim dijapozitivima objašnjena je geneza defekata i operativna tehnika. U 1-vom slučaju radilo se о povredi maksile od metka. G otovo cijelo tvrdo nepce bilo je rastepeno. Prednji rub defekta nalazi se pola cm iza inc;živusa, koji su sačuvani. Distalni rub ide preko nepca u predjelu zadnjih molara. Po strani defekt prelazi kroz predvorje u obraz, jer je alveoralni greben obostrano iz među očnjaka i molara bio uništen. Pacijent je u prvoj fazi liječen protetski radi dislokacije i mobilnosti koštanih fragmenata, a kirurški- zbog rane na licu. Poslije otpusta iz klinike nosio je godinu dana obturator protezu. D efekt je sada pokriven dvostrukim slojem kože. Napravljen je acromio-pektoralni tubulirani režanj, koji je kroz obraz uveden u usta. Pacijent nosi protezu,koja je pom oću metalnih pera fiksirana na donjim zubima. Drugi slučaj predstavlja totalni kongenitalni rascjep usnice i nepca s velikom dijastazom u okolini nepca. Heiloplastica je napravljena u djetinjstvu u jednoj b olnici. Kod prvog dolaska u kliniku napravljena je obturator-proteza. Palatorafija se nije mogla izvesti zbog velike dijastaze. Nekoliko godina nosila je protezu i onda je ponovo došla u kliniku sa željom, da sei na svaki način podvrgne operaciji. Napravljen je acrom io-pektoralni, režanj, uveden kroz usta i ušiven u defekt tvrdog nepca. U okolini mekog nepca izvedena je faringoplastika. U trećem slučaju nastao je defekt nakon tipične resekcije maksile zbog tumora. Nakon -operacije pacijentica je nosila 2 g-odine resekcionu protezu. Došla je drugi put radi poteškoća sa protezom i željom, da se izvede plastična operacija. Napravljen je cervico-pektoralni režanj, koji je kr-οζ jedan rez ispod donjeg ruba mandibule uveden u usta. Koža je u ovom slučaju up-otrebljena za oralni sloj, a nazalni napravljen je od sluznice obraza i od sačuvanog sloja s polovice nepca. P roteza sa zubima fiksirana je pom oću metalnih pera na do-njoj čeljusti. U sva tri slučaja koža u ustima dobro služi i p o malo poprima izgled sluznice. Pacijenti se subjektivno vrlo dobro osjećaju. Nemaju poteškoća к-od govora ni kod jela. Prema dosadašnjim iskustvima ekstraoralna plastika kod defekata nepca potpuno zadovoljava, ali, pitanje proteze nije još riješeno zbog poteškoća sa fiksacijom, koje su najveće, ako u čeljustima nema zubi. Na svršetku demonstrirani su operirani slučajevi. Dr. Dalibor S v o b оd a : Cistični tumor mandibule. Predavač iznosi interesantan slučaj tumora kod djevojčice od 12 god. Iz glavnih podataka о njezinoj anamnezi razabira se, da joj je naglo počela oticati desna polovina mandibule, njen rast joj je deformirao izgled bca, ali većih bolova nije imala. To je razlog-,da je upućena na kliniku. P o primanju u kliniku moglo se ustanoviti, da je desni obraz dosta otečen, da -oteklina pripada desnoj polovici mandibule uglavnom korpusu, prema naprijed suzuje se u okolini podbratka, a distalno seže do ulazne grane. Tumor je tvrd na pritisak i malo bolan. Koža lica posvema je normalnog izgleda i pomična po njegovoj glatkoj površini. Oralno: sluznica iznad tumora nema nikakovih ulceracija, a od zubi na toj strani; postoje samo klimave krune prvog molara i očnjaka. Rtg.: Teška destrukcija gotovo cijele desne polovine mandibule. Histološki nalaz probatorn-e ekscizije bio je: Epulis gigantocellularis. Predavač razlaže, zbog čega je uzeto stanovište kiruškog zahvata u većem opsegu, a eventualno i eksartikulacije, ukoliko bi se intra operationem ukazala i ta potreba. Roditelji pacijentice nisu na to pristali i odveli su dijete iz klinike. Nakon 8 mj. djevojčica je p-onovno dovedena, jer se stanje pogoršalo. Sada roditelji pristaju i na najveći zahvat. Predavač naglašava, da je kliničkom pretragom i rentgenskom kontrolom stanje neobično pogoršano prigodom drugog primanja na kliniku i više negoli bi se moglo očelrivati u tako kratkom razdoblju. Lice je izvana jako natečen-o, jer je koštani tumor nabujao, koža je jednaka kao i prije, samo je jače napeta i svjetlucava. U ustima je nalaz izmijenjen utoliko, što je tum-or posvema ispunio predvorje usta i narastao i sa jezične strane. Na sluz'-nici nema ni sada ulceracija, te su gornji zubi otisnuti u mekanu površinu tumora. Na dublji pritiskad tumor se dade uleknuti, jer je sada koštana stijenka stanjena zbog ekspanzivnog rasta tumora. Žlijezde ne pokazuju nikakvih osobitosti osim lakog povećanja. Rtg. snimka pokazuje potpunu destrukciju desne strane sve do incisure s-oilunaris, a prelazi već i na lijevu stranu. U velikoj sjeni tumora vide se stršeći korijeni molarnih premolarnih zubi, a konture k-osti se tek naziru kao isprekidane sjenke. Kroz tih 8 mjeseci tumor je toliko narastao, da je posvema razorio kost. Predavač iznosi1, da su se odlučili na što brži i djelotvorniji kirurški zahvat, pa i na eventualnu eksartikulaciju, Opisuje sam tok operacije, koju upotpunjava slikama u koloru, gdje su vrlo lijepo iznešene pojedine faze operacije. Kao daljnu interesantnost iznosi predavač, da je histološki nalaz odstranjenog tumora glasio: Ostitis fibroza, te stiče naziranja Recklinghausena, Axhausena, Rittera i drugih, koji označuju konkretno zauzeto stanovište u hispat-ološkom kao i kliničkom smislu za indikaciju radikalnog kirurškog zahvata. Pacijentica će nakon izvršene osteoplastike, koju sada namjeravamo poduzeti, biti ponovno prikazana, kako bi se dobio uvid u konačnu terapiju ovog interesantnog cističnog tumora. Dr. Miroslav Grujić: Enervacija zgloba u kuku kod bolnih posttraumatskih artroza. Predavač prikazuje jedan slučaj teške posttraumatske artroze iza metkom ozlijeđenog kuka kod jednog ratnog invalida s neobično jakim bolovim a i reflektom im kontrakturama. Bolesnik je izliječen djelomičnom enervacijom zgloba u kuku, t. j. resekcijom N. Obturatoriusa, te j-et iza operacije potpuno bez bolova, a funkcionalno toliko popravljen, da je sposoban za svoj posao. Prof, dr. I. Čupar: Plastična kirurgija u Engleskoj. Predavač je iznio svoja opažanja о plastičnoj kirurgiji, koja je stekao za vrijeme tromjesečnog boravka u Engleskoj. U uvodu je prikazao razvitak plastične kirurgije u -okviru raznih operativnih struka, kao opće kirurgije, otorinolaringologije, maksilofacij-alne kirurgije i ortopedije. U nekoliko historijskih, bibliografskih ii biografskih podataka osvijetlio je razdoblje između dva svjetska rata, u k-ojem plastična kirurgija nastupa kao samostalna disciplina. Najveći instituti za plastičnu kirurgiju u Engleskoj s poznatim plastičarima na čelu nalaze se u bližoj -okolini Londona Tako u Basingstokeu Gillies vodi»plastic and Jaw Unit«, u East Grinsteadu radi M c Indoe u»plastic -Surgery and Jaw Injuries Centre«, a u St. Albansus je M owlem u»plastic and Jaw Centre at Hill End Hospital«. U Oxfordu i njegovoj ok-olici Stoke Mandeville i Alton radi profesor Kilner. Spomenuti instituti su u pogledu unutrašnj-eg uređaja (aparatura, instrumentarija i dr.) vrlo dobro ekipirani. U sastavu svakog instituta nalazi se dentalni odjel radi- potrebe za protetsku suradnju. Materijal, k-oji se obrađuje, otpada gotovo u 90% na lice i okolinu, a 10% na ekstremitete i ostale dijelove tijela. U osvrtu na stručna pitanja predavač je nizom primjera obuhvatio metode operativnog rada i problem a tiku pojedinih poglavlja.

51 283 Slobodna transplatacija kože nailazi na široku primjenu. Tehnika je usavršena poboljšanjem instrumentarija i metoda za fiksaciju transplantata. Uspjesi primjernog zacjeljivanja, kod Thiersćha gotovo, su 100%, a kod W olfe-režnja oko 75%. Vrlo su zahvalno područje za slobodnu transplataciju kože konbustije i neke dermatoze, kol kojih konzervativna terapija zakazuje. U ustima se koža primjenjuje kao»epitelialni inlay«. Tubularni režanj predstavlja metodu izbora transplatacija iz udaljenih regija. K od rinoplastika mnogo se upotrebljava čeoni režanj, onda acromio-pectoralni ili abdominalni režanj prema Kilneru. Za rekonstrukciju nosnog krila, vrška nosa i septuma dijelovi uha kao slobodni transplatatdi daju vrlo dobre rezultate. Slobodnom transplatacijom hrskavice iz uha prema Gilliesu postizava se vrlo dobra forma nosnog krila. Za profil nosa uzima se jednako hrskavica a i kost. Defekti uha se restauriraju tkivom iz restroaurikulsrne regije i s vrata. K od k-ongenitalnog totalnog rascjepa usnice metoda prema Gilliesu i Kilneru uspješno rješava problem razvučenog nosnog krila. P oteškoće s kratkim mekim nepcem kod parcijalnih rascjepa odstranjuju se»pusch back matodom«. Među operativnim metodama kod facialis paralize ističe se Kilner-ova metoda s fascijom latom. Za osteoplastiku se upotrebljava prema Mowlemu spongiozna supstancija, s kojom su za vrijeme rata stečena vrlo dobra iskustva. Plastike mamae izvode se prema metodi Gillies i Mc. Indoe Kod ekstremiteta najčešće je ruka predmet za plastično-operativne zahvate. Deformativne promjene i kontrakture kao posljedica opeklina i kemijskog oštećenja područje su za slobodnu transplantaciju kože. Sve operacije izvode se u endotrahealnoj narkozi. NsO se upotrebljava i kod velikih operacija, k oje traju 3 4 sata. Plastična kirurgija u Engleskoj danas je na zamjernoj visini, jer se sistematski njeguje i izgrađuje. R edoviti mjesečni sastanak SEKCIJE ZA OPERA TIVNU MEDICINU održan 12. marta u sati u predavaonici Poliklinike. Zapisničar: dr. I. Bakran Predsjeda: prof, dr. H. Gjanković Prisutno: 57 članova Predsjednik otvara u sastanak i moli predavače da održe svoja predavanja: 1. Prof. dr. Branko Gu š i ć, predstojnik ušne 'klinike: Endauralna radikalna trepanacija (Izaći će in extenso u L. V.). 2. Doc. Dr. S. Podvinec (usna klinika prof. dr. В. Gušić): Recidivi gnojne otogene meningitide (Izaćdi će in extenso u L. V.) Izvanredni mjesečni1 sastanak SEKCIJE za OPERA TIVNU MEDICINU održan 19. marta u 18 sati u predavaonici Poliklinike. Predsjeda: prof. dr. I. H. G j a n k o v i ć Zapisničar: dr. I. Bakran Prisutno.: 52 člana 1. Dr, B. Oberhof e_r: (kirurška klinika prof. dr. J Budisavljević).: Resekcija vagusa u terapiji peptičnog ulkusa (Izaći će in extenso u L. V.) 2. Dr, Z. Šumanovac (kirurška klinika - prof, dr. J, Budisavljević): Kirurško liječenje trigeminus neuralgije (Izaći će in extenso u L. V.) Izvanredni mjesečni sastanak SEKCIJE ZA OPERA TIVNU MEDICINU održan 2. aprila u 18 sati u predavaonici Zbora liječnika. Predsjeda: prof. dr. H. Gjanković Zapisničar: dr. I, Bakran Prisutno: 112 članova Predsjednik pozdravlja sve prisutne i predavača te spominje predavačev boravak u Lenjingradu i Moskvi. U posljednjoj je bio kod velikog kirurga Jud-na, gdje je vidio ovu njegovu operaciju. Predavač: p-pukovnik Dr. Izidor Papo, šef kirurškog odjela Glavne vojne bolnice u Beogradu: Predavač iznaša historijat antetorakalnih plastika oesophagusa sve do Judina, te spominje Bürkera, Re:t-a Kiirschner-a, Fink-a i Hensena, Rouxa i Torela, Gersena, Lesikera i konačno iznaša Judinovu metodu. Jüdin po prilici 10 cm od fleksure duodeno jejunalis oslobađa jejunum toliko da dobije dovoljnu duljinu istog da bi mogao bez ikakve napetosti provesti crijevo sve do procesus masteoideusa. Kod toga pažljivo podvezuje arterije jejunales i pazi na ishranu crijeva. Oralni dio jejunuma spaja sa početnim ileumom, terminolateralnom anastomozom po Roux-u. Ispod kože posebnim instrumentima izvađa sve do procesus masteideusa. Uvlači crijevo u taj tunel tako da je mezenterij okrenut lijevo. Crijevo fiksira za kožu ispod procesus masteoideusa na li'jevoj strani vrata. Nakon 4 5 dana uslijedi drugi akt laterolateralne anastomoze između oesophagusa i crijeva. Ima slučajeva, gdje ne možemo učiniti oesophagojejunostomiju, bilo zbog arkada krvnih žila na crijevima ili ožiljaka jednjaka. U tim slučajevima učinimo kožnu plastiku t. j. tubus, koga spajamo sa crijevom. Po ovoj metodi Jüdin je operirao 250 slučajeva. Ovu metodu primjenjuje Jüdin kod visokih stenoza jednjaka, a kod stenoza u donjoj trećini jednjaka pravi direktnu anastomozu između jednjaka i jejunuma transtorakalno. Redoviti mjesečni sastanak SEKCIJE ZA OPERATIVNU MEDICINU održan 16. aprila u sati u predavaonici Poliklinike. Predsjeda: prof. dr. H, Gjanković Zapisničar: dr. I. Bakran, Prisutno: 115 slušača 1. Prof, dr. H. Gjanković (kir. klin, med. fak.): Operacije na velikim krvnim žilama (novost iz američke kirurgije). (Izaći će in extenso u L. V.) 2. Prim. dr. St. Ma t i ć, predst. urološkog odjela bolnice, Osijek: Rijedak slučaj subkutane rupture bubrega sive rupture tecta. (Izaći će in extenso u L V.) ZAPISNIK SASTANKA SEKCIJE Z. L. H. ZA POVIJEST MEDICINE održanog dana 7. III u 10 sati. Posjet zavodu za duševne bolesti Vrapče Članovi sekcije su pod vodstvom dr. Thallera posjetili -bolnicu Vrapče, U ovoj bolnici će se urediti muzej u kojem će biti prikazan historijat zavoda, kao i historijat naše psihijatrije uopće. Dr, Župić i dr. Gosti pokazali su članovima sekcije dosad skupljeni materijal za budući muzej. Naročito je zanimljiva bila demonstracija crteža i uljenih slika izrađenih od bolesnika-. Sastanak je dovršen savjetovanjem о uređenju budućeg muzeja. ZAPISNIK SASTANKA SEKCIJE Z. L. H. ZA POVIJEST MEDICINE održanog dana 18. III. 1948, u 18 sati u prostorijama galerije slika grada Zagreba. Predsjednik sekcije dr. L. Thaller, nakon što je p o zdravio prisutne, a osobito g. prof, Srkulja, govori о značajnom udjelu Francuza pri stvaranju naše medicinske kulture. P o staroj legendi ubio je u Cavtatu sv. Hilari-on, Francuz, biskup poitierski, strahovitog zmaja, personifikaciju Eskulapa. U zagrebačkoj metropolitanskoj biblioteci nalazi se od XIV. i XV. stoljeća razmjerno veliki1 broj vrijednih medicinskih rukopisa. Ovi rukopisi potječu iz Francus-ke, iz Montpelliera. U XIV. i XV. vijeku vidimo dakle jaki južnofrancuski medicinski upliv na Zagreb. Otac hrvatske domaće medicinske književnosti bio je Francuz Jean Baptiste Lalangue, državni liječnik u Varaždinu i autor prve stručne medicinske knjige na hrvatskom jeziku (»Vrachtva ladanyszka«varaždin 1776.) Prvi koji je zatražio osnivanje medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je Francuz Edgar Corberon. Po majci je bio francuskog podrijetla naš zaslužni liječnik dr, Niko Selak. Dr. Thaller veli da je pregledavajući gradsku galeriju slika zamijetio portrait liječnika Charlesa Patina. De-

52 284 monstr rajući prisutnima ovaj portrait veli, da se sasvim neočekivano pokazalo da i taj francuski liječnik stoji u izvjesnoj vezi s hašom domaćom medikohistorijom. Potanje će to razložiti današnji predavač, D. Grmek:»Varaždinski liječnik Ivan Friderik Kern i njegov učitelj Charles Patin«Zabilježeno je 22. III da se u Varaždinu nalaze tri liječnika. Jedan od te trojice bio je»joanes Friederichus Kern, confimorum varasdinensium Ordinarius medicus«. (Wissert:»Nekoliko podataka о _varaždinskim liječnicima«l. V ) Iz raznih se spisa vidi da je Kern boravio u Varaždinu barem od do Te godine je zamol о biskupa Eszterhazy-ja da mu iznajmi onaj dio biskupske kuće, kojeg je prije nastavao liječnik Mazacurata. (Epistolae missiles, LX. br. 61. i Barlè:» 0 zdravstvu starog Zagreba«Sep. iz L. V ). Kerri se ne spominje u varaždinskim matičnim knj gama, pa se prema torrie nije u Varaždinu rodio, niti je tamo umro. (Chloupek:»Natalitet i mortalitet u Varaždinu«M iscellanea sv. 4. Beograd 1941.) Ove dosad poznate mršave podatke mogu donekle nadopunit', jer sam našao Kernovu inauguralnu disertaciju. Njen je naslov»flores medicinae practicae, quorum veritatem tueri conabitur Joannes Fridenicus Khern, AA. LL. et Philosophiae Magister. In aedibus Patinian s, mense Julio die XXIX. hora XXI Sub auspiciis styriacis. Patavii, M. DC. LXXXVII. Ex typographic Semin,arii«. Radnja je posvećena štajerskim staležima, a u posveti se Kern naziva»styrus Graecensis«. V eli da jè radnju napisao pod rukovodstvom svog profesora i savjetodavca Charles Patin-a. Kernovo»Cvijeće praktične medicine«je veoma nstruktivna knjiga. To je zapravo kratki kompendij opće medicinske prakse tadanjeg vremena. Kern piše koncizno, sažeto, upravo aforistički. Na svega 12 stranica teksta iznesao je niz začudno ispravnih konstatacija. Na početku izlaže opće princ pe medicinske diagnostike. Radi ilustracije njegovog stila i načina izlaganja citiram jedan početni odlomak:»pars affecta, morbi spec'es primum investigentur: illis deinde occomodentur remedia. Partem affectam indicant situs, actio laesa, dolor excreta et retenta. Sit ne pars an per se an per consensum affecta, maxime abservandum. Compatitur pars altera alteri, tribus modis, ' vicinia, ut uterus vesicae, pulmo cord!, hepar folliculae. Operis societate, ut mammae utero.; cerebrum, nervosis partibus: communione vasorum, ut ventriculus, intestinis; labius inferius, ventriculo. Morbi causam prius dignoscat Medicus, quam samare tentet.«etc. Nakon toga je opisana simptomatologija raznih bolesti, indikacije i kontraindikacije upotrebe raznih metoda liječenja, opisani su svi važniji medikamenti i njihove terapeuske doze, zatim su navedeni glavni kirurški zahvati i nabrojeni instrumenti, koje su upotrebljavali tadanji kirurzi. Neke bolesti opisuje Kern detaljnije, tako na pr. malariju, glavobolju, meningit s, epilepsiju, difteriju, upalu pluća i si. Bez obzira na zanimljivi sadržaj važna je ova radnja i zato što je to jedina poznata mi inauguralna disertacija iz XVII. stoljeća napisana od liječnika, koji je živio u našoj dom o vini. U našoj medikohistorijskoj literaturi nije dosad b.la poznata ni jedna tako stara disertacija! Saznali smo, dakle, do je varaždinski graničarski liječnik Ivan Friderik Kern bio rodom Štajerac iz Graca, da je doktorirao u Padovi 29. VII i da mu je učitelj i savjetodavac b 'o tadanji padovanski profesor praktične medicine Charles Patin. Zapravo je Kernova disertacija nadopuna i neke vrsti nastavak Patinove radnje»flores medicinae theoreticae» Patavii, Patin je ovu svoju radnju posvetio»consiliario et Universitatis Prosyndico D. Francisco Augustino Bossio, Nobili Carniolo Labacensi«, pa»d. Joanni Georgio Mugerle ab Edelhaim, Nobili Carniolo Labacensi«i padovansk m studentima»njem ačke«narodnosti. Patin je dakle ovu radnju posvetio između ostalih i dvojici Slovenaca iz Ljubljane. Charles Patin je sin slavnog pariškog liječnika i p rofesora medicinskog fakulteta Guy Patina. Rođen je u Parizu 23. veljače Navodno je bio»čudo od djeteta«tako da je već sa 6 godina govorio latinski. Najprije je svršio pravne nauke, a sa 23. godine stekao je i medicinski doktorat. Radi ugleda njegovog oca odmah mu je bila otvorena akademska karijera. U. Parizu predaje normalnu i patološku anatomiju. Predavanja su bila dobro posjećena, jer je Charles bio duhovit i blistav govornik, pun galskog esprit-a. Uz to stiče svjetski glas kao numizmatičar. God osuđen je na doživotnu robiju. Guy Patin veli u jednom svom kasnijem pismu, da su mu sina osudili radi kr umčarenja zabranjenih knjiga u Francusku. Izgleda međutim da je najvjerojatniji razlog osude bio galantni skandal, nezgodna ljubavna pustolovina s nekom princezom. Svakako, je Charles pravovremeno umaknuo i sud ga je mogao osuditi samo in contumatiam, Patin se sklanja u Bazel, Paviju i od u Padovi, gdje je na arhiliceju postao izvanredni profesor praktične medicine. Od god. 1681, bio je p rofesor kirurgije na istom zavodu. Umro je u Padovi 10. listopada Napisao je dosta medicinskih, a još više numizmatičkih knjiga. Dr. Thaller me je upozorio da se u zagrebačkoj gradskoj galeriji slika»benko Horvat«nalazi jedan rijetki Patinov portrait. Izradio ga je po naravi čuveni grafičar Antoine Masson ( ). Prekrasno izrađeni bakrorez prikazuje nam Patina u vrijeme dok je bio profesor u Parizu. Slika nije datirana, ali zaključujem da je svakako izrađena između godine. Poznajemo nekoliko Patinovih portraita iz kasnijih dana, no po ljepoti izradbe se ni jedan ne može mjeriti s ovim. Upravitelj gradske galerije g. Benko Horvat, koji je ovaj portrait kupio u Grenoblu, kaže da ga nije mogao naći ni u zbirci Nacionalne biblioteke u Parizu, pa da prema tome isti spada u dosta velike rijetkosti. U zagrebačkoj sveuč'lišnoj knjižnici nalazimo obilje Patinovih medicinskih djela. Tamo se nalaze: 1,»De Avicenna«Patavii »De seorbuto«patavii »Q uod optimus Medicus debeat esse Chirurgus«Patavii »Quod Med co-chirurgo liceat, absque artis dedecore, bestiis etiam mederi«venetiis 1682, 5. Medicinam practicam non satis aestimari«veneti's »Idea capitis humani«patavii »De febribus«patavii »Oratio hab'ta Venetiis in Academ ia Dodcnaea«Patavii Luem veneream non esse morbum novum«patavii »In febribus medendis inspiciendum esse lotium«patavii ,»De morbis cap tis«patavii 1689, 12.»De morbis particularibus thoracis et abdominis«patavii »De remediis specificis«patavii »Gommentarius in antiquum cenotaph'um Marci Artorif medici Caesaris Augusti«Patavii »Vanam esse astrologiam medico plane indignam«patavii »Flores medicinae theo.reticae«patavii (napisano god ) Od poznatih Patinovih medicinskih djela manjka samo jedno (»Dissertatio therapeutica de peste«augustae Vindelicorum 1683.) i to baš ono jedino, koje nije štampano u Padovi ili Veneciji. Nažalost nam manjka i Pat'novo značajno kulturno-historijsko djelo»lyceum Patavinum, sive, Icones et Vitae Professurum«Patavii No zato ima kod nas Patinovih medicinskih djela, koja nisam našao nigdje spomenuta i koja su inače nepoznata. Kako su tolika njegova djela došla ovam o? Većina ih je uvezana zajedno s Kernovom disertacijom, pa mi se čini vjerojatnim da ih je u našu zemlju d on 'о sam Kern. Patinove navedene knjige su većinom predavanja održana na padovanskom sveučilištu. Napisane su s velikom erudicijom i snažnim oratorskim talentom, ali s m ed cinskog stajališta ne pretstavljaju ništa naročitog. Charles se nije toliko proslavio kao liječnik, koliko kao num zmatičar i erudit. Kao liječnik i medicinski p'sac svakako mnogo zaostaje za svojim ocem. Zanimljive su Patinove veze s našom medikohistor'- jcm. To je opet jedan primjer od onih mnogobrojnih upliva francuske medicinske kulture na našu kulturnu sferu о kojima je g. dr. Thaller govorio na početku današnjeg sastanka. Nakon predavanja razvila.53 diskus ja u kojoj su sudjelovali: dr. Thaller, prof. Srkulj, dr. Bauer, g Zmajić, g. Ulčmk, dr. Ciliga, gđa dr. Klaić-Tarnovski, gđa Klobučar ί ostali prisutni. ZAPISNIK SEKCIJE Z. L. H. ZA POVIJEST MEDICINE о sastancima održanim dne 10., 19. i 24, veljače te 5., 9., 16. i 23. ožujka Prof. dr. Dragutin Mašek:»Moje uspomene«u nevezanom razgovoru s članovima sekcije za p o vijest medicine iznio je nestor hrvatskih liječn ka prof, dr. Dragutin Mašek razna sjećanja iz svojeg života. Pričao je о životu svog oca vojnog liječnika Ivana Mašeka,

53 285 Čitao je fragmente iz očevog dnevnika, koji se odnose na dog-ođaje iz god Demonstrirao je liječničku diplomu i grbovnicu svog oca. Zatim je prikazao prilike u Bolnici Milosrdn h sestara pod konac prošlog stoljeća. Osobito je zanimljiv bio prikaz transakcija, koje su prethodile seobi bolnice iz stare zgrade u Ilici u današnje prostorije. Zatim priča dr. Mašek о prostituciji u starom Zagrebu, о prvim sastancim a, Zbora liječnika, о prvoj injekciji salvarzana u Zagrebu, о knajpiranju, liječenju tuberkulinom, liječenju siromaha, osnutku prvog sanatorija, о prvom svjetskom ratu i svom boravku na bugarskoj fronti itd. Osobito su vrijedni i zanimljivi podaci koje je predavač iznio, о mnogim starim zagrebačkim liječnicima. Na koncu je dr. Mašek, uz Wickerhausera i Čačkovića prvi redovni profesor na hrvatskom medie'nskom fakultetu, ispričao svoja sjećanja u vezi s osnutkom i prvim godinama rada medicinskog fakulteta. Prof. dr. Mašek poklonio je za Muzej Zbora liječnika si ku svog oca, svoju sliku i očevu knjigu»die freiwilligen Krankenpflege«. O bećao je da će pokloniti za muzej prevod dnevnika svog, oca, čim istog bude -dovršio. Predsjednik sekcije dr. L. Thaller zahvalio- se predavaču na veoma poučnim i krasnim predavanjima. Zapisnik je vod o D. Grmek. Iscrpni zapisnici svih sastanaka pohranjeni su u arhivu Muzeja Z. L. H, ZAPISNIK EKSKURZIJE SEKCIJE Z. L. H. ZA POVIJEST MEDICINE održanog dne 10. IV u 17 sati. Pod vodstvom g. Ulčnika i predsjednika sekcije dr. L, Thallera članovi sekcije su se prošetal uz nekadašnje korito potoka M edvešćaka te su razgledali položaj i ostatke nekadašnjih 5 kupališta na tom potoku, kao i ostatke nekadašnjih javnih kuća. ZAPISNIK SASTANKA SEKCIJE Z, L. H. ZA POVIJEST MEDICINE održanog dne 23. IV u 18 sati. D. Grmek: Demonstracije fototeke muzeja Zbora liječnika. Demonstrirane su fotografije, koje posjeduje muzej Z. L. H., a osobito one, koje se odnose na historiju Zagreba. Prof. dr. Barada i dr. Klaić-Tarnovski su se veoma pohvalno izrazili о toj zbirci fotografija. ZAPISNIK EKSKURZIJE SEKCIJE Z. L. H. ZA POVIJEST MEDICINE održane dne 9. V Članovi sekcije za povijest medicine posjetili su 9. maja ove godine grad Koprivnicu. Ekskurziju je organizirao Dr. Leander Brozović iz Koprivnice. Prije podne je Dr. Brozović proveo članove sekcije kroz grad tumačeći njegov historijski razvitak i topografiju. Dr, Brozović je pokazao položaje starih gradskih zidna, mjesta starih ksonodohija, bolnica, apoteka i si. Pregledani su ostaci bedema koprivničke tvrđave, zatim par tipičnih graničarskih kuća. U koprivničkoj apoteci sačuvano je mnogo vrlo starih potrepština. V e l k interes je izazvala biblioteka franjevačkog samostana s jednom inkunabulom i lijep zavjetni oltar u franjevačkoj crkvi sagrađen povodom epidemije kuge. Poslije ručka su članovi sekcije razgledali ostatkenekadašnjeg castruma. Predsjedn k sekcije Dr. L. Thaller, kao i prof. M. Barada zahvalili su se pretstavnicima vlasti i Dru L. Brozoviću na ljubeznom i srdačnom dočeku i gostoprimstvu. Redoviti mjesečni sastanak STOMATOLOŠKE SEKCIJE održan 10. marta u 20 sati u predavaonici Zbora liječnika, u Šubićevoj 9. Predsjeda: dr. J. В о с а k Zapisničar: dr. Đ. V i r a g Prisutno: 25. članova Dr. Berislav Sm a i ć (klin, za kožne bolesti, Zagreb, predaje kao gost):»o stomatitisima i dermatobukalnim sindromima«, (Izaći će in extenso u L, V.) Diskusija: prim, dr, J. Kallay Prim. dr. Juraj Kallay, predstojnik stomatol. odjela BMS.: Referira о Arpa internationale (društvo za istraživanje paradentoze) U kratkim crtama prikazan je rad ARPE, kao i rad Arpe jugoslavice, koja je postojala do rata. Kako je sada nakon svršetka rata Arpa internationale obnovila svoj rad, to se postavlja i pitanje obnavljanja jedne jugoslavenske sekcije te organizacije. U eventualijama prim, dr. J. Kallay podnaša predloge u vezi sa stručnom terminologijom i izdavanjem stručnog stomatološkog časopisa. Redoviti mjesečni sastanak STOMATOLOŠKE SEKCIJE održan 14. aprila u 20 sati u knjižnici Zbora liječnika, Šubićeva 9. Predsjeda: dr. J. В о с а k Zapisn čar: dr. Đ. Virag Prisutno 21 član. Prim. dr. Juraj Kallay, predstojnik stomatol. odjela BMS.: О smetnjama kod prve denticije. Rastumačena je bit denticije od početka nicanja. gdje je naročito tretirano pitanje uzroka nicanja zubi. Navedene su razne teorije, a bit je ta, da je nicarije uvjetovano samim razvitkom. Drugi su dio simptomi, koji se javljaju kod nicanja, a mogu se svesti na fiziološke, one na infektivnoj i na one na nervnoj osnovi. Važno je da se isključe sve druge bolesti, da bi se uzrok smetnje mogao pripisati samom nicanju. Dr. Živko В о l f. О umjetnim smolama. Umjetne su smole danas istisnule upotrebu kaučuka : sličnih produkata u zubnoj tehnici. Praktična primjena kritički je opisana kao vrlo povoljna u odnosu prema sluznici u biološkom, kemijskom, funkcionalnom i mehaničkom pogledu. Diskusija: dr. Drago H e r с о g. Redoviti mjesečni sastanak FTIZIOLOŠKE SEKCIJE održan dne 20. marta u 20. sati u predavaonici medic, pol klinike, Draškovićeva 19. Predsjeda: dr. A. Nemanić Zapisničar: dr. S. Miidžić Prisutno 23 člana. Prim, dr. P. Samaržijа: О graničnim indikacijama u kolapsnoj terapiji kod plućne tuberkuloze. Među ftizeolozima koji rade na terenu i onima koji rade u bolnicama i Lječilištima morala bi postojati veća saglasnost po pitanju indikacija za kolapsoterapiju, jer je to u interesu bolesnika i u interesu optimalnog korišćenja bolničkih postelja. Tu je polazna misao referata. Uzeti su u obzir prvenstveno pneumotoraks i torakoplastika kao -osnovne metode kolapsoterapije. Bolesnici upućeni u bolnicu zbog aplikacije pneumotoraksa vraćaju se jedanput jer da su premalo b o lesni, drugiput da su previše bolesni Za donju graničnu indikac'ju kod pneumotoraksa traže mnogi ftizeolozi postojanje kaverne ili barem Kochpozitivnog sputuma. :Pri tome se ne vodi računa о činjenici da su za dokaz kaverne često potrebni»clja n i«snimci, ili čak tomografije, i da je pitanje pozitivnosti odnosno negativnosti 'spljuvka veoma složeno. Referent je pokazao snimke bolesnika, koji su bili vraćeni iz b olnice kao Tbc. pulm non aperta, a radilo se о velikim kavernama. Referent zastupa stanovište, da svaku aktivnu infiltrativnu tbc. (Tbc. fibrocas. incip.), koja ne reagira izrazito povoljno na običajno higijensko i dijetetsko liječenje, treba liječiti pneumotoraksom. Rok opažanja mjesec dana, najduže 6 nedjelja. Općenito usvojeni princip»rane dijagnostike«plućne tuberkuloze, nema opravdanja, ako se ne primjenjuje adekvatni princip aktivne rane terapije. To vrijedi naročito za naše prilike: sa velikim brojem tuberkuloznih b o le snika uz mali broj raspoloživih zavodskih kreveta i potrebu brzog vraćanja bolesnog radnika u proces p roizvodnje. Ničim i n'kako ne može se opravdati stanovište, da s primjenom pneumotoraksa treba čekati, dok bolesnik dobije (vidljivu) kavernu. Na području gornjih graničnih ind kacija griješi se još češće i sa fatalnijim posljedicama- za bolesnika. Jedanput se kaže da je temperatura previsoka, drugi put da je kaverna prevelika, jedamput da je»druga strana loša«drugi put da pneumotoraks ne dolazi u obzir zbog» 3 - gurnih priraslica«.

54 286 Bez sumnje treba kod akutnih febrilnih slučajeva pričekati dok se organizam pribere za protunavalu i p o kaže prve znake uspješnog otpora, ali je pogrešno čekati do»potpune afebrilnosti«, a naročito je pogrešno čekati, ako vidimo da čekanjem baš ništa ne postizavamo, da bolesnik sve više slabi i proces sve više napreduje. R e ferent je pokazao dva slučaja teške ftize, vraćen h iz bolnice kao neizlječiva kod kojih je ambulantna primjena jednostranog, odnosno obostranog pneumotoraksa davala puni rezultat. Ni veličina kaverne ne treba da predstavlja kontraindikaciju, ako je pneumotoraks tehnički izvediv; kod vrlo velikih i kortikalnih kaviteta redovito su već pleure sraštene i pneumotoraks neizvediv. Prigovor о lošoj»drugoj strani«otpada, jer imamo mogućnost obostranog pneumotoraksa, odnosno kombinacije sa pneumolizom, imobilizaoijom ošita i t. d., a često nije ni p o treban obostrani kolaps, jer se manje bolesna strana spontano poboljšava, čim se jače bolesna smiri pod pneumotoraksom. Izuzev slučajeve s tipičnim kožurama nakon preboljene plast čne pleuritide (poslije eksudativne pleuritide ne moraju pleure bezuvjetno srasti). Treba uvijek pokušati pneumotoraks, jer rentcgnska slika sraštenja (visoki položaj ošita, deformiranost ošita, dislokacija medijastinuma često lažna izazvana atelektazama u bolesnom pluću Nisu rijetki slučajevi teške ftize kod kojih primjenom pneumotoraksa ne možemo ništa pokvariti i ništa izgubiti, a možemo sve dobiti. Nije čovječanski, a nije ni medic'nski ispravno držati se kod stavljanja indikacije linije najmanjeg otpora, odnosno najmanje odgovornosti. Problem preuzimanja odgovornosti dolazi još više do izražaja kod stavljanja indikacije za torakoplastiku. Mnogi slučajevi kavernozne tbc. postaju definitivno neizlječivi samo zato, jer nisu naišli na liječnika koji bi u pravom času i sa dovoljno autoriteta bio predložio operaciju. Događa se, da jedan liječnik preporuči operaciju, a drugi ulaže maksimum truda da bolesnika zastraši i odvrati od operacije. D ok je pneumotoraks isključiva domena ftiziologa, trebalo bi u interesu bolesnika da torakoolastika kao zahvat ostane isključivo domenom kirurga. Ftiziolog je međutim, dužan ne samo (šablonski) postaviti indikaciju, već i točno precizirati u koliko navrata i u kojim razmjerima treba zahvat izvršiti; ako je i kako moguće on će prisustvovati operaciji. I ftiziolog i kirurg odgovorni su za predoperativnu pripremu bolesnika, naročito u pogledu ispitivanja respiratornog i kardiovaskularnog kapaciteta. Samo takva kolaboracija daje dobre rezultate. Donju graničnu indikaciju za torakoplastiku čine one kronične ftize, fibro-ulceroznog tipa, kod kojih je pneumoliza zbog jakih sraštenja neprovediva, op će stanje dobro, i trajna p oz:tivnost ispljuvka. koja je zapravo glavni i jedini razlog za stavljanje indikacije za torakoplastiku. Gornju granicu čine velike plućne kaverne, koje bilo zbog svoje velič ne. bilo zbog svoje tvrdoće, bilo zbog kortikalnog položaia nisu pristupačne nikakvoj drugoj kolapsoterapiji. Uz povoljne ostale uvjete ubrojivši ovamo i vještinu kirurga i dobru postoperat vnu njegu, ne bi veličina kaverne smjela biti razlogom za kontra indikaciju. U eri sulfonamida, penicillina i streptomycina izgleda da je moguće likvidirati mnogi pleuralni empijem pa i po koju bronhijalnu fistulu bez torakoplast'ike. Naprotiv, u mnogim tešk:m slučajevima sa febrilnošću i obilnom ekspektoracijom, omogućit će nam predhodna primjena antibiotika da provedem o uspješnu operativnu kolapsoterapiju i tamo gdje to ranije rije bilo moguće. Referent je demonstrirao slučaj teške bolesrice liječene obostranim pneumotoraksom, ii drugi vrlo teški slučaj liječen torakoplastikom (8 rebara) i obe žene su bez poteškoća izdržale trudnoću, sretno rodile, i kroz stanovito vrijeme dojile svoju djecu bez ikakvog pogoršanja plućnog statusa. Dokaz, da kolapso terapija plućne tbc. ima čak i kod graničnih indikacija ne samo usko, ind vidualne već i šire socijalno značenje. Diskusija: prim. dr. St. Ibler: ističe važnost p o vezanosti i suradnje između pojedinih ustanova i samih liječnika u svrhu što bolje i pravilnije primjene m odernih metoda liječenja tuberkuloze pluća. Aktivni zahvat u terapiji pluća tuberkuloze pretstavlja sudbinski i odlučni akt za bolesnika, pa je zato i potrebna svestrana analiza svakog pojedinog slučaja tuberkuloze pluća, gdje se predviđa kolapsna terapija. Redoviti mjesečni sastanak NEUROLOŠKO-PSIHIJA- TRIJSKE SEKCIJE održan dne 8. marta u 18 sati u prostorijama sveuč. poliklinike u D raškovićevoj ulici. Predsjeda: prof. dr. Z. Lopašić Zapisničar: Dr. A. Rosenzweig (Prisutno 20 člana. Predsjednik prof. dr. R. Lopašić otvara sastanak, p o zdravlja prisutne Izvještaj se prima i daje razrješnica starom odboru. Zatim se prelazi na izbor nove uprave, u koju su izabrani: predsjednik doc. dr. Dezider Julius tajnik: dr. Otto Horetzky Kao zamjenici: major dr. Josip Dojč, kapetan dr. Juraj Deže. v Novoizabrani predsjednik doc. dr. Julius apelira na članove sekcije, da bi što akrivmje učestvovali u stručnom radu sekcije, te se zaključuje, da bi se sastanci sekcije i nadalje redovito održavali svakog prvog p o nedjeljka u mjesecu. Predsjednik pozdravlja prisutne članove i ističe p o teškoće na koje je nailazio kroz proteklu godinu radi preopterećenosti u poslu, radi bolesti raznih članova od bora ili njihova putovanja u inozemstvo. Ipak uza sve zapreke održano je više sastanaka na kojima su se održala slijedeća predavanja: 4. III. 47. Dr. Gosti: Aktuelni pogledi na radnu terapiju. 8. IV. 47. Dr. Pestotnik: О biološkoj vegetativno) refleksnoj genezi herpes simplex-a. Dr. Dogan: Dva slučaja mana razvitka mozga. Prof. Dr. Lopašić: Metastaza chorioepithelioma u hrptenici. 6. V. 47. Prim. Dr. H ercog: Prikaz slučaja deformiteta vratne kralježnice, Dr. Dogan: Prilog poznavanju posttraumatskog pseudotabesa. Prof. Dr. Lopašić: Metastaza hipernefroma pod slikom Pankoastova tumora. (Prof. dr. Lopašić: Referat о kongresu američkih neurologa VI. 47. Prim. Dr. Pestotnik: Mehanizam biološke geneze depersonalizacije. Dr, Budak: Terapija zvučnim valovima (mehanička diatermija). Dr. Dogan: Kongres talijanskih neurologa X. 47. Dr. Blažević: Pseudomiopatska forma polira dikuloneuritide. Dr. Rosenzweig: Slučaj paranoje Dr. Dogan: Slučaj dječje shizofrenije. 11. XI. 47. Doc. Dr. Kuljženko: Rad bolnice Vrapče u g. Doc. Dr. Štern: Prilog patogenezi miastenie gravis. Doc. Dr. Kuljženko: Novosti iz sovjetske neuro-psih'jatrijske literature. 2. XII. 47 Dr. Betlheim: О procjenjivanju radne spossobnosti neurotičara i psihotičara. 8. XII. 47. Prim. Dr. Pestotnik: Biološko-holistička teorija halucinacije. Redoviti mjesečni sastanak NEUROLOŠKO-PSIHIJA- TRIJSKE SEKCIJE održan dne 12. aprila u 18 sati na sveuč. neurološkoj klinici na Rebru. Predsjeda: doc. dr. D. Julius Zapisničar, dr. O. Horetzky Prisutno 17 članova Predsjednik otvara sastanak u 18 sati, moli predavače da održe svoja predavanja: 1. Dr. Stjepan Betlheim: Prikaz slučaja Tay- Sachs (Izaći će in extenso u L. V.) 2. Dr. Arnulf Rosenzweig: Pitanje kompenzacije organskih funkcija D jevojčica stara 10 godina, koja je rođena forcepsom i 8 dana iza poroda bila bez svijesti sa deformiranom glavom. U toku daljega rasta joj je zaostala cijela desna strana, a naročito je izražena astereognozija desno. Hoda skoro ravnomjerno. Majka je dovodi na kliniku,

55 287 jer stalno piše sa lijevom rukom, a majka želi da mala piše sa desnom, da bude kao i sve druge. Encephalogram i arteriogram pokazuju veliki hydrocephalus internus desno sa velikim defektom moždane supstance desne hemisfere, i to uglavno u prednjim partijama. Intelektualno je djevojčica na visini i uči dobro u školi. Iza izlaska sa klinike je djevojčica vrlo brzo naučila perfektno pisati sa lijevom rukom, jer je majka pustila slobodan tok kompenzatornim mehanizmima i počela ih i potpomagati. Slučaj je prikazan da se potakne diskusija о problemu kompenzacije. Interesantno je da se u literaturi taj problem vrlo malo spominje, premda bi baš problem vraćanja u rad invalida iza oba rata morao dovesti do opširnijeg proučavanja tog problema. Diskusija: prim. dr. St. Župić, dr. F. ipestotnik, dr. L. Glesinger, prim. dr. J. Breitenfeld, doc. dr. Julius. Prikaz slučaja atipične multiple skleroze Radi se о atipičnom slučaju multiple skleroze i to pseudopoliomielitičnoj formi. Kod bolesnice uz nystagmus, intencioni tremor i odsutnost trbušnih refleksa p o stoji mlohava parapareza donjih ekstremiteta sa naročito izraženom peronealnom komponentom, lijevo više nego desno. Senzibilitet je u redu. Ear n. peronaei sin, compléta, dextri incom pleta; n. suralis lat, utr. incompleta. Tetivnih refleksa donjih ekstremiteta nema, kako ni patoloških, U likvoru imamo nalaz tipičan za multiplu sklerozu, samo zlatna krivulja nije sasvim tipična. Ta forma je vrlo rijetka, a opisao ju je 1914 Oppenheim. U literaturi se ta forma poslije vrlo rijetko nalazi. Diskusija: prim. dr. I. Herzog, prim. dr. J. Breitenfeld. Prikaz slučaja cerebellitis toxica e salvarsano (Izaći će in extenso u L. V.) Diskusija: prim. dr. J. Breitenfeld, prim. dr. I. Herzog. 3. Dr. Stjepan Betlheim: Prikaz slučaja alkoholne iunikularne mieloze Slučaj funikularne myeloze kod 22 god. alkoholičara. Pio od svoje 10. g. pod zadnje do 4 1. dnevno., Pred 3 mjeseca obolio s parestezijama u nogama, zbog spastičke pareze nije više pod zadnje mogao hodati. Nije osjećao bolova. Psihički tup, lako debilan. Od neurol. patol. simptoma: L. zjenica nešto veća od d. Lijeva nije sasma okrugla. Reakcije b. o. Inače moždani živci i g. udovi b. o. O be noge o d kuka prema dolje kao drvene, nema bolova. Živčani trupci i mišići nisu na pritisak osjetljivi. Lagana difuzna atrofija muskulature lij. d. ekstr. Sve kretnje moguće, iako s umanjenom snagom. Jaki spazmi piramid. tipa 1,7 d. Senzibilitet: hipestezija i hipalgezija na vanjskoj str. podkoljenice, kretnje nožnih prstiju osjeća dobro, izrazite smetnje palestezije. Obostr. patel. klonus, nožni kl. naznačen, d. Babinski +. Kod dolaska na kliniku nije mogao hodati, nakon 2 nedjelje hoda iako spastičko-paretički bez potpore. Mokrenje b. o. fundus b. o. lumbalni punktat i serološki nalaz b. o. Intern, nalaz: Oštećenje jetre u smislu masne degeneracije, umanjenje slobodne H Cl (želučani katar), oštećenje košćane srži (toksički podražaj ali ne postoje znakovi p, a, Neurol. nalaz: Jaki spazmi u obim d. ekstr., lagane Parestezi) e, smetnje palestezije i segmentalni tip oštećenja površnog senz. govori za oštećenje stražnjih i lateralnih moždanih snopova. Atipične su lake atrofije (moguće ostaci stare neuritide ili rijetko oštećenje sive supstance kod funikul. mielitide). Pupilarne promijene bit će posljedica trajnog trovanja alkoh. Nabacuje se difer, diagn. prema mult, skler, i dif. mielit. Bol. se liječio aneurinom i dietom, bogatom bjelančevinama. P reokret na bolje je nastao, kad je p očeo dobivati riikotinsku kiselinu intramuskul, (jaka difuzna hiperemija, povišenje temperature do preko 39 st ) Trebali bi pokušati" liječeti funikularne mieloze s nikotinskom kiselinom, iako se u našem slučaju ne može sa sigurnošću kazati, da li je poboljšanje nastalo post hoc ili propter hoc. (sigurno Je_ djelovala i prisilna apstinencija). Spominje se analog'ja s pelagrom, gdje nikot. kisel. povoljno i na živčane smetnje djeluje. M oguće je od važnosti vazodilatacija. olucaj je svakako atipičan zbog difuznog oštećenja organizma mladog čovjeka kroničnim uživanjem alkohola.0 U diskusiji sudjeluju dr. Hercog, D oc, Julius, PODRUŽNICA Z. L. H. SLAV. BROD Glavna godišnja sjednica održana 10. III Predsjednik prim. dr. J. Paleček otvara sjednicu, predaje riječ tajniku prim, dr. Krsniku. Tajnik izvješćuje članove о radu podružnice u prema izvještaju, koji je podnešen Zboru liječnika Hrvatske 24. II kako je tajnik do sada vršio i funkcije blagajnika, iznosi i izvještaj о blagajničkom poslovanju. Nakon završenih izvještaja prelazi se na biranje novog odbora, te je zaključeno jednoglasno, da odbor ostane isti, a na osnovu člana 28. Pravila Z. L. H. odbor se proširuje, te se bira za blagajnika dr. Fedor G o j t a n, šef oto-rino-laringološkog odjela opće bolnice u SI. Brodu, a za knjižničara dr. Milenko Kajgano- V i ć, sanit. inspektor u SI. Brodu. Kako podružnica u SI, Brodu imade više od 10 članova, to se odbor sastoji od: predsjednika: prim. dr. Josip Palečeka, šef kir. odjela tajnika, prim. dr. Mirka Krsnika, šefa očnog odjela podpredsiednika: dr. Antun Pandara, glav. liječ. soc. osig. blagajnika: prim, dr. Fedor Gojtana, šefa otonnolaringol. odjela knjižničara: dr. Milenka Kajganovića, sanit. inspektora. Zaključeno je, da delegat podružnice i predstavnik u glavnom odboru Zbora ostane i nadalje prim. dr. J. Paleček. Po završnom radu biranja odbora i iznešenih izvještaja održano je stručno predavanje prim, dr. A. K r a u t h:»tetania i spasmophylia«s obzirom na jedan slučaj, koji se nalazio na internom odjelu opće bolnice. Raspravljana su još neka pitanja lokalnog značaja i po završetku zaključena je sjednica. Izvanredni mjesečni sastanak održan 17. III Izvanredni sastanak održan je povodom dolaska dra Rankovića i dra Sudića iz Beograda u svrhu kontrole vakciniranih proti tbc (B. C. G.), te su na zamolbu p od ružnice spomenuti kolege održali svoja predavanja. Predsjednik prim. dr. Paleček otvara sjednicu, p o zdravlja prisutne, i predaje riječ predavaču dru. Rankoviću. Dr. Ranković je izneo rad oko pripremanja B. C. G. te vakciniranja, Dr. Sudić govorio je о svojim utiscima za vrijeme boravka u inozemstvu (Danskoj i Švedskoj) kamo je p o slan od strane Narodne Vlasti radi upoznavanja rada ant'i-tbc vakcinacije i pripremanja B. C. G. P o završenim predavanjima razvila se diskusija, u kojoj sudjeluju oba predavača i prim. dr. Krauth. Predsjednik zahvaljuje predavačima na odazivu, da su pristali održati zamoljena predavanja, te zaključuje sjednicu. PODRUŽNICA Z.L.H. ČAKOVEC Glavna godišnja skupština održana 29. II Predsjednik dr. M. Brodnjak otvara skupštinu, p o zdravlja prisutne i podnosi kratak općeniti osvrt na prošlogodišnji rad podružnice. Iza toga referira tajnik dr. Klobučar о radu podružnice u Zatim daje blagajnik dr. Bujanić svoj referat, te se blagajničko poslovanje pregleda i potpiše od 2 člana. Iza blagajnika daje izvještaj knjižničar dr. Sesardić. Svi se izvještaji primaju i daje razrješnica staroj upravi. Pristupa se biranju nove uprave. Nova uprava izabrana jednoglasno, te se sastoji od članova stare uprave, osim podpredsjednika, koji je obrazložio prilike radi k o jih moli, da se ne bira u novu upravu, te je na njegovo mjesto izabran dr. Tomislav Godek, liječ. soc. osig, u Murskom Središću. Nova uprava se sastoji; predsjednik: dr, Mirko Brodnjak podpredsjednik: dr. Tom slav Godek tajnik: dr. Vinko Klobučar blagajnik: dr, Aleksander Bujanić knjižničar: dr. Mirko Sesardić Iza biranja nove uprave čita predsjednik poziv Glavnog odbora Zbora liječnika na glavnu godišnju skup-

56 288 štnu Zbora (21. III.) i poziv na predskupštinska predavanja (20. III.), preporuča članovima, da što brojnije prisustvuju predavanjima i skupštini. Time je dnevni red iscrpljen i predsjednik zaključuje skupštinu. PODRUŽNICA Z.L.H. OSIJEK Glavna godišnja skupština održana 12. III (u novoj zgradi bolnice u 18. sati) Predsjednik drug prim. Dr. M uačević otvara skupštinu s kratkim pozdravom i utanačuje slijedeći dnevni red: 1. Izvještaj tajnika 2. Izvještaj blagajnika 3. Ostavka upravnog odbora 4. Izbor novog upravnog i nadzornog odbora 5. Izbor delegata za skupštinu Zbora liječnika u Zagrebu \ 6. Eventualije Tajnički izvještaj о radu podružnice za godinu i (čita dr. Milošević). K olegice i kolege! Završetkom rata i oslobođenjem naše zemlje od okupatora osjetila se u krugu osječkih liječnika potreba liječničke stručne organizacije kojoj bi pretežno bilа naučno-m edicinska svrha i kojom bi se mogla iskoristiti bogata kazuistika osječke bolnice i ostalih zdravstvenih ustanova. Toj potrebi i njenom zahtjevu za osnutkom liječničkog društva u Osijeku, došao je i pismeni poticaj Zbora 1ječnika u Zagrebu, da se osnuje njezina podružnica u našem gradu. Dne 11. IX ,g. sazvana je osnivačka skupština na kojoj je pred 29 prisutnih liječnika raznatelj bolnice drug. Dr. Čohar iznio želju i prijedlog zagrebačke središnjice i ista je prihvaćena. Odmah je konstituiran upravni odbor od slijedećih članova: pretsjednik Dr. M uačević Branko, potpredsjednik Dr. Margulies Lazar, tajnik Dr. Nevidal August, blagajnik Dr. Bedenić i zapisničar Dr. Miloševiić Branko. Glavni cilj društva je održavanje sastanaka naučnog karaktera, a ujedno zaštićivanje staleških interesa. Toj svrsi služit će sastanci svakih 14 dana tj. dvaput mjesečno, a u n e dostatku vlastitih društvenih prostorija održavat će se isti u novoj zgradi bolnice. Od osnutka podružnice do danas održavani su sastanci s predavanjima naših vlastitih članova, a god počastili su sa svojim predavanjima našu podružnicu izaslanici središnjice prof. dr. Sučić i docent Dr. Podvinec. Od naših članova održao je dosada predavanje u Zagrebu prim, drug Dr. Matić Stevan, dok je prim. Dr. M erdžo Ante pozvan, da u Zagrebu održi svoje predavanje о seroznom meningitisu. Ova izmjena predavača je naročita želja i intencija zagrebačke središnjice i time bi se postigao veći kontakt središnjice sa njezinim ograncima. Ukupno je održano 23 plenarna sastanka od toga 20 naučnih i 3 informativna. Na godinu otpada 6, n a a na sadašnju sastanka. Ukratko napominjemo imena predavača i njihove teme: 28. IX Dr. M atić: Parcijalna autonefrektomija bubrežne kavernozne tuberkuloze. Dr. Čohar: Pnkaz slučaja rupture slezene liječene splenektomijom. 12. X Dr. M atić: Dijagnostika i klinički značaj ozljeda urogenitalnog trakta i Dr. B enčević: Kazuistika 2. XI Dr. Batori: Poglavlje iz gynekologije 15. XI Dr. B enčević: Savremeno k:rurško liječenje želučanog i duodenalnog čira (indikacije i vrste operativnih zahvata). 30. XI Dr. M uačević. Nadražajna terapija 13. XII Dr. Šarčević: Ortopedski zahvati i operacije na kostima i zglobovim a 28. III Dr. M erdžo: Serozni meningitis 14. III Dr. De Re: Operativne indikacije kod usnih oboljenja 18. IV Dr. M atić: Primjena i varljivost urograma u bubrežnoj dijagnostici 26. IV Prof. Dr. Sučić: Dijagnostika i terapija gastro-duodenalnog čira 16. V Dr. Sokolić: Promjene na krvnim žilama retine kod hipertonije 13. IV Dr. Fišer: О smetnjama kod transfuzije krvi. 24. VI Doc. Dr. Podvinec: Kirurgija živca facijalisa,,.,,» 10. X Dr. M atić: Prilog problem atici bubrežne tuberkuloze kod istovremene floridne plućne ftize 24. X Dr. M orot: О terapiji tuberkuloze pluća 21. XI Dr. Benčević: Noviteti u traumatologiji ekstremiteta 9. I Dr. De Re: Tumori paret de 16. I Dr. M atić: Rijedak slučaj subkutane rupture bubrega. Prilog potrebi urografske pretrage kod subkutanih ozljeda bubrega. 30. I Dr. Šalek: Kongelacija III. stupnja s ortopedsko-kirurskog gledišta Dr. Grinbaum: Kazuistika 13. II Dr. Čohar: Komplikacije želučano-duodenalnog čira (prodor i1krvarenje). Osim održanih predavanja i redovitih sastanaka podružnica je u zajednici s kirurškim odjelom bolnice i Gradskim narodnim odborom sprovela organizaciju davalaca krvi i ishodila im v šak hrane nakon davanja iste. U nastojanju da podružnica pribavi svojim članovima suvremenu medicinsku literaturu inozemnog podrijetla, tražila je putem knjižara i same središnjice u Zagrebu osigurati, nabavu časopisa, ali je unatoč svih pokušaja nastojanje ostalo bez uspjeha. Sa željom da obnovi nekadašnju knjižnicu kluba liječnika čiji se jedan dio nalazi pohranjen na internom i zaraznom odjelu bolnice, kupljene su za svotu cca Din 7000 knjige od druga Dr. Derkača, a za Din iz vanjskih knjižara. Dosada knjižnica nije mogla aktivno proraditi, jer nema raspoloživih prikladn h prostorija. Putem podružnice aktivirani su njezini članovi u raznim zdravstvenim priredbama i prigodama u vezi s održavanjem Tjedna Crvenog križa i Tjedna za suzbijanje tuberkuloze, kojom su zgodom od r žana popularna predavanja. Jednako treba istaći, da su članovi ove podružnice održavali zdravstvene tečajeve omladincima pred polazak na omladinsku prugu Šamac- Sarajevo i sanitetske kurseve, koje je organizirao Crveni križ. Prošle godine 1947 izgubili smo dugogodišnjeg člana Dr. Maksa Kajzera čija lje smrt komemorirana na posebnom sastanku, te se ovom zgodom sjećamo njegove uspomene i kličemo: Slava mu! Jedan od neriješenih zadataka podružnice kroz sve to vrijeme opstanka bilo je pitanje društvenih prostorija. U nedostatku istih služili smo se bolničkim, te se ravnateljstvu i upravi bolnice zahvaljujemo. U nadi smo, da će S3 i to pitanje uskoro povoljno riješiti. Ove godine proširen je upravni odbor kooptiranjem slijedećih članova: drugovima Dr. Matićem, Dr. Tičakom, Dr. Brničevićem i Dr. O. F šerom. Drug Dr. Matić određen je za delegata na skupštinu Glavnog odbora Zbora liječnika u Zagrebu. Podružnica je u svom poslovanju primila i riješila 63 dopisa i sada broji 46 redovitih članova. Drugarica Dr. M. Bedenić podnosi blagajnički izvještaj iz kojeg se vidi, da su prihodi od članarine iznosili Din , a izdaci tako da blagajna raspolaže s gotovinom od Din Nakon podnesenog tajničkog i blagajničkog izvještaja piedsjednik predaje ostavku upravnog odbora i predaje daljnje vođenje skupštine potpretsjedniku Dr. Lazaru Marguliesu jer zbog neodloživog vanjskog posla mora napustiti istu. Budući da dosada nije bilo nadzornog odbora, koji bi pregledao poslovanje za prošlu godinu prihvaća se prijedlog, da izabrani nadzorni odgor na koncu 1948 god. pregleda i sravni knjige iz 1946 i 1947 god. Nakon predane ostavke dosadašnjeg odbora prisutni članovi ne predlažu novu listu, nego se p rh vaća prijedlog druga prim. Dr. Merdžo, da ostane stari odbor i da dalje vodi podružn:cu. Prema tome novoizabrani upravni odbor je sastavljen od slijedećih članova: predsjednik drug prim. Dr. M aučević Branko, podpretsjednik Dr. Margulies Lazar, tajnik drug. Dr. Nevidal, blagajnik drugarica Dr. Marijana Bedenić, zapisničar Dr. M ilošević Branko 'i odbornici Dr. Matić, Dr. Tićak i Dr. Brničević. U nadzorni odb cr izabrani su drugovi Dr. Erman Dinko, Dr. M erdžo Ante i Dr. Ornštajn Karlo.

57 289 Kao delegat u glavnom odboru Zbora ostaje drug prim. Dr. Matić Stevan, a na prijedlog druga Dra d a v a na padaju putni troškovi na teret podružnice. Drug prim. Dr. Glavan postavlja pitanje usavršavanja liječnika putovanjem u inozemstvo. Dosada je praksa bila, da su odložili liječnici iz Zagreba u inozemstvo, а о vanjskim 6e nije vodilo računa. Donosi se zaključak, da delegat drug Dr. Matić potakne to pitanje na skupštini u Zagrebu. Skupštini je prisustvovalo 28 članova. Podpredsjednik zaključuje skupštinu u 19 sati. PODRUŽNICA Z. L. H. SPLIT Glavna godišnja skupština održana 15. II U 11 sati prije podne otvara predsjednik dr. Niko Bratanić skupštinu, a u ime radnog predsjedništva, dalje je vodi' dr. Srećko Poturica. Skupštini prisustvuje 55 članova, a dnevni red skupštine je b 'o slijedeći: 1. Pozdrav 2. Komemoracija umrlih članova 3. Biranje radnog predsjedništva 4. Izvještaj tajnika 5. Izvještaj blagajnika 6. Izvještaj nadzornog odbora i razrješnica upravnom odboru 7. Biranje novog upravnog odbora. Izvještaj tajnika Podružnica Zbora Liječnika u Splitu osnovana je dne 13. IV , zaključkom Osnivačke Skupštine, a po uputama glavnog odbora Zbora Liječnika Hrvatske u Zagrebu. Skupštini su prisustvovali skoro svi liječnici nastanjeni u Splitu, a nakon diskusije i čitanja pravila, bic je izabran slijedeći Upravni odbor Podružnice Zbora liječnika u Splitu: Predsjednik: Dr. Niko Bratamć Podpredsjednik: Dr. Vicko Trojanović Tajnik: Dr, Dinko Šakić Blagajnik: Dr. Rafo Ferri Knjižničar: Dr. Ante Zavoreo Odbornici: Dr. Pero Vitezica, Dr. Ernest Kremz'r, Dr. Vclimir Urlić Upravni Odbor je uzeo na sebe obavezu da organizira rad Podružnice, da upiše što više članova i da stupi u vezu sa drugim podružnicama i ostalim društvima u svrhu ostvarenja zadataka Zbora liječnika. Upravni odbor je održao 6 redovitih sjednica na kojima su se rješavali tekući poslovi i jedan vanredni sastanak sveukupnog članstva. Uspjelo je učlaniti preko 80% liječn ka u Splitu, prikupiti svu članarinu i povezati se sa sindikalnim organizacijama i narodnim Sveuč lištem u svrhu održavanja pučkih predavanja. Stručni sastanci članova, predavanja i demonstracije održavali su se u Vojnoj i Oblasnoj b olnici. Broj je ovih bio u granicama mogućnosti samih lije čnika radi njihove preopterećenosti radom. Podružnica je bila u živom dodiru sa Upravom Zbora u Zagrebu, a dva njena delegata (Dr. N. Bratanić i Dr. D. Šakić) učestvovala su na vanrednom sastanku podružnica Zbora liječnika u Zagrebu. Odnos između članova bio je drugarski i nije bilo nikakovih prestupaka pravila. Svega skupa bilo je održano 27 stručnih sastanaka i 3 predavanja vanjskih predavača, a 25 pučkih predavanja u raznim ustanovama i sindikalnim podružnicama. Na svim predavanjima bio je dobar posjet a na stručnim predavanjima i obilna diskusija. Članovi Podružnice učestvovali su u svim zdravstvenim poslovima i radu u raznim ekipama u gradu i okolici i izvan redovne dužnosti obavljali razne terenske radove Podružnica broji na kraju godine 76 članova, a kod osnutka je imala 26. Iza toga podnosi blagajnik svoj referat. Podružnica sada broji 73 člana, a inkas na članarinu bio je Din , od čega je 75% poslano Zboru t. j. Din , dok je podružnici ostalo Din Troškovi su iznašali Din tako, da saldo blagajne sa 31. XII iznaša D n Jednoglasno je podijeljena razrješnica upravnom odboru, nakon izjave nadzornog odbora, da su sve knjige nađene u redu. Nakon toga aklamacijom izabran je novi upravni od bor podružnice:. predsjednik: dr, Milivoj Visković, upravnik dr. bolnice podpredsjednik: dr. Vicko Trojanović, šef školske p o liklinike tajnik: dr. Orest Hruš, major J. R. M. blagajnik: dr. Duško K ovačić, liječ. soc. osiguranja knjižničar: dr. Ante Zavorović, kotar, zdrav, referent O dbornici: dr. Dinko Šakić, šef očnog odjela drž. b olnice, dr. Niko Romac, major J. R. M., dr. Pero Vitezica, liječ. soc. osiguranja. Kao kandidata za člana Glavnog odbora Z. L. H. skupština je predložila dr. Ivu Stalia, šefa kožno-veneričnog odjela drž. bolnice. Time je dnevni red iscrpljen i predsjednik zaključuje skupštinu. PODRUŽNICA Z.L H. VUKOVAR Glavna godišnja skupština održana 6. III, 1948, Predsjednik otvara skupst nu, pozdravlja prisutne, moli tajnika da podnese izvještaj о radu podružnice u 1947, Tajnik izvješćuje, da je u održano svega 33 predavanja po selima, gradskim rajonima i narodnom univerzitetu u Vukovaru. Blagajnik referira, da je inkas na članarini bio Din koja je svota doznačena Zboru liječnika u Zagreb, dok su izravno članovi platiti članarnu Zboru u visini od Din a jcš nepodmireno je ostalo Din Skupština prima izvještaje. Prelazi se na biranje novog upravnog odbora. Izabrani su ovi funkcioneri: predsjednik: dr. Josip Vodehnal tajnik: dr, Stevan Stojanac blagajnik: dr. Dragica Eles Podružnica imade sada 12 članova. Time je dnevni red iscrpljen i predsjednik zaključuje skupštinu. Pregled rada Zbora liječnika Hrvatske STRUČNA I POPULARNA MEDICINSKA PREDAVANJA ODRŽANA NA TERENU U KARLOVCU 28. aprila 1948, prim. dr. Čop stručno,- Kronični reumatizam zglobova. Na RIJECI i SUŠAKU 13. aprila 1948, prof. dr. A. Hahn stručno: Terapija ulcusa duodeni i ventriculi. 24. aprila 1948, doc. dr. D. Julius stručno: Liječnici ratni zločinci, 25 maja prof. dr. A. Premeru stručno: Uloga, značenje i ciljevi sudske medicine. 27. maja doc. dr. D. Julius i prof. dr. A. Premeru popularno: О međunarodnom ratnom zloč'nu u Jugoslaviji. U PULI 26. maja doc. dr. D. Julius stručno: Liječnici ratni zločinci1. prof. dr. A. Premeru stručno: Uloga, značenje i ciljevi sudske medicine. doc. dr. D. Julius i prof, dr, A. Premeru popularno: О međunarodnom ratnom zločinu u Jugoslaviji. U ZADRU 16. i 17. juna prim. dr. D. Čop stručno: Kronični reumatizam zglobova; popularno: О reumatizmu.

58 juna prof. dr. A. Hahn stručno: Terapija ulcusa. 7 jula 1948, prof. dr. V. Vuletić stručno: О kardiovaskularnim oboljenjima; popularno: О bolestima srca i krvnih žila. 16. jula 1948, doc. dr. D. Julius stručno: Liječn ci - ratni zločinci, prof. dr. A. Premeru stručno: Uloga, značenje i ciljevi sudske medicine. 17. jula doc. dr. D. Julius i prim. dr. A. Premeru popularno: О međunarodnom ratnom zločinu u Jugoslaviji. U ŠIBENIKU 18. i 19. juna prim. dr. D. Čop stručno: Kronični reumatizam zglobova; popularno: О reumatizmu. 24. juna prof. dr. A. Hahn stručno: Terapija ulcusa. 9. i 10. jula prof. dr. V. Vuletić stručno: О kardiovaskularnim oboljenjima; popularno: О bolestima srca i krvnih žila. 22. jula doc. dr. D. Julius stručno. Liječnici. - ratni zločn ci. 23. jula prof. dr. A. Premeru stručno: Uloga, značenje i ciljevi sudske medicine. 24. jula doc. dr. D. Julius i prof. dr. A. Premeru popularno: О međunarodnom ratnom zločinu u Jugoslaviji, U SPLITU 23, i 24. juna prim. dr. D. Čop stručno: Kronični reumatizam zglobova; popularno: О reumatizmu. 25. i 26. juna prof. dr. A. Hahn stručno: Terapija ulcusa; popularno: Čir želuca i dvanaestnika. 12. i 13. jula prof. dr. V. Vuletić - stručno: О kardiovaskularnim oboljeinj ma; popularno: О bolestima srca i krvnih žila. 19. jula doc. dr. D. Julius stručno: Liječnici - ratni zločinci. 20. jula prof. dr. A. Premeru stručno: Uloga, značenje i ciljevi sudske medicine. 21. jula doc. dr. D. Julius i prof. dr. A. Premeru popularno: О međunarodnom ratnom zločinu u Jugoslaviji. U DUBROVNIKU 26. i 28. juna prim. dr. D. Čop stručno: Kronični reumatizam zglobova; popularno: О reumatizmu. 15. i 16. jula prof. dr. V. Vuletić stručno: О kardiovaskularnim oboljenjima; popularno. О bolestima srcai i krvnih žila. NAUČNI SASTANCI ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKE 8. aprila prim. dr. M. Krmpotić: O Streptomycinu. 12. aprila dr. M. Pražić: Neuspjesi terapije s penicilinom, dr. B. Femenić: Dijagnostika bronhogenih tumora. 29. aprila dr. M. Sudić iz Beograda: О vakcini BCG kao profilaktičnom sredstvu u borbi protiv tuberkuloze. 5. i 6. maja Sir Harold Gillies iz Londona: Obim plastične kirurgije i odnos sa ostalim granama kirurgije. Film:»Pravljenje novog uha«. 27. maja M ajor dr. Artur Horvat: Borba protiv traumatskog šoka. 17. juna doc. dr. N. Skrivaneli i dr. K. Pansini: Oskoruša kao antidispeptično sredstvo u pedijatriji. 1'. jula prim. dr. Ivan H ercog: Neurološki simptomi kod reumatičnog oboljenja vratne kralježnice. KAZUISTIČKI SASTANCI ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKE 13. maja u vojnoj bolnici, Ratkajev prolaz 6; kapetan dr. F. Franulorić: Aseptične nekroze proksimame epifize femora traumatskog porekla, kapetan dr. M. Kovačević: Slučaj stenosis oesophagi operiran antetorakalnom plastikom po Judin-u. kapetan dr. VI. Vuletin: Brza sanacija akutnog pancarditis-a. poručnik dr. M. Fantoni: Kronični recidivirajući peritonsilarni infiltrat pod sumnjom maligne degeneracije, kapetan dr. H. Klemenčić: Prikaz bolesnika sa odjela za plastičnu kirurgiju. 3. juna 1948, u predavaonici Klinika na Rebru: dr. L. Kallai (medic, klin.): Slučaj anurije liječen ispiranjem peritonea. dr. A. Valečić (kirur. klin.): Ekstirpac ja mokraćnog mjehura radi karcinoma. dr. Š. Čičim-Šain (sred. rent, zav.): Fistula cholecyst o- colica. dr. B. Mark (sred. rent, zav.): Slučaj aneurizme srca. dr. J. Štajduhar (očna klin.): Slučaj atroph, optici uslijed arachnitis opticochiasmatica. dr. F. Ferić (očna klin.): Degenerativne promjene rožnice kod trahoma. dr. A. Rosenzweig (neurol. klin.): Tri slučaja. 24. juna na Institutu za sudsku medicinu i kriminaldstiku: dr. Br. Metz: Smrtno akutno otrovanje alkoholom. Slučaj električne smrti. Prilog slučajevima naprasne smrti, dr. Zv. Milković: Kasna zračna embolija nakon traumatske rupture jetara. Rjedak slučaj ugušenja djeteta. Krvne grupe i faktor u identifikaciji djeteta, dr. K. Weber: Dokazivanje СО hemoglobina u krvi pom oću infracrvene fotografije. SASTANCI SEKCIJA: Sastanak dermatovenerološke sekcije: 18. februara doc. dr. Š. Čajkooac: Acanthosis nigricans. doc, dr. M. Schwarzwald: Hydroa vacciniformis cum sclerodermia. dr. Z. Žmegač: Scleroedem a adultorum Buschke. Jedan slučaj teške opekline. dr. A. Bmobić: Tbc. verrucosa cutis femoris dex., tbc, lichenoides. dr. M. Zlatić: Perniosis. Livedo racemosa. dr. N. Koršić: Pemphigus chron. vulgaris liječen Germandnom. Slučaj dermatomyositisa. dr. R. Iljazi: Slučaj sclerodermic. Ekstragenitalni primarni efekt. 9. aprila Red, glavni godišnji sastanak prof. dr. F. Kogoj: Epidermodysplasia verruciformis kod brata i sestre. doc. dr. Š. Čajkovac: Tipovi naših naučnih kultura favusa. doc. dr. M. Schwarzwald. Lupus verrucosus kod o b o strane fibrocaseo kavernozne plućne tbc liječen streptomycinom (referat). dr. Z. Zmegač: Impetigo contagiosa. Dermoep dermitis disseminata streptococcica. Tonsillitis chronica. dr. A. Brnobić: T bc luposa nasi, faciei dextri, labil superioris et palati duri. T bc colliquativa faciei dextri T bc liehen oides. (Kombinirani slučaj lupozne, kolikvativne i lihenoidne forme kožne tbc.).. Tbc luposa cutis colli lat. s n. Cicatrices post tbc colliquativa faciei lat. sin., colli et regio retroauricularis bilat. dr. L. Zlatić: Sarcoma ddiopathicum multiplex haermorrhagicum Kaposi. dr. N. Koršić: Granuloma fungoides. dr. R. Iljazi: Dermatitis atrophicans. dr. B. Smaić: Difterija kože. 21. maja prim. dr. G. Forenbaher: Granuloma fungo'des d'em - blee Vidal-Brocq._ prof. dr. F. Kogoj: Carcinoma cicatrisans capillitii et nasi. doc. dr. Š. Čajkovac. Neurodermitis disseminata, doc. dr. M. Schwarzwald: Slučaj fotodermatoze. dr. К. Vevern: Dva slučaja pellagre, dr. A. Brnobić: Dva slučaja pellagre, dr. Z. Žmegač: Iimfogene karcinomatozne metastaze kože nakon amputacije dojke radi karcinoma. Carcinoma erysipelatodes.

59 291 dr. M. Zlatić: Urticaria pigmentosa, dr. R. Iljazi: Parapsoriasis guttata, dr. B. Smaić: Granuloma fungoides. Sastanak itiziološke sekcije: 28, marta 1948, prim. dr. IP. Samaržija: О graničnim indikacijama u kolapsnoj terapiji kod plućne tuberkuloze. 1 8, aprila 1948,»Tjedan borbe protiv tuberkuloze«putem radia održana predavanja: prim. dr. St. Ibler: Način zaraze bacilom tuberkuloze, načelnik dr. M. Malojčić: Organizacija antituberkulozne borbe. prim, dr. A. Nemanić: Tuberkuloza pluća kod odraslih, prim. dr. Stj. Kašnar: Savremeno liječenje plućne tuberkuloze: prof. dr. F. Grospić: О tuberkulozi kostiju. dr. T. Oberhoier-Šik: Dječja tuberkuloza. prim. dr. M. Žepić: Tuberkuloza kao društvena bolest. doc. dr. M. Schwarzwald: Lupus. U narodnom sveučilištu održana predavanja: prim. dr. St. Ibler: Tuberkuloza kao društvena bolest, prim. dr. A. Nemanić: О tuberkulozi pluća. 24. aprila dr. Sudić iz Beograda: Tehnika BCG vakcinacije. 26. juna 1948, Red. glavni godišnji sastanak. Sastanak ginekološke sekcije: 3. aprila 1948, prof. dr. L. Šavnik iz Ljubljane: Utisci s boravka u Am e rici s osobitim obzirom na ginekologiju, onkologiju i aktinoterapiju. 22. maja doc. dr. S. Zanela: Šok u opstetriciji. dr. V. Finderle: Operacija u šoku. dr. D. Machiedo; Terapija šoka. dr. S. Begić: Acanthosis nigricans kod ca. corp. uteri. 26. juna 1948, dr. E. Rosenzweig: Carcinoma colli uteri prolapsi (predavanje). dr, V. Sveško: Mola hydatidosa et chorioepithelioma (predavanje). dr. S. Begić. Acanthosis nigricans kod ca. corp. uteri (prikaz slučaja uz proj. slika). Sastanak internističke sekcije: 17. marta 1948, prof. dr. V. Vuletić: Kongenitalne anomalije srca. dr. E, Hauptmann: Novi rezultati iz područja hematologije. 1 aprila prof. dr. V. Vuletić: Slučaj mo.rbus coeruleus, dr. L. Kallai: Klinika stafilokokne sepse. 26. maja dr. T. Beritić: 0 slučaju infekciozne limfocitoze. dr. Lj. Popović: Slučaj mijeloma. dr. A. Trgo: Morbus Addisoni i purpura fulminans u svijetlu savremene endokrinolog je. 16. juna p-puk. dr. Stj. Steiner: Slučaj agranulocitoze liječen penicilinom. dr. B. Halle: Kliničko značenje albumin-globulinske frakcije. 7. jula prim. dr. V. Boić: Referat о sastanku hematološkog društva u Parizu. Sastanak neuro-psihijatrijske sekcije: 8. marta 19g8, Red. glavni godišnji sastanak. 12. aprila prim. dr. Stj. Betlheim: Prikaz slučaja Tay-Sachs. dr. A. Rosenzweig: Pitanje kompenzacije organskih funkcija. Prikaz slučaja atipične multiple skleroze. Prikaz slučaja cerebellitis toxica с salvarsano. prim. dr. Stj. Betlheim: Prikaz slučaja alkoholne funikularne mieloze. 10. maja prim. dr. I. Herzog: Opalžanja prigodom zadnje epidemije paralize facialisa. prim. dr. St. Župić: Dva slučaja diferencijalne diagnoze progresivne paralize i alkoholizma. 7. juna 1948, doc. dr. A. Kuljžen ко: Novosti iz sovjetske neurološke literature. prim. dr. В. Gosti: Slučaj simptomatske depresije uslijed tenije saginate. dr. L. Glesinger: Patologija i terapija epilepsije u svijetlu povijesti medicine. Sastanak oftalmološke sekcije: 21. januara Red. glavni godišnji sastanak. dr. Zv. Pavišić: Operativno liječenje zastarjelih slučajeva odlijepljenja mrežnice. dr. Stj. Parfenjuk: Primjena ribljeg ulja u obl ku intramuskularnih injekcija. dr. VI. Prelević: Slučaj trovanja metilnim alkoholom. 4. februara dr. A. Car: Rheumatska upala očiju,'. dr. V. Ferić: Trombosis venae с. retinae. dr. D. Vrsalović: Peniciln u terapiji trahoma. 3. marta Diskusija za prijedlog takse za liječničke zahvate u sanatorijima. dr. Zv. Pavišić: О liječenju ulcus serpensa sulfamidskim preparatima. dr. J. Štajduhar: Prikaz slučaja extrakcije Cataracta operirane corneoskleralnim šavom. 7. aprila dr. R. Szekler: Cysticercus subretinalis. Eventualija: pismo dra Gardilčića, Sastanci sekcije za operativnu medicinu: 12. marta prof. dr. B. Gušić: Endauralna radikalna trepanacija. doc. dr. M. Smokvina: Recidivi gnojne otogene meningitide. 19, marta dr. B. Oberhofer: Resekcija vagusa u terapiji pepfčnog ulcusa. dr. Z. Šumanovac: Kirurško liječenje trigeminus neuralgije. 2. aprila 1948, p-puk. dr. I. Papo iz Beograda: Antetorakalna oesophagoplastika po Judin-u. 16, aprila prof. dr. H. Gjanković: Operacije na vel kim krvnim žilama. prim. dr. St. Matić iz Osijeka: Rijedak slučaj subkutane rupture bubrega sive rupture tecta. 18. juna prof. dr. H. Gjanković: Morbus coeruleus i njegovo operativno liječenje u Americi. pr m, dr. R. Pavelić: Operacija recurens pareze iza strumectomiae extralaringealnim putem. Sastanak pedijatričke sekcije: 5, marta dr. V. Ferić: Slučaj thymoma. dr. VI. Gorečan: Slučaj mediastinalnog tumora. dr. P. Erak: Dva slučaja Erythema nodosum. dr. В. Kleinhappel: Slučaj izuzetne sitrofije kod 3 god. djeteta. dr. K. Pansini: Slučaj osteomalafčnog oboljenja kod 2 i pol god. djeteta. dr. K. SI. Mašek: Kratko saopćenje о neobičnim posljed'čama pučkog liječenja dječje eklampsije. 19. marta dr. Št. Winter-Grossmann: Slučaj spondylitis tbc nakon cjepljenja BCG vakcine. dr. N. Sišul: Prilog liječenju Chorea minor, dr. G. Jurak: Komplikacije abscesus pulmonum kod malenog djeteta. doc. dr. N. Skrivaneli: Utisci s naučnog putovanja po raznim evropsk m pedijatrićkim klinikama. Sastanak sekcije za povijest medicine: 10. februara prof. dr. Drag. Mašek: Moje uspomene, I. dio. 19. februara prof. dr. Drag. Mašek: M oje uspomene. II. dio. 24. februara prof. dr. Drag. Mašek: Moje uspomene, III. dio.

60 marta prof. dr. Drag. Mašek: Moje uspomene, IV. dio. 6. marta Posjet Zavodu u Vrapcu. 9, marta Prof. dr. Drag. Mašek: Moje uspomene, V. dio. 16. marta Prof. dr. Drag. Mašek: Moje uspomene, VI. dio. 18. marta D. Grmek: Varaždinski liječnik Ivan Friderik Kern i njegov učitelj Charles Patin. 23. marta 1948, Prof. dr. Drag. Mašek: M oje uspomene, VII dio (završetak). 10. aprila Razgledanje položaja i ostataka nekadašnjih kupališta na potoku M edvešćaku. 23. aprila D. Grmek: Demonstracije fototeke muzeja Zbora liječnika. 24. aprila Dr. K. Krstulović: Moja sjećanja, I. dio. 19. maja Zd. Orešković rod. Rakovac: О životu dra J. Kriegera i dra Alekse i Ladislava Rakovca. 21. maja 1948, M. ph. Batistić: Historija zagrebačke farmaceutske industrije 'i ljekarničkog gremija. 22. maja Razgledanje Muzeja grada Zagreba. 24. maja Razgledanje Muzeja za povijest Srba u Hrvatskoj. 26. rnđja prim. dr. В. Vitauš: О životu dra Franje Vitauša i о počecim a Okružne blagajne i blagajne društva»merkur«. Sastanak rentgenološko-radiološke sekcije: 17. marta prof. dr. M. Smokvina: Demonstracije interesantn h koštanih tumora. doc. dr. J. Köbler: Carcinoma na bazi rentgen oštećenja. dr. B. Mark: Demonstracije interesantnih thoracalnih tumora. Pokušaji sa kontrastnim sredstvima Jodolipolom. dr. Stj. Grnja: Dva slučaja interesantnih intestinalnih obolenja. dr. F. Petrovčić: Prodor askarisa kroz prednju stijenku abdomena sa fistulom želuca kod Ca ventriculi. 21. aprila 1948, Red. glavni godišnji sastanak. prof. dr. M. Smokvina: Rentgen terapija upalnih i degenerativnih oboljenja zglobova i njihove okoline, dr. K. Strohal. Prikaz slučajeva iz ostèologije. Prikaz bubrežnog slučaja. 26. maja 1948, dr. K. Strohal: Ciste pluća. Aseptička posttraumatska osteonekroza glave desnog femura. Ewing-sarcom u proximalnom dijelu lijevog femura. dr. Stj. Grnja: Zanimljiv slučaj oboljenja želuca (slučaj za diagnozu). Fistula cholecysto-colica. dr. B. Mark: Slučaj aneurizme srca. Neobičan slučaj diskrepancije između myelografije i operativnog nalaza. prof. dr. M. Smokvina: Rijedak slučaj mediastinalnog tumora, liječen rentgenom. 16. juna Pitanje saradnje radiološke sekcije u organizaciji nabave i raspodjele rentgenske aparature, pom oćne aparature, filmova i kemikalija. prof. dr. M. Smokvina: Izvještaj о specijalističkom ispitu iz rentgenolog je. - Plan rada sekcije za godinu. Izvještaj о organizaciji delegacije i sudjelovanje na VI. intern, kongresu radiologa u Londonu u godini. Sastanak sekcije za reumatologiju, balneokl'matologiju i fizikalnu terapiju: 27. februara prof. dr. St. Miholić: Anorganski sastav termalnih voda. prim. dr. J. Budak: Jedan novi peloid. Sastanak stomatološke sekcije: 18. februara Red. glavni g'od šnji sastanak. 10. marta dr. B. Smaić: О stomatitisima i dermatobukalnim sindromima. prim. dr. J. Kallay: Referat o ARPI. 14, aprila prim, dr, J. Kallay: Smetnje kod prve dentioije. dr. 2. Boli: О umjetnim smolama. Sastanak sekcije za eksperimentalnu medicinu. 25. februara Red. glavni godišnji sastanak. RAD PODRUŽNICA: Rad podružnice Z. L. H. u Slav. Brodu: 10. marta Red. glavna godišnja skupština Prim. dr. A. Krauth: Tetania i spasmophylia. 17. marta 1948, dr. N. Ranković iz Beograda: Rad oko pripremanja BCG te vakciniranja. dr. D. Sudić iz Beograda: О utiscima za vrijeme b o ravka u Danskoj i Švedskoj radi upoznavanja rada antituberkulozne vakcinacije i pripremanja BCG. Rad podružnice Z, L, H. u Čakorcu: 29, februara Red. glavna godišnja skupština Rad u prvom tromjesečju 1948.: Stručna predavanja: 25. januara dr. M. Posmodi, šef san.-epidem. stanice u Varaždinu: Ту abdominalis, dr. M. Kollin, šef zaraznog odjela bolnice: Dysenteria u Međimurju u februara dr. A. Bujanić, asistent kirurškog odjela bolnice: О dentogenoj žarišnoj infekciji. 21. marta dr. M. Majsec, liječnik iz Štrigova: О akutnim i kroničkim reumatičnim oboljenjima. Popularna predavanja. 7. januara dr. V. Klobučar: О zaraznim bolestima (u pučkom sveučilištu). 12. januara dr. I. Mrljak: Veneričke bolesti (oficirima garnizona). 11. februara dr. M. Brodnjak: О upali slijepog crijeva (u pučkom sveučilištu). 6. marta dr. M. Brodnjak: О upali slijepog crijeva (u A F 2 II. r.). 9. marta 1948, dr. M, Kollin: Tuberkuloza (u s nd. podr., boln. ogran marta dr. M. Kollin: Tuberkuloza (u sind, podr., apotekarski ogranak. Tečaj za prvu pomoć kod Grad. građev. poduzeća održali su: dr. M. Brodnjak i dr. M. Sesardić. Rad podružnice Z. L. H, u Osijeku: Stručna predavanja: 9. janura dr. R. De Re: Tumori parotide. 16. januara dr. St. Matić: Rijedak slučaj subkutane rupture bubrega sive rupture tekta. Prilog p o trebi urografske pretrage kod subkutanih ozljeda bubrega. 30. januara dr. D. Šalek: Kongelacija III. stupnja s ortopedsko kirurškog gled šta. dr. D. Griinbaum: Kazuistika. 13, februara dr. E. Čohar: Komplikacije želučano-duodenalnog čira. 12. marta Red. glavna godišnja skupština. Rad podružnice Z. L. H. u Puli: 26. juna održana je osnivačka skupština, na kojoj je izabran upravni odbor: predsjednik: prim. dr. Mario Duiić potpredsjednik: dr. N. Jurković tajnik: dr. Lujo Žemva blagajnik: dr. Aleksander Špehar. Rad podružnice Z, L. H. u Splitu: 15, februara Red. glavna godišnja skupština. Rad podružnice Z. L, H, u Vukovaru; Red, glavna godišnja skupština.

61 293 NOVI ČLENOVl: Dr. Regina Atias, Sarajevo, dr. Niko Barišić, D ubrovnik, dr, Marko Basic, Zagreb, dr. Josip Bezić, Zadar, dr. Ante Bibica, Dubrovnik, dr. Dragutin Bučić, Tuzla, dr. Ivanka Bučić-Hufnagl, Dubrovnik, dr. Šime Čičin- Sain, Zagreb, dr. Frano Dabrović, Dubrovnik, dr. Ivo Draganja, Zagreb, dr. Vladimir Filipović, Zagreb, dr. Juraj Erlih, Zagreb, dr. Claudio Galzigna, Dubrovnik, dr. Bran slav Gmajer, Nova Gradiška, dr. Zora Goldschmidt-Steiner, Zagreb, dr. Mirko Grgić, Ogulin, dr. Vladimir Hudolin, Zagreb, dr. Ernest Hufnagl, D ubrovnik, dr. Nada Ištvanović, Sisak, dr. Ana Jakša, Vel. Lošinj, dr. Uroš Jakša, Mali Lošinj, dr. Nikica Jakšić, Dubrovnik, dr. Zrnka Kalafatić, Zagreb, dr. Štefica Kriličić, Pag, dr. Ljubica i Ljubomri Križanić, Zagreb, dr. Anđelko Kučišec, Zagreb, dr. Joza Lalić, Dubrovnik, dr. Mirko Lenković, Zagreb, dr. Adolfina Marković, Zagreb, dr. Mira Mikić, Zagreb, dr. Desanka i Miro Murvar, Dubrovnik, dr. Ivo Nikšić, Dubrovnik, dr. Tea Oberhoier-Šik, Zagreb, dr. Vladimir Oberiter, Osijek, dr. Bosiljka Pasini-Ujević, Zagreb, dr. Branko Petković- Kovač, Split, dr. Inje Pitarević, Dubrovnik, dr. Jelisaveta Podkaminer, Zagreb, dr. Kristo Regjo, Dubrovnik, dr. Ivan Ruszkowski, Nova Gradiška, dr. Nikola Stančić, Zagreb, dr. Rikard Stelanović, Zagreb, dr, Stjepan Steiner, Zagreb, dr. Ljubo Šantel, Varaždin, dr. Anselmo Škrivan ić, Dubrovnik, jdr. Vilim Šmukler, Osijek, dr. Katica Šupe, Dubrovnik, dr. M Ijenko Tudorić, Dubrovnik, dr. Ladislav Vlašić, Osijek, dr. Nada Vodvarka, Zagreb. UMRLI ČLANOVI: Dr. Ivo Feretić, liječnik-stomatolog, Sušak ( f 21. III ), dr. Oton Fischer, ldječnik-internsta, Osijek (f 12. IV ), dr. Ladislav Haraminčić, liječnik, Babina Greda (f 19. VI ), dr. Vladimir Skopczynski, liječnik, Sisak (t 23. VI ). IV. PLENUM SAVEZA LEKARSKIH DRUŠTAVA F. N. R. J. IV. Plenum Saveza lekarskih društava F. N. R J. sastao se 17. i 18. IV u Ljubljani pod predsjedanjem prof, Lavrića. Pojedina društva delegirala su slijedeće drugove: Srpsko lekarsko društvo general-majora dr. Božovića, dr. S. Sirnica, doc. Plavšića, doc. Bukurova, i dr. Gjorgjevića. Zbor liječnika Hrvatske su zastupali: predsjednik Forenbacher potpredsjedn к Ibler i Julius Slovensko zdravniško društvo prof. Javrić, doc. Lavrić i dr. Vilfan. Društvo lekara Bosne i H ercegovine: prof. K ovačević i dr. Brkić. M akedonsko lekarsko društvo: dr. Nestorov i Društvo lekara Crne G ore: dr. Zlatarov. Zasjedajnu su prisustvovali pom oćnik M instra narodnog zdravlja Slovenije dr. M ilovac, sekretar Komiteta narodnog zdravlja F. N. R. J. dr. Djukanović, predsjednik Zdravstvenih sindikata dr. Jovanović, prodekan medicin. fakulteta u Ljubljani prof. Brecelj, dr. Nojbauer direktor Golnika i direktor»m edicinske knjige«dr. Levental. Delegati su bili toplo primljeni sa strane drugova iz Slovenije i prvog dana omogućeno im je b'jo da razgledaju instiutcije Medicinskog fakulteta u Ljubljani, naročito kiruršku kliniku pro. Lavrića i rodilište prof. Lunačeka. Tom prilikom mogli su delegati konstatirati veliki tehnički napredak hirurške klinike i razgledati najnovije aparate i instrumente kojima je klinika obogaćena. R o dilište je ostavilo isto tako izvanredni dojam na posjetioce svojom savršenom čistoćom, asepsom i uzornom unutarnjom organizacijom. Planovi daljnje izgradnje m e dicinskog fakulteta, koji među ostalima predviđaju osm e- rbkatnicu za smještaj svih operativnih struka i rušenja nekih starih zgrada već sada pokazuju mogućnost daljnjeg razvitka ovog mladog fakulteta, koji će postati sve važniji faktor na polju terapije i medicinske pedagogije. Sjednice su održavane u biblioteci dekanata,koja inače daje lijep primjer kako se može prostorije jedne stare zgrade sa relativno malim sretstvima ukusno adaptirati za reprezentaciju. Prof. Lavrić pozdravio je pr;- sutne, pa je nakon toga doc, Plavšić podnio izvještaj sekretara, Diskusiju otvorio je dr. Forenbacher, pa je prvenstveno ukazao na to da treba pom oći Savezu kako bi mogao bolje ostvariti svoju ulogu u pogledu koordinacije rada među društvima. Trebalo bi više osjećati ulogu Saveza kao inicijatora i dirigenta u izvjesnim akcijama društava. Izvještava kratko о godišnjoj skupštini Zbora liječnika Hrvatske, о problem atic: društva kao i о planovima za budući rad. Na kraju stavio je konkretne prijedloge za poboljšanje rada Saveza. Nakon svega toga razvila se je veoma živahna i konstruktivna diskusija, u kojoj su iznijeti svi nedostaci dosadašnjeg rada i stvoreni zaključci za njegovo poboljšanje. Na prvom mjestu sređena je materijalna baza sekretarijata Saveza te će se kancelarija proširiti plaćenim namještenikom za obavljanje administrativnih poslova, a kao c lj je istaknut što jači kontakt sekretarijata sa pojedinim republikanskim društvima. Jedna od najvažnijih točaka dnevnog reda bila je priprema O pćeg kongresa Jugoslavenskih lekara, koji će se održati od 6 10 oktobra o. g. u Beogradu. Kao što je poznato kao glavne teme utvrđene su: 1, Smrtnost djece u Jugoslaviji (glav. referent prof. Am brožić) 2. Infektivne bolesti u Jugoslaviji (glav. referent prof, Todorović) i 3. Organizacija zdravstvene službe u Jugoslaviji (ref., dr. Djukanović). Dr. Plavšić izvještava da je kongresni odbor razrad o pojedine teme, koreferata i saopćenja, te čita spisak koreferata. Nije se mogla ostvariti prvobitna zamisao, da društva kao cjelina učestvuju u izradi tema, jer je takova organizacija teško izvodljiva, pa je zbog toga riješeno da glavni referenti izrade plan za obradu pojed nih tema i izaberu sebi koreferante. Nadalje je predložio, a plenum je prihvatio da se predhodno štampaju kratki rezimei za učesnike kongresa. Četvrti dan je rezerviran za slobodne teme i diskusije. Plenum je zaključio da pojedini referat može trajati najviše 45 m nuta, koreferat 30 saopćenja i slobodna tema 10, a diskusija 5 minuta. Prihvaćeno je, da će se u tom pogledu održati stroga disciplina na Kongresu. U diskusiji je dr. N ojbauer pr mjetio, da nema koreferata о smrtnosti djece od tuberkuloze, pa je riješeno da se ta tema razradi na ftizeološkom, pa da se о tome referira na Općem kongresu, Nadalje je riješeno da se spisak koreferanata hitno dostavi na diskusiju društvima, kako bi ona mogla staviti svoje eventualne primjedbe. Primljeno je к znanju, da će se Kongres ftiz ologa održati u Skoplju od oktobra i da je Makedonsko lekarsko društvo primilo na sebe organizaciju. Kao teme su utvrđene: 1. Alergija i imunitet kod tuberkuloze, (obrađuje kolektiv Ftizeološke klinike u Beogradu) 2. Rad i tuberkuloza (referent Nojbauer, koreferenti Plavšić, Janjić, Furlan). Nadalje će se obraditi i tema»smrtnost djece od tuberkuloze«, prema zaključku plenuma. О učešću naših liječnika na kongresima u inozemstvu razvila se također živahna diskusija nakon što je sekretar pročitao spisak internacionalnih kongresa koji se imaju održati ove godine. Po zaključku prošlog plenuma Savez je predložio da se osigura kako bi po dva delegata mogli učestvovati na 20 kongresa. No činjenica je, da se sa devizama mora štedjeti, pa će taj broj vjerojatno biti manji, С lj je, da na kongrese idu oni stručnjaci koji će aktivnim radom moći dostojno reprezentirati našu zemlju. Na kongrese u Pragu, Pešti i 'Sofiji m oći će možda ići veći broj naših liječnika. Plenum je poklon'o punu pažnju ovom pitanju, te je riješeno, da pojedina društva predlože one svoje članove za koje misle, da će najbolje reprezentirati našu zemlju. U tu svrhu nadalje je prihvaćeno, da referati naših delegata moraju biti na vrjem e napisani tako da bi se mogli dati na pregled redakcijonom odboru A cta medica. Svako upućivanje liječnika u -inozemstvo treba organizirati preko Saveza. U pogledu poziva stranim liječnicima radi održavanja predavanja u našoj zemlji konstatirano je, da to može vršiti sama država, odnosno Komitet u dogovoru sa Savezom, nadalje je potrebna bliska kolaboracija društva, fakulteta kao i drugih masovnih organizacija. Treba te žit:, da se što više poziva sovjetske profesore. Pretresano je stanje A cta medica Jugoslavica, pa je primljeno к znanju da je druga sveska u štampi i da ima radova i za treću svesku. Raspravljano je u vezi savezne redakcije sa republikanskim redakcijama i о kriteriju za ocjenu predloženih radova.

62 294 U vezi s time dr. Ibler prikazao je stanje naše medicinske štampe uopće i iznio je mišljenje da je vrijeme sazrelo za izdavanje jednog posebnog časopisa saveznog značaja za praktične liječnike. Pozvao se na primjer Liječničkog Vijesnika koji sve više dobiva znanstveni materijal, koji međutim nije podesan za Acta, pa uslijed toga Vijesnik sve manje može služiti potrebama praktičara. Nakon opširne diskusije riješeno je, da se sazove konferencija redaktora svih naših časopisa, pa da se о teme pitanju ozbiljno raspravlja, eventualno tako da se»medicinski Glasnik«iz temelja reorganizira. Kao vrijeme i mjesto idućeg plenuma utvrđen je Beograd odmah nakon završenog Kongresa. Na kraju Plenum je donio slijedeće zaključke:»plenum Saveza liječničkih društava Jugoslavije na ovom IV sastanku održanom u Ljubljani aprila godine saslušavši izvještaj izvršnog odbora i diskusiju konstatiralo je: Da su liječnička društva u čitavom svom dosadašnjem radu sa uspjehom vršila svoju osnovnu zadaću stručnog usavršavanja liječnika, a djelomično i naučnog obrađivanja problema poniklih ;z praktičnog rada. Da su lijenička društva naročito u periodu takmičenja sa uspjehom koristila nove metode rada, u povezivanju sa svim liječnicima u području svog djelovanja te da je to imalo za rezultat učvršćenje liječničkih organizacija. Da su se u proteklom periodu liječnička društva među sobom jače povezala i bolje upoznala, a od naročitog značaja po pravilan smjer daljeg rada bilo je povezivanje liječničkih društava sa Ministarstvima narodnog zdravlja i masovnim organizacijama: Oslanjajući se na dosada postignut uspjeh, na organizacijono učvršćenje i utjecaj koje imaju organizacije liječničkih društava na sve liječnike u zemlji, a u vezi sa daljim sve bržim privrednim i kulturnim razvojem naše zemlje IV plenum preporučuje liječničkim društvima i njihovim organizacijama: Da u stručnom i naučnom radu posvete veću pažnju obradi problema u vezi sa proučavanjem i suzbijanjem masovnih oboljenja u našoj zemlji koje su nam ostavili u nasleđe bivši nenarodni režimi i okupator: Da u svoj program unesu što više izučavanje medicinskih problem a koji proizlaze u vezi sa pojačanom industrijalizacijom naše zemlje usmjeravajući u tom smislu i rad svih svojih stručnih sekcija, a po potrebi osnivajući posebne sekcije za socijalnu higijenu. S obzirom na to da su naši liječnici u svim etapamapama borbe protiv fašizma u Narodno-osloboddlačkom pokretu i obnovi naše zemlje uzimali puno učešće i časno ispunili svoj dug prema narodu, IV. plenum upućuje poziv liječničkim društvima, njihovim sekcijama, organizacijama i članovima: Da se dalje ugledaju na svjetle i mnogobrojne primjere samoprijegornog i p o žrtvovnog rada liječnika iz naše prošlosti, te da se i sada u uslovima mirnog razvoja i izgradnje socijalizma u našoj zemlji još više rukovode principima progresivne društvene nauke i patriotizma, izgrađujući svoje članove za nove napore i podvige u stvaranju uslova za nezavisnost i bolji život naših naroda. Svijetli primjeri rada osnivača naše medicinske nauke, aktivno učešće jednog dijela naših liječnika u Narodnooslobodilačkoj borbi i masovno učešće liječnika u izgradnji socijalizma u našoj zemlji, dali su obiman pater ijal, koji je nedovoljno iskorišćen za stvaranje naše medicinske nauke i nacijonalne istorije medicine. iplunem se nada da će liječnička društva.njihove organizac je i svi članovi pravedno shvatiti svoj dug prema nauci i narodu, i da će intenzivnije raditi na prikupljanju i obradi naše naučne i istorijske građe, U vezi sa novim zadacima,koji proizlaze iz uloga liječnika u privrednom i kulturnom razvoju naše zemlje IV. plenum smatra da je neophodno potrebno pojačati izvršni odbor plenuma a društvima stavlja u zadatak da učvrste svoje veze sa centralnim rukovodstvom između ostalog dostavljanjem zapisnika sa sjednica svojih upravnih od bora i redovnih izvještaja о radu.«u zaključnoj riječi predsjednik Lavrič sa zadovoljstvom je konstatirao, da je cijeli plenum protekao u smislu konstruktivnih i veoma korisnih diskusija i zaključaka, što će imati kao posljedicu sve veću afirmaciju naših društava, jačanje veza Saveza i društava, a naročito je istakao značaj šireg obima uloge i zadataka Saveza kao što ga je ovaj Plenum označio, Delegati mogu potpuno potvrditi konstataciju pretsjedavajućeg, jer su svi imali dojam, da je ovaj Plenum mnogo doprinio, da se jasno postave ciljevi, zadaci i djelokrug Saveza, pa je svojim riješenjima pridonio njegovom organizacijonom učvršćenju. Nakon završenog zasjedanja delegati su na poziv direktora Nojbauera posjetili Savezni institut za tuberkulozu na Golniku, pa su se razgledavši institut, mogli osvjedočiti о savršenoj njezi bolesnika po najmodernijim principima ftizeologije. Tom prilikom upoznati su sa planovima daljnje izgradnje tog Instituta, a djelomično već izvršeni građevinski radovi pokazuju, da će se Golnik razviti u m oćno oružje za borbu protiv tuberkuloze. Srdačno ispraćeni delegati napustili su Ljubljanu u uvjerenju, da su drugovi iz Slovenije savršeno uspjeli organizirati ovo zasjedanje i da su pružili maksimum gostoprimstva i pažnje prema svojim gostima. Julius Obavijesti Svi kolege derm atovenerolozi ili oni koji se nalaze na specijalizaciji iz te struke, a žele pristupiti kao članovi u dermatološku sekciju Zbora Liječnika Hrvatske neka se jave pismeno ili usmeno Dr. Z. Žmegaču, Zagreb, Dermatološka Klinika Salata tel Članarina iznaša godišnje 10. Din. * Mnoge naše sekcije ne dostavljaju Zboru liječnika program svojih sastanaka, a i u nedovoljnom broju šalju programe bolnicama i ostalim medicinskim ustanovama. Obzirom na to molimo i pozivam o sve sekcije, da redovito i bez propusta šalju program svojih sastanaka pravodobno i uvijek tajništvu Zbora liječnika Hrvatske, jer Zbor liječnika kao matica treba da imade uvijek na vrijeme pregled svojih sekcija, da bi i sam mogao članove zainteresirati za sastanak. Vrlo je važno i potrebno, da se odmah nakon sastanka ZAPISNIK sa autoreferatima predavanja, referata i diskusija pošalje redakciji»liječničkog VJESNIKA«radi uvrštenja, kako ne bi rad na stručnim sastancima propao za one naše članove, koji nisu mogli prisustvovati sastanku, a naročito za naše članove u pokrajini. Mnoge naše sekcije šalju vrlo oskudne zapisnike s primjedbom»autoreferat nije poslan«, ili čak i bez te primjedbe, tek samo sa imenom predavača i naslovom održanog predavanja. Od takovih zapisnika nitko nema koristi, već samo isti zapremaju prostora i ostavljaju neugodnu prazninu. Apeliramo i molimo zato sve sekcije, da zapisnike svojih sastanaka opskrbe sa autoreferatima održanih predavanja, referata i diskusija i da ih odmah, a najkasnije u roku o d m jesec dana dostave redakciji Liječničkog Vjesnika radi uvrštenja. PITANJA.* 1. Zašto male doze sulfatiazola i penicilina djeluju»sinergistički«a veće»antagonistički«? Farmakologija, patofiziologija, literatura? Dr, Č, K, u Z. 2. Liječim već 2 god. pacijenticu staru 45 g. radi»eczem a vulgare«. Imade još menses, inače nema naročitih smetnja. Liječena od obloga do masti i najzad röntgenom. Eksacerbacija pred 1 mjesec, sa nesnosnim svrbežom. Da li se može uputiti ponovno na rtg. terapiju, s obzirom da je zračena pred 3 m jeseca? UPUTE SURADNICIMA Dr. J. P. u V. Uredništvo Liječničkog Vjesnika stalno upozorava u»uputama suradnicima«kako će se dostavljati * U ovom broju otvaramo novu rubriku»pitanja i odgovori«. O dgovore na pitanja može slati svaki liječnik na redakciju našega lista. Uvrštavamo samo pitanja važnija i od općeg značenja.

63 pojedini radovi. Međutim, unatoč ovim jasnim uputama, opetovano se čine greške. Radovi, prikazi, referati i sve ostalo, šalje se upravo začudno neuredno. P o jedini tanki komadići papira, sa svih strana lijepljeni i dodavani, ime autora na kraju članka, slike zbrkane i ubačene bez ikakovog reda ne odgovara im čak ni numeracija sa tekstom, nema niti 1 prst slobodnog p rostora sa lijeve strane, masa gramatičkih pogrešaka, a da i ne govorimo о tome da pojedinim radovima uopće manjka naslov! Izvodi se pišu rukom, ruski i engleski vrvi o d nepravilno pisanih riječi. Sve se to šalje na brzinu u redakciju»da bi članak što prije ugledao svijetlo dana«. Ovo su samo neke od čitavoga niza grešaka koje oduz;maju vremena i Uredniku i štampariji, jer slagar ne može složiti ispravno tekst kada se sve crni (ili crveni) od korektorske tinte. Opažamo da autori prije slanja u redakciju ne pročitaju pažljivo svoj članak niti ga u cijelosti korigiraju. Veoma rijetki su autori koji šalju radove bez grešaka. Redakcija upozora sve suradnike da će ubuduće vraćati sve neuredne i1nepažljivo, napisane radove i to svakome bez izuzetka. Moramo misliti na to da se redakcija Lij. Vjes. ne bavi samo korekturama i da se na k o rekturi jednog zbrkanog i punog grešaka članka izgubi po nekoliko sati! Zbog tih razloga dajemo ponovno slijedeće upute: 1. Radnje pisati na boljem papiru i pisaćim strojem. Ne šivati listove koncem već ih samo povezati kvačicom. 2. Ostaviti slobodan prostor sa lijeve strane 5 6 cm. 3 Razmak između redaka neka bude najmanje 1 cm. 4. Napisati točan naslov,ime autora, ustanove i t. d. 5. Slike točno numerirati i označiti im mjesto u tekstu. Tabele i stat stike pisati ili risati pregledno. 6. Izvod i zaključak na stranom jeziku dužan je autor poslati već korigiran. 7. Literaturu citirati pregledno (jedno ispod drugoga, a ne u neprekidnom i»nepreglednom«nizu). U citiranju časopisa držati se točno službene skraćenice dotičnog časopisa. 8. Autori neka ne šalju članke već korigirane tintom, već neka sami prepišu u čisto korigiran članak. 9. Dekurzuse skraćivati na minimum. Ne unositi normalne nalaze. Anamneze kratiti i iznositi samo najvažnije za sadašnju bolest. Čuvati se epske opširnosti u člancima. 10. Referate pisati sažeto i iznašati najvažnije točke a ne detaljizirati. Referat nije prevod članka. 11. Za pravilno pisanje imena citiranih stranih autora odgovara autor članka i redakcija ne preuzima»ortografsku«odgovornost. Ove upute neka budu pravilan putokaz našim suradnicima. A k o će se njih držati onda će i čitav korektörski posao teći bržim tem pom a radnje će biti brže uvrštavane. Tko se toga neće pridržavati, redakcija će bez ikakovih korektura vraćati radnje autorima. Redakcija Lij, Vjesnika RECENZIJA KNJIGA R. H. Micks: The Essentials oi Materia Medica, Pharmacology & Therapeutics. 4, Izd, 399 str. (J. & A. Churchill Ltd.) Ovo djelo spada među one, kojima je zadatak, da čitaocu predoče svoj sadržaj u zbijenom i kratkom obliku, iznoseći glavne podatke. Od 1935 god. ovamo knjiga je štampana po šesti puta, a posljednja (1947) je ujedno i četvrta redakcija, koja je vodila računa i о najnovijim važnijim lijekovima. Bez daljih pretenzija knjiga pruža dobar osnovni pregled savremene Materiae M edicae. Ivančević Ginekološka endokrinologija za liječnike opće prakse (Gynaecological Endocrinology for the Practitioner) od P. M. F. Bishop, izd. Livingstone 1947., str. 82 malog 8-va, cijena 57 Din. U predgovoru ove monografije namijenjene praktičnom liječniku kaže se»da ga želi upoznati s time koje hormone treba kod liječenja upotrijebiti, kada, kako i u kojim dozama; da zatim želi razbiti kaos što su ga u glavama liječnika stvorile farmaceutske tvrtke upotrebom zaštitnih imena za endokrine preparate«. Iste probleme susreće i naš praktični liječnik te mladi liječnici koji specijaliziraju neku struku, ali prate i druge grane medicine. Zato treba upozoriti na ovu neobično lijepo, jasno i čitljivo napisanu knjigu, koju bi možda vrijedilo prevesti na hrvatski. Prvo od deset malih poglavlja iznosi sadašnju terminologiju. Folikularni hormon ima kemijsko ime oestradiol; u krvi, jetri i kod ekskrecije pretvara se on u manje potentan derivat oestron. Zajedničko ime za oba jest oestrogeni. Slično biološko djelovanje imaju kao što znamo i sintetički oestrogeni stilboestrol, hexoestrol i dienoestrol. Corpus luteum luči dva»progestogena«(progesteron i ethisteron), koji dovode sluznicu uterusa u onu fazu, što se prije zvala»sekreciona«. Hormoni testisa analogno su nazvani androgeni; to su testosteron i njegov slabiji d erivat koji se javlja u urinu i zove se androsteron. Endokrini principi hipofize čine gonadotrofični kompleks: Zondekov»Prolan A «, hormon koji stimulira fol'kul, naznačuju kraticom»f. S. H.«, a»iprolan B«koji dovodi do luteinizacije kraticom»l. H.«, Prvi se u znatnoj količini nalazi i u serumu skotnih kobila i tada se zove serum gonadotrophin, a drugi dolazi i u urinu trudnih žena kao horionski gonadotrophin. Šema menstruacione»ure«(po Novaku) s pituitarnim i ovarijalnim»zupčanicima«te endometrijskim»brojčanikom «zgodno ilustrira procese i promjene, koje svi ti hormoni izazivaju. Posebno treba uočiti djelovanje oestrogena, koji administriran u srednjim dozama, u granicama»praga«, izaziva anovulaciono krvarenje (»withdrawal bleeding«); u manjim dozaima ili ako se prag prekorači javi se amenoreja. Svi terapeutski savjeti u knjizi formulirani su precizno, čak donekle šematski, no uvijek i s logičnim obrazloženjem. Kod kasnog puberteta autor ne preporučuje žurbu s liječenjem ; u stanovitim slučajevima mogu p o m oći tri 14-dnevne kure od po 1 mg oestrogena dnevno. A ko tako uspije izazvati tri anovulaciona krvarenja, možda će se uspostaviti normalni menstruacioni ritam. Endokrino uzrokovane sekundarne amenoreje dadu se obuhvatiti pod dva sindroma: s'ndrom pituitarnog»šoka«i sindrom»menstrualne nestabilnosti«. Kod pituitarnog šoka karakterističan je nenadani nastup amenoreje, obično iza kakve psihičke traume ili iza trudnoće. Volhardov pokus pokazuje retenciju tekućine. Liječenje nije lagano, jer je zakazala najviša endokrina instancija, pa 14-dnevne kure od 5 mg ili čak 10 mg stilboestrola često ne dovode ni do kakvog uspjeha. Kod»menstrualne nestabilnost'«defekt je u ovariju. Stimulacija ovarija gonadotcofinima može se pokušati ovako: kroz sedam dana do 2000 I. J. serum gonadotrophina i. v., zadnja tri dana dodaje se po 1000 I. J. horionskog gonadotrophina i. m. što se produži ikroz 4 daljnja dana. No ta terapija je još u eksperimentalnom ispitivanju i može dovesti do stvaranja folikularnih cista i ekstenzivne luteinizacije. Trebalo bi»naviti uru, no mi se zadovoljavam o time da gurnemo njihalo«(novak), a to je terapija oestrogenom. Daju se tri kure: svaka od 1 mg stilboestrola dnevno kroz 14 dana. Nova kura počne uvijek nakon anovulacionog krvarenja. A ko se ono ne pojavi kroz 14 dana nakon završetka prve kure, poveća se doza na 5 mg. Nakon što se izazovu tri krvarenja liječenje se prekida, da se vidi je li nastupila spontana ciklička menstruacija. Iduća poglavlja govore о hipermenoreji (terapija: u premenstruacionom tjednu 4 injekcije o d mg progesterona (svaki drugi dan, ponekad se bolji rezultati postižu masikulinim hormonima-, о d'smenoreji (ako je uzrok kongestija preporuča testosteron, kod spasmodičke dismenoreje oestrogen 1 2 mg prvih 14 dana ciklusa i о menopauzi, gdje svaku drugu medikaciju osim stilboestrola u malim dozama (0,25 0,75 mg) smatra n epotrebnom. Kod infertditeta bi bilo važno ustanoviti da li uopće dolazi do ovulacije. U vrijeme ovulacije temperatura padne i zatim se naglo opet podigne te je u čitavoj postovulatornoj fazi ciklusa viša negoli prije. No vrijednost te m etode još nije potpuno dokazana, dok ije kemijsko određivanje pregnandiola (neaktivni ekskrecioni produkt progesterone) u mokraći previše komplicirana_ pretraga. Kod habitualnog abortusa autor vjeruje u korist od terapije progesteronom : čim kod slijedeće trudnoće izostane menstruacija vrši implantaciju pod kožu četiri»pelete«od po 50 mg, čime se postizava protrahirano djelovanje tokom mjeseca. Kod žena, koje iz

64 bilo kakvog razloga moraju prekinuti dojenje, može se injekcijama stilboestrola spr ječiti da grudi»ne nabreknu«. Oestrogeni se nadalje u obliku masti apliciraju lokalno kod slabo razvijenih prsiju.'uz dobro poznate biološke pretrage za rano utvrđivanje trudnoće spomenut je i noviji H ogbenov test: ženki južnoafričke žabe X e- nopus laevis ubrizga se 2 ccm. ekstrakta mokraće,a već nakon 5-15 sati počne ona kod pozitivnog rezultata leći jaja. Nezgodna strana ove pretrage jest u tome što je ekstrahiranje urina kompliciran posao. Svaki praktični 1 ječnik odložit će ovu knjigu s osjećajem, da je prošao nešto u pravom smislu riječi»k o risnoga«. Dr. Z. Ašperger BIBLIOGRAFIJA I. Botteri: Unutarnje bolesti, I. svezak. Str. 484, uvezano u poluplatno cijena 235,50 din. Nakladni Zavod Hrvatske, Zagreb B. Kesić: Medicinski osvrt na tjelesno odgajanje djece i omladine, V. Janković: Fizički odgoj čkolske omladine u periodu pubertate. Str, 71, broširano cijena 21 din. Otsjek za zdrav, prosvj. naroda Min. Nar. Zdrav. N. R. Hrvatske, Zagreb A. I. Abrikosov: Osnovi specijalne patološke anatomije. Str. 351 sa 87 tabla. Broširano cijena 120 Din. M edicinska Knjiga Beograd V. Vujić: Encephalitis larvata. Naučna knjiga, B eograd Broširano 48 din. Strana 111. Malek-Wagner; Mikrobiologija i Epidemiologija. Preveo s češkog A. Vuletić. Med. Knjiga, Beograd Strana 226, broširano 65 dinara. A. Gj. Кo s t i ć. Osnovi embriologije. Naučna knjiga, Beograd 1948, strana 185, broširano 208 dinara, Đurišić: Ultravirusi. Naučna knjiga Beograd Broširano 48 dinara. Выводы Summaries Résum és THE SYMPATICOMIMETIC AMINES Dr. N. Vu r d e l ja Initially the author rewies the pharmacology of adrenaline and its dérivâtes which are well known as so called sympaticomimetic amines. The main charakteristics of these drugs consist of peripheral adrenergic action combined with central analeptic and stimulating effectiviness and finally that they be given orally, whereas their fonctionel centre lies in the hypothalamus. The are, as far as the author sees in literature and knows from his oron clinical experiences, good results in narcolepsy, hayfever and enuresis nocturna. Other clinical indications of this remedy are as to counteract prolonged anesthesia, strong sedative effects of morphine or in state of depression. Special stress is laid upon prompt healing of such depressive states, rcchich after foregoing manic signs could be observed on the authors clinic. These cases could be quickly stopped by only a few injections made from Aktedron. Medium or bad results were obtained in schizophrenia, grave depresions and in Parkinsonism. No appliance should be made, if patients show a fragile vegetative system or symptoms of anguish. Coultuding the author resumes that these remedies probably will be a valuable help in up to date medical work. But special aware is absolutely to be given that their use underlies only wellindicated prescription of a physician, because psyhopathic personalities very rapidly get accustomed to this drug. LA PENICILLINE COMME REMÈDE ANTISYPHILITIQUE F. Kogoj Nous avons constaté à la suite de nos expériences faites sur un matériel restreint (27 malades) mais étudié à fond et grâce à la littérature déjà existante, consultée d'une manière critique, que la pénicilline peut, être considérée 1" comme un remède antisyphilitique très efficace; 2 que le nombre des échecs dans les cures faites uniquement avec la pénicilline est trop considérable pour employer la pénicilline comme l'unique médication et 3 que la thérapie la plus intensive de la syphilis que nous connaissons existe dans la combinaison du salvarsan, du bismuth et de la pénicilline (la cure As-Pe-Bi), tout en appliquant chacun de ces remèdes dans le dosage entier. La relation de la vertu tréponémocide et de la propriété antisyphilitique en général du salvarsan, du bismuth, de la pénicilline et du mercure peut être exprimée par la formule de Milian un peu élargie: 10 : 8, 5:7:4. Chez un certain nombre de syphilitiques dont l'ïnfectioin n'est pas d'une date récente, nous avons constaté un renforcement des réactions sérologiques dû à la pénicilline, réaction qui se manifeste chez les malades qui sont partiellement ou totalement séropositifs, sans égards aux symptômes cliniques ou changements éventuels dans la liqueur. Ce renforcement de la séropositivité ne s applique pas ordinairement à toutes les réactions sérologiques; il est plus durable que le crochet classique au début de toute thérapie antisyphilitique, Chez d'autres parmi nos malades, nous avons pu constater que la pénicilline est susceptible de faciliter les médications habituelles (salvarsan-bismuth) préparant le terrain: après l'application de la pénicilline, l'organisme réagit beausoup mieux à la cure spécifique que nous avon-s suivi jusqu à l'avènement de la pénicilline. C'est pour cela que nous considérons chaque thérapie de la syphilis comme incomplète si le malade n'a pas subi, ne fût-ce qu'une fois et si possible au début, la cure combinée As-Pe-Bi. LIJEČNIČKI VJESNIK dobivaju članovi Zbora Lječnika Hrvatske besplatno. Rukopisi i svi dopisi šalju se na: Uredništvo Vjesnika Zagreb, Šubićeva 9, telefon , Članarina, pretplata i sve ostale novčane pošiljke šalju se Zboru liječn'ka Hrvatske, Zagreb, Šubićeva ul. 9, odnosno na tekući račun kod Narodne banke FNRJ u Zagrebu broj Radi redovitog dostavljanja lista molimo da nam se odmah točno javi svaka promjena boravišta. Vlasnik i izdavač: Zbor liječnika Hrvatske u Zagrebu. Odgovorni urednik: Dr. Stanko Ibler, Zagreb, Hatzova 17. Tisak»Tipografija«,. Trg bratstva i Jediinistva 6.

65 Prilog к članku p rof dra H am eršm ita: S u k tor SI. 1. Suktor SI 2. Oliva sa otvorima SI. 3. Skica olive SI. 4. Shematski mehanizam djelovanja

66 Prilog k članku dra K ogoja : Penicilin kao antiluetično sredstvo

67 SEROGRAM BR 9 SEROGRAM BR 10 SEROGRAM DR. 12. SEROGRAM BR. 13.